Duško Kuliš: Zabranili su mi koncert jer “smrdim na tamo”

Kuliš, koji već desetljećima živi i radi u Splitu, govorio je i o atmosferi u tom gradu nakon rata.

“Koliko sam puta doživio da mi ljudi na koncertima kažu da ne mogu čuti moje pjesme na radiju. Postoje pjesme koje su etički prihvatljive, a koje se mogu ili ne mogu emitirati. Ali nigdje nisam čuo da postoji izričita zabrana Dušku Kulišu. Ali postoji trenutak u mojoj karijeri prije 90-ih, a taj trenutak kada sam nakon rata odlučio raditi i živjeti u Splitu, u svojoj zemlji, bio je svojevrsni ograničavajući faktor. Kad sam stigao u Split, neki vodeći ljudi splitske scene dočekali su me, sarajevskim žargonom, kao pacijenta, a ne kao nekoga tko je već napravio ime i karijeru. A možda je taj krimen što sam 1987. bio autor godine u bivšoj državi, što je pjesma Suzo moja, Suzana proglašena pjesmom godine, a kolege iz struke i popa i etna proglasili su me izvođačem godina.

Ispričao je i anegdotu sa splitske Rive.

“Na carini je uvijek šok. Pa me pitaju jesam li iz Hrvatske, Bosne ili Srbije. Više ne, sada svi znaju da sam iz Hrvatske. Ali bilo je situacija kad mi je jedan čovjek rekao da je bacio sve moje kasete. Ja kažem: ‘Kupite nove.’ Bilo je takvih situacija. Zanimljivo, jer Duška Lokina nitko ne pita je li iz Hrvatske, nego pitaju Kuliša, rekao je.

Pjevačica je progovorila i o definiciji “šojka i turbo folk”.

“Nema zemlje koja nema svoju etničku grupu. Problem je što smo pokušali ukloniti svoju etničku skupinu. Kad smo se rastajali rekli smo sve što ‘tamo miriše’ ne treba. A ja ‘mirišem kao tamo’. Turbofolk je konstruirana forma, kao i cajka. Kad nemate rješenje i analizu o čemu pričamo, najlakše je reći da je nešto turbofolk ili cajka. Pa za neke se reality programe može reći da su cure, samo još jedna forma. Čajka je napravljena da označi nešto što je nekvalitetno, prigradsko i ruralno. Ja sam prvi protiv, ali dajte nam priliku da ponudimo kvalitetu pa da ljudi sami prosude”, zaključila je pjevačica.