Dva datuma koja su podijelila Hrvatsku – 30.5. i 25. 6.

Nakon što su provedeni izbori za višestranački sabor Socijalističke Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. na Markovu trgu su se okupili zastupnici sva tri doma Sabora. Prije toga, traženo je od kardinala Kuharića da služi misu, gdje je Franjo Tuđman sjeo između budućeg predsjednika Sabora Žarka Domljana i budućeg člana Predsjedništva SR Hrvatske, Antuna Vrdoljaka.

Mali problem, piše Domljan, bio je što je prva klupa u katedrali bila odvojena od ostalih, pa su Tuđmana njih dvojica dodirivali po leđima i davali uputstva kad se ustaje, a kad može sjesti, čemu je Tuđman zahvaljivao pogledom. Za potpredsjednike Sabora izabrani su Vladimir Šeks, Stjepan Sulejmanac i Ivica Percan, a jedno je mjesto, osigurano za predstavnika Srba, ostalo neko vrijeme upražnjeno, dok ga nije dobio Simo Rajić. (To na službenim stranicama Sabora RH ne piše!).

MARKO DIMIĆ/ PIXSELL

Od članova Predsjedništva SR Hrvatske, najviše glasova dobio je predstavnik SKH-SDP Dušan Bilandžić. Bilandžić i Tuđman zajedno su radili u Generalštabu JNA pedesetih, dobro su se poznavali, pa je Tuđman vjerojatno sugerirao svim HDZ-ovcima kako da glasaju i od tuda iznenađenje. U Predsjedništvo su ušli i Joža Manolić, Milojko Vučković, Krešimir Balenović te Dalibor Brozović. Za mandatara Izvršnog vijeća, vlade Republike, imenovan je Stipe Mesić. Franjo Tuđman, s lentom preko grudi, održao je govor u kojemu je najavio debirokratizaciju, uspostavu pravne države, povratak iseljeništva, moralnu i duhovnu obnovu, novu radnu etiku i europske vrijednosti.

Naglasio je i kontinuitet saborovanja pa je spomenuo bizantskog kroničara Prokopija iz 6. stoljeća, koji je navodno pisao o demokraciji među “Slavenima i Hrvatima”.

Prokopije, naravno, Hrvate nikad nije spomenuo, baš kao što danas oni koji govore o 30. 5. ne spominju kako je Tuđman rekao da je ZAVNOH u ratnim okolnostima preuzeo povijesnu ulogu čuvara hrvatske državne suverenosti. U “antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila”, što je bio “preduvjet za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora”, rekao je tad Tuđman. Potom su se sabornici spustili do Trga Republike, gdje je na pozornici stajala kolijevka s bebom-lutkom, koju su čuvale dvije djevojke u nošnjama, a Tuđman ju je darovao pogačom, zlatnikom i perom. Nadbiskup Kuharić i muftija zagrebački posvetili su lutku.

DALIBOR URUKALOVIC/PIXSELL

Još mjesecima kasnije predsjednik Sabora sjedio je u kabinetu u kojemu je bila bista maršala Tita, dok nije, kako je sam pisao, “počinio sakrilegij na koji sam se dugo psihološki pripremao” i odgurnuo ga u prostoriju sa strane. Osam mjeseci kasnije, 21. 3. 1991., ista tri vijeća Sabora, sad RH, donijela su Zakon o blagdanima i neradnim danima, po kojima su se ovjekovječili i dan proglasili Danom državnosti, iako je Hrvatska u Jugoslaviji ostala još 13 mjeseci, sve do 25. lipnja 1991. Toga su dana, 25. 6. 1991., nakon održanih referenduma o neovisnosti, Slovenija i Hrvatska proglasile državnost, međusobno se priznale. Kako je na traženje Europe odluka odgođena na tri mjeseca, kako bi se jugoslavenski narodi pokušali dogovoriti, stvarna odluka počela je vrijediti tek od 8. 10. 1991.

Od 2001. na prijedlog Ive Škrabala, zastupnika HSLS-a, kasnije Libre, koja se utopila u HNS-u, a onda su ostaci te stranke u većini otišli s Glasom, predložen je logičniji datum. Škrabalo je predlagao da Dan neovisnosti bude 8. 10., jer nakon toga datuma doista više nije bilo Jugoslavije. Najsnažnija stranka koalicije, SDP, složila se, ali je tražila da 25. lipnja, postane Dan državnosti. Potom je drugi član koalicije, HSS na traženje Ljubice Lalić, rekao da će biti suglasan, ali ako se u listu praznika uvede Tijelovo. Kako, valjda, ne bi bilo previše praznika, maknuta su Tri kralja.

Tri kralja su kasnije vraćena jer su Vatikanski ugovori jamčili da su neradni, a kako su svi kršćanski blagdani snažniji od svjetovnih, tako je i danas. Parada povodom praznika 25. lipnja često je bila na Jelačićevu trgu. Postrojavanje, koračnice, kao da je dan vojske, pisao je 2009. tadašnji srpski ambasador u Zagrebu. “Militaristički duh prožima cio događaj. Ljudi na trgu, tek koja stotina.“

Niti stotina nije bila na proslavama 2020., kad je, nakon 19. godina, HDZ, uz potporu nekih zastupnika koji su 2001. glasali za promjenu praznika, odlučio da se 30. 5. vrati kao središnji praznik. Ove ga je godine, osim polemike predsjednika Republike i HDZ-a, možda najbolje obilježila Kravat-pukovnija, kojoj su političari HDZ-a mahali ispred Banskih dvora zastavicama na štapićima. Malo je tu povijesnih stvari, puno je tu izmišljene tradicije.

Svatko, naime, ima pravo birati svoje praznike, izmišljati tradiciju i veseliti se kolijevci s lutkom, izmišljenim uniformama, pa čak i falsificiranim povijesnim događajima. Važno bi bilo samo da središnji državni praznik ne bude nikome sporan, da ne dijeli, nego da bude točka okupljanja. Nijemci su za svoj središnji praznik izabrali datum ujedinjenja dvije njemačke države, 3. 10. 1990. Nisu uzeli pad Berlinskog zida, iako ga obilježavaju svi u svijetu, kao simbolični kraj Hladnog rata.

MILAN SABIC/PIXSELL

Toga su se sudbonosnog dana, 9. 11., osim pada zida, dogodili i neki od najsramnijih događaja, pa Schicksalstag nije izabran za praznik, jer bi dijelio, podsjećao, žuljao… Kod nas takve brige nema jer se na podjelama upravlja, podjele su način vladanja. Naopake interpretacije bilo bi puno jednostavnije da je za Dan državnosti izabran neki davniji događaj. Ovako, asocijacije su previše svježe, ostataka je puno, samo uz tešku muku bi se netko u zemlji u kojoj su Sabor i narodni zastupnici cjenjeniji možda samo od pravosuđa mogao pomisliti da je uspostava višestranačkog Sabora 1990. doista prijelomni događaj za našu državnost.

Član predsjedništva SRH iz 1990. Duško Bilandžić na istoj stranci dnevnika u kojoj piše o “velikom danu”, kad je konstituiran višestranački Sabor, spominje kako je “jedna usijana glava”, član HDZ-a, rekla kako “vrh HDZ-a mora rehabilitirati NDH, jer da to traži hrvatska emigracija”.

Napisao je i da “svaki dan čujem informacije o lošim kadrovima na gotovo svim razinama”. Možda je to važnija tema za razgovor povodom tri desetljeća neovisnosti? Doduše, toliki su se praznici mijenjali, toliki spomenici u ovoj zemlji rušili, da nitko ne treba biti previše ostrašćen. Tako će biti i s ovim praznikom, kako što je bilo i sa svim prethodnima. Sve dok se ne promijeni filozofija upravljanja, dok se ne posluša ono što je Tuđman rekao prije 30 godina o vladavini prava i radnoj etici, razgovarat ćemo i dalje o kolijevci, lutki i blagoslovu.