Izvor slike: The Center for Family and Human Rights (C-Fam), Washington DC – New York
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izdala je nove medicinske upute o pobačaju s namjerom da te upute odražavaju najnovije znanstvene dokaze na tom području. Međutim, njihova najočitija promjena je kulturološka a ne medicinska. Ovo novo izvješće započelo je insistiranjem na tome da mogu zatrudnjeti ne samo žene, nego isto tako i žene koje misle da su muškarci, odnosno „one s različitim rodnim identitetima“.
Smjernice su nadalje navele da se pobačaj mora pružati na način kojim se promiče zdravlje i ljudska prava “uključujući spolnu i rodnu ravnopravnost”, što implicira oštru razliku između to dvoje.
U prividnom proturječju, u uvodu uputa citira se izričaj UN-a da “parovi i pojedinci” imaju pravo odlučiti o razmaku i vremenu djece, međutim, na sljedećih 72 stranice parovi se više ne spominju niti jednom. Povrh toga, majka se naziva “trudna osoba”.
Kad se govori o slučaju adolescenata i pobačaja, u izvješću se roditelji smatraju samo preprekama koje treba izbjeći. Kada zakon zabranjuje ono što se u uputama opisuje kao “ono što je u najboljem interesu vašeg pacijenta adolescenta”, upute nagovaraju medicinske djelatnike da “na temelju svoga iskustva i podrške brižnih i obrazovanih ljudi pronađu najbolji način za uravnoteženje pravnih obveza sa svojim etičkim obvezama.”
Ako zdravstveni djelatnik odbaci pobačaj zbog prigovora savjesti, upute samo nude sugestiju da prebacivanje zadataka na medicinske sestre, primalje, farmaceute i druge zdravstvene djelatnike može “umanjiti breme” i osigurati da pristup abortusu bude neometan. U ranijim tehničkim i političkim smjernicama o “sigurnom pobačaju” iz 2012. godine, SZO je uputila da prigovaratelji savjesti moraju pravodobno uputiti pacijenta. Ako je to nemoguće, SZO insistira da prigovaratelj savjesti “mora osigurati pobačaj kako bi spasio život žene ili spriječio štetu po njeno zdravlje.”
S obzirom na to kako se iznimke u zdravstvu široko tumače u nacionalnim zakonima, pa i tako da se de facto stvara pravo na pobačaj na zahtjev, zdravstveni djelatnici koji se protive pobačaju mogli bi ostati nezaštićeni.
Vlade su se na konferenciji u Kairu 1994. godine složile da pitanje pobačaja treba prepustiti pojedinim zemljama, a tamo gdje je to legalno, pobačaj bi trebao biti „siguran“. Međutim, SZO citira „standarde ljudskih prava“ koje utvrđuju stručnjaci kao što su posebni izvjestitelji i tijela za nadzor sporazuma, gdje imamo dugu povijest zapovjedi zemljama da liberaliziraju svoje zakone o pobačaju.
Unatoč tome, kako pokazuje C-Famova kritika uputa SZO-a o sigurnom pobačaju iz 2012. godine, cilj zaštite zdravlja i sigurnosti žena je često prikazan kao sekundarni cilj u smislu dostupnosti pobačaja.
Novo objavljene upute nastavljaju taj trend uvjeravajući da žene same mogu sigurno upravljati svojim vlastitim pobačajima, dodajući da to može biti „osnaživanje pojedinaca“ i „dovesti … do optimalnijeg korištenja zdravstvenih resursa“. Čak i upute iz 2012. su bile opreznije na ovu temu, karakterizirajući samo-izazvani pobačaj kao nesiguran, vjerojatno je da bi mogao uzrokovati komplikacije, i to je potencijalno štetan sporedni proizvod zakonskih ograničenja.
Ove ažurirane smjernice vjerojatno će dobro primiti oni koji putem pošte prodaju pilule za pobačaj – što je ustaljena praksa u međunarodnom kontekstu, a sada se promovira i u Sjedinjenim Državama – a njima pokriće daje, ni manje ni više nego, SZO.
wpDiscuz