Srpska državna sigurnost omogućila je predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću da izbori najbolji mogući dogovor u Daytonu za Srbe jer su srpske službe unaprijed znale koje su granice do kojih Srbi mogu ići na tim mirovnim pregovorima pišu Nezavisne.
Ovu tajnu otkriva Vojislav Tufegdžić u svojoj knjizi “Vidimo se u čitulji 20 godina poslije”! U teritorijalnoj trgovini, s mapom BiH ispred sebe, jedino je Slobodan Milošević unaprijed znao što se najviše može dobiti.
Podsjetimo, već prvi dan pregovora, održanih 1995. godine, članovi delegacija Hrvatske i BiH su bili ogorčeni jer je samo predsjednik Srbije u zrakoplovnoj bazi “Wright Patterson” u Daytonu dočekan pozdravom “Welcome president Milošević”!
Pisane tragove za akciju koju je srpska Državna sigurnost izvela uoči mirovne konferencije održane u američkoj vojnoj bazi kraj Daytona krajem 1995, na kojoj je sklopljen mir između zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini – iluzorno je tražiti. Velika je vjerojatnost i da ne postoje, kao što su rijetki svjedoci upoznati sa okolnostima koje su prethodile potpisivanju sporazuma kojim je okončan rat, dodaje Tufegdžić.
U javnosti se očekivalo da Srbija, u većem dijelu međunarodne zajednice označena kao glavni krivac za ratove u bivšoj SFRJ, za pregovaračkim stolom bude u najlošijoj poziciji. Odnosno, da će predstavnici BiH i Hrvatske uspjeti ostvariti najveći broj svojih zahtjeva. Međutim, po okončanju pregovora srpska strana bila je najzadovoljnija postignutim …
Međutim, u teritorijalnoj trgovini s mapom BiH ispred sebe jedino je predsjednik Srbije Slobodan Milošević unaprijed znao što se najviše može dobiti. Zahtjevi srpske strane koji su to nadmašivali predstavljali su prosto diplomatsku igru i skrivanje saznanja što će na kraju uspjeti ispregovarati.
Detalji iz 2013. godine sa suđenja Radovanu Karadžiću, predsjedniku Republike Srpske, optuženom pred Sudom za ratne zločine u Haagu, odlična su ilustracija okolnosti sporazuma u Daytonu.
Svjedočeći pred Tribunalom u Haagu, američki profesor Ronald Hatchet izjavio je da je Karadžić godinu dana prije mirovnog sporazuma vlastima SAD predložio sličan plan za mir u BiH. Hatchet je naveo da mu je Karadžić svoj mirovni plan osobno predao u rujnu 1994. dok je bio u posjeti Palama.
Profesor Hatchet ga je potom dostavio tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu, ali je plan odbačen u State Departmentu.
“Mirovna rješenja dogovorena u studenom 1995. godine u Daytonu bila su vrlo slična onima koje je Karadžić predlagao godinu ranije. Teritorijalna podjela BiH na entitete bila je identična “, rekao je tijekom svjedočenja Hatchet.
Od Daytona je prošlo 20 godina. Tad ostvareni politički uspjeh uglavnom je zaboravljen. Iako je rezultat pregovora za mnoge bio iznenađujući, nikad nisu objašnjene okolnosti pod kojima su tadašnji predstavnici Srba, prije svih Slobodan Milošević, uspjeli da postignu ispunjavanje većeg broja zahtjeva od ostalih sudionika konferencije.
I unatoč tome što su Srbi pred Dejton predstavljani kao najveći krivci za rat.
Odgovor na ogroman nesklad između realnih očekivanja i krajnjeg ishoda u suštini je jednostavan. Ne politički, već obavještajni, Državna sigurnost Srbije uspjela je da uoči održavanja konferencije presretne elektroničke komunikacije između vlasti u Sarajevu iu Washingtonu.
Jedan od rijetkih dužnosnika DB koji su u tu akciju bili detaljno upućeni uvjeravao me je da je to bila posljednja značajna akcija DB prije nego što je, kako je definirao, “služba počela da se uništava”.
Isključivo zahvaljujući podacima do kojih je “hvatanjem” komunikacija između BiH i SAD došla ovdašnja tajna policija, smišljeni su strategija i taktika srpskih pregovarača u Daytonu.
“Šanse da poslije toga ne uspijemo da izvučemo maksimum skoro da nisu postojale”, tvrdio mi je sugovornik.
wpDiscuz