EKONOMIJA DIJELJENJA Morate li zaista imati svoju kuću, svoj auto, svoj brod?

Ekonomija dijeljenja (Shareconomy) ili ‘zajednička, suradnička potrošnja’ sve je popularnija. To je ideja da stvari treba koristiti umjesto posjedovati, razmjenjivati ih umjesto na njih trošiti novac, posuditi ih umjesto kupiti, poklanjati umjesto bacati. Za to su najzaslužnije društvene mreže, a njih poglavito koriste mladi, koji su naučili u virtualnom svijetu s drugima dijeliti svoje fotografije, informacije, svjetonazor i intimu, pa im ni dijeljenje stvari u stvarnom životu ne pada teško

‘U Splitu smo prespavali jednu noć, a smještaj je bio fantastičan. Ivan je bio sjajan domaćin. Dočekao nas je na autobusnom kolodvoru i pokazao nam grad. Bio nam je veliki prijatelj u potpuno nepoznatoj sredini’, komentira oduševljeno neki korisnik portala airbnb.de boravak u privatnom domu jednog Splićanina, gdje je spavanje platio 24 eura. 
‘Dobro došli kući bilo gdje u svijetu’
‘Dobro došli kući bilo gdje u svijetu’, pozdravlja vas taj portal, najveći za rezerviranje privatnog smještaja, na kojemu možete naći najpovoljniju varijantu u 34.000 gradova u 190 zemalja. U okvir za pretraživanje trebate unijeti samo željeno odredište i vrijeme putovanja, pa birajte hoćete li spavati u običnoj sobi, dvorcu, na jahti ili u igluu. Dok hotelski smještaj u svijetu navodno stagnira, u Airbnb-u se hvale rastom od 400 posto godišnje i deset milijuna rezerviranih noćenja.
Slično je i s principom dijeljenja automobila: vlasnici ih nude putem interneta na korištenje uz malu naknadu ili zajedničku vožnju uz diobu troškova, čime se štedi benzin, smanjuje gužva i zagađenje okoliša. Dovoljno je na portalu upisati mjesto polaska i dolaska, broj putnika i datum putovanja, pa će vam se odmah izlistati ponude i cijene. Dok je ‘car-sharing’ još donedavna bio suviše kompliciran, u eri pametnih telefona i novih aplikacija postaje banalno jednostavan.
Globalni fenomen dijeljenja
Takvi portali počeli su kao skromna platforma na internetu krajem 2008, nudeći alternativno, jeftino prenoćište i prijevoz u San Franciscu i New Yorku, a uskoro su prerasli u globalni fenomen i ogledni primjer onoga što nazivamo trendom ekonomije dijeljenja (Shareconomy) ili ‘zajedničke, suradničke potrošnje’, ideje da stvari treba koristiti umjesto posjedovati, razmjenjivati ih umjesto na njih trošiti novac, posuditi ih umjesto kupiti, poklanjati umjesto bacati, a sve uz pomoć interneta.
Moja kućica, moja slobodica. Moj auto, moj brodić, moja zemlja, moja vikendica… Vikendicu koristite mjesec dana ljeti ako niste umirovljeni, a ostatak godine Jadranska obala puna je praznih kućerina u koje ste utukli milijune kuna. Brod koristite dvanaest puta manje od automobila, a – gledajući čisto ekonomski – ni auto vam neće opravdati ulaganja ako njime ne prođete godišnje stotinjak tisuća kilometara. Pa zašto nešto od toga ne biste dijelili s nekim drugim? Profitirat ćete i vi i taj drugi, novčanik vam neće kopniti, a okoliš će vam zahvaliti zbog manje betona, ispušnih plinova i smeća.
Racionalizam nasuprot vulgarnom konzumerizmu
Zagovarati društvo zajedništva i racionalnog korištenja dobara nasuprot društvu vulgarnog konzumerizma, koje nesmiljeno troši sirovine i energiju, tako danas sve više razmišlja generacija ‘milenijaca’, mladih Amerikanaca i Europljana od 18 do 35 godina starosti, koji stvari sve više dijele s drugima, a sve manje kupuju, posjeduju i gomilaju, s namjerom da zaštite okoliš i bolje koriste resurse.
Za taj trend najzaslužnije su društvene mreže, tvrde stručnjaci, a njih poglavito koriste mladi koji su naučili u virtualnom svijetu s drugima dijeliti svoje fotografije, informacije, mišljenje, svjetonazor, utiske, kritike, ukus, čak intimu, pa im ni dijeljenje stvari u stvarnom životu ne pada teško. Uostalom, i prošlogodišnji svjetski sajam informacijskih tehnologija CeBIT bio je posvećen cloud aplikacijama, gdje je naglasak bio na zajedničkom korištenju znanja, resursa i iskustva.
Dok je baby-boom generacija, rođena između 1950. i 1970, dokazivala slobodu i uspjeh gomilanjem kuća i automobila (to sada čini nouveau rich u zemljama bivšeg socijalizma), američki i europski milenijci ulažu u sebe i doživljaje. Odrastajući s financijskom krizom i nezaposlenošću, masovnom proizvodnjom hrane i zastrašujućim klimatskim promjenama, uče živjeti skromnije i u manjim urbanim, najčešće iznajmljenim stanovima, umjesto u golemim prigradskim kućama. Ali ‘inteligentnim odricanjem’ ne žele štedjeti samo novac, nego svjesnom promjenom načina potrošnje utisnuti bezličnoj neoliberalnoj ekonomiji socijalno lice. Harald Heinrichs sa Sveučilišta Leuphana u Lüneburgu tvrdi da 25 posto nove urbane generacije u Njemačkoj više važnosti pridaje tzv. postmaterijalističkim vrijednostima – društvenim vezama i kvaliteti okoliša, a ne posjedovanju i potrošnji.

Razlika fejsbukovaca i njihovih roditelja
A najnovije istraživanje švicarskog instituta Gottlieb Duttweiler pokazuje finu razliku između generacije fejsbukovaca i njihovih roditelja. Dok fejsbukovci dijeljenje s drugima drže ‘pametnim’ i ‘cool’, stariji to nazivaju ‘dobročinstvom’ i ‘izlazom za potrebite’.
Generacija korisnika društvenih mreža tako je spremna dijeliti i odjeću, alat, tehničku opremu, vrt, hranu, čak pametni telefon. Čemu, kažu, kupovati bušilicu koja vam treba samo jedanput za sklapanje kakvog regala iz Ikee, ako je možete iznajmiti za banalnu svotu novca? Zašto ne dati na korištenje neobrađeni vrt? Ili nekome pokloniti višak hrane, kao što to čine Nijemci putem portala www.foodsharing.de, naročito prije odlaska na godišnji odmor ili duže putovanje kada prazne hladnjake. Nedavno je istraživanje pokazalo da više od polovine Nijemaca na neki način dijeli stvari s drugima ili ih mijenja, od preprodaje na buvljacima do iznajmljivanja sportske opreme, dizajnerskih torbica i balskih haljina. Amerikanci idu toliko daleko da iznajmljuju kućnog ljubimca, mrtvačke sanduke (iznajmljuje se luksuzni za svečani oproštaj s pokojnikom, kupuje obični za ukop), čak gumene lutke za seksi-igrice.
Je li na pragu neka nova revolucija?
Je li na pragu neka nova revolucija, kao što tvrdi Amerikanka Rachel Botsman u svojoj knjizi ‘Što je moje, to je tvoje’, zagovarajući kolaborativnu potrošnju u kojoj su glavne valute povjerenje i utjecaj, a osnovni kapital ugled? Ekonomisti za sada predviđaju da će to utjecati na smanjenje proizvodnje bofl robe za jednokratnu uporabu, a povećati proizvodnju kvalitetnijih stvari, kao u vrijeme kada je perilica rublja trajala godinama, a ne sezonu-dvije. A dugoročno?
‘Mentalitet ‘moja kuća, moj auto, moj brod’ polako se mijenja’, kaže njemački analitičar informacijske tehnologije Axel Oppermann – ali vlasništvo ostaje okosnica socijalne sigurnosti u društvu.