U sumornim brdima Bosne, u selu Dusina, vrijeme je stalo tog hladnog zimskog dana. Ljudi su stajali kao nijemi svjedoci zla koje je dolazilo, zla koje su promatrali sa strašću i nemoći. Bio je siječanj 1993., a srce Bosne krvarilo je više nego ikad.
Dusina je bila mali svijet unutar velikog užasa rata, a taj svijet je te noći progutala crna zvijer, zvijer kojoj su neki tepali da je “sveti rat”, ali za ljude u Dusini to je bio samo teror.
Šerif Patković, zapovjednik Sedme muslimanske brigade, bio je hodajući bog tog zla.
Hodajući s vojskom iza sebe, ušao je u selo poput nekog drevnog osvetnika, a krv, strah i šapat smrti visili su u zraku.
Pred očima supruge Zvonke Rajića, čovjeka koji je samo želio preživjeti, on je ubio njenog muža. Bez milosti. Bez zadrške. U agoniji, pred očima koje su se gasile, Šerif i njegovi sljedbenici nisu stali.
Srce Rajića je izvađeno na živo, a povici “Tekbir!” odjekivali su kroz selo poput grotesknog eha pakla.
Ti povici, uzvriskivani od strane onih koji su mislili da donose pravdu, postali su simbol tame koja je zavladala te noći.
Ljudi su promatrali, nemoćni, dok su vojnici UNPROFOR-a, oni koji su trebali biti brana zlu, stajali mirno, promatrajući sve bez treptaja, kao kipovi koji su odavno izgubili svoju svrhu. Nisu reagirali. Nisu branili.
A u očima preživjelih mještana nije ostalo ništa osim tihe kapitulacije i očaja.
No, priča o Patkoviću ne staje u Dusini. Naprotiv, ona tek tada počinje.
Nakon toga, godinama je uživao imunitet kakav nije viđen ni u najgorim diktaturama. Dok su obitelji žrtava vapile za pravdom, dok su tražile odgovore, Patković je nastavio svoj život, svoje političke i vojne igre, vješto izbjegavajući svaku odgovornost iskakao je iz medija. Da se bar povukao u nepostojanje. Umjesto tog svjesno je nanosio nove boli onima koji su preživjeli njegove pohode.
Kao zapovjednik, uspio je podmetnuti krivca u ranijem suđenju, osiguravajući sebi slobodu koju žrtve Dusine nikada neće dobiti. To suđenje izgleda je odbačeno. Jer drugačije on ne bi mogao biti optužen.
Ipak, sudbina ima čudan način vraćanja dugova. Možda su svi vapaji Hrvata iz Dusine godinama padali u prazno, ali kad je Patković, svojim velikim lažljivim ustima i još većim egom, odlučio staviti se javno na raspolaganje Hamasu, i time pozvao tisuće svojih pristalica iz Bosne da idu u Gazu, sve je stalo.
To je bio trenutak kad je netko u američkoj ambasadi skinuo veto s njegovog imena. Onaj isti veto koji je godinama štitio mnoge zapovjednike iz Alijine vojske, ljude koji znaju tko je doveo mudžahedine u Bosnu i tko je dozvolio da Al Qaeda pusti svoje korijenje na Balkanu.
Odjednom, svijet je odlučio da Patković mora odgovarati. Ali ne zbog Dusine, ne zbog izvađenih srca zarobljenih, već zato što je izjavio nešto što je zapadnim silama postalo neprihvatljivo. Hamas. Podrška Hamasu.
Ovaj obrazac je star koliko i sama Bosna: pravda ne dolazi zbog zločina, nego zbog političkih igrica.
Nema niti jednog vojnika iz postrojbe El Mudžahida koji je osuđen za ratne zločine, iako su njihove krvoločne ruke bile odgovorne za najgore zločina rata. Imaju potpis i u Grabovici, mjestu prvog genocida u BIH. Nepresuđenog dakako.
Ne, njima je pravda zatajila. Ali kad se usudiš dirati interese zapadnih diktatura, tada se stvari mijenjaju.
Dok čekamo odgovor na pitanje: “Sudi li se Patkoviću zbog Hamasa ili zbog Dusine?”, mi promatramo još jednu priču o tome kako se pravda koristi kao politički alat.
Građani Bosne i Hercegovine se s pravom pitaju: Je li naša zemlja išta drugo osim igračka u rukama moćnih? Ima li pravde za nas ili se pravda sprovodi samo kada je to u interesu onih koji vuku konce?
Neka nam američke diplomat i krimos, sa svojih 15% profita u džepovima, daodgovor prije nego kao hijena šmugne u Čemeriku.
Dok čekamo odgovor na pitanje: “Sudi li se Patkoviću zbog Hamasa ili zbog Dusine?”, osjećamo gorčinu koja je duboko urezana u svakoj pori ove zemlje.
Pravda, koja je kod nas oduvijek igrala igru skrivača, sada je samo još jedan politički trik, alat u rukama onih koji vuku konce iz svojih klimatiziranih ambasada.
Sumnja se nadvila nad svakim procesom, jer istina više nije pitanje onoga što se dogodilo, već onoga tko odlučuje što se smije priznati.
Građani Bosne i Hercegovine, satkani od stoljeća patnje i nepravde, imaju pravo pitati: “Je li naša sudbina išta drugo osim igračka u rukama onih moćnika, vječito gladnih tuđe nesreće, koji sjede i promatraju s visoka, dok mi tonemo u mulj prošlosti?”
Sudi li se zločincu zato što je rukama ubijao ljude u zemlji koju su razdirali, ili se sudi tek kad taj isti zločinac pređe granice onoga što je politički prihvatljivo?
Je li imunitet uživao zbog svojih veza s mudžahedinima a koji previše znaju o ulozi SAD-a u njihovom dovođenju tu, ili zbog tog što zločini nad Hrvatima nisu bili dovoljno medijski senzacionalni, ili pak zato što je bio previše koristan u igrama moćnika kao moguća špija svojih suboraca, sada u miru, onaj koji u zamjenu za slobodu otkucava Al Qaeda ćelije u BIH, (navodno je sličnnu pogodbu potpisao i Cikotić)?
A sada, kad je progovorio o Hamasu, kada je konačno dotaknuo “nedodirljive”, otvara se Pandorina kutija.
I dok zapadnjaci, iz udobnosti svojih kolonijalnih fotelja vuku konce naših sudbina, mi se pitamo: hoće li ikada pravda biti pravda, ili će ostati samo još jedno oruđe u rukama onih koji uvijek znaju kako okrenuti vjetar u svoju korist?
Jedno je sigurno: Patković više neće moći plakati u turskim i arapskim TV vijestima, gdje ga predstavljaju kao sveca, opisujući te emotivne trenutke klanja po BiH, koje je za njega predstavljalo svetost, kao što su i mnogim ubojicama ubojstva naše djece bila svetost.
Sada će se pred građanskim sudom BIH, koja ipak nije postala njegov sanjani Prostor Džihada, morati braniti građanskim metodama. Šerijat mu ovdje ne može pomoći. I morat će pojasniti svojim sljedbenicima kako to da ga Bosna tuži a džihad pobijedio?
Ovaj trenutak označava kraj jednog perioda zaštite pod plaštem političkog i pravosudnog imuniteta, kojeg su uživali mnogi poput Patkovića, a koji su odgovorni za zločine nad civilima tijekom rata u BiH.
Sve do ove pro-Hamas izjave, činilo se da nitko nema interesa skidati tu zaštitu, sve dok njegove akcije nisu dotakle osjetljive političke interese Zapada. To nas, dakle, vraća na pitanje: sudi li se njemu zbog toga što je ubijao nedužne ljude u Dusini, ili samo zato što je njegov stav o Hamasu prešao granicu koja se ne smije prijeći?
Sada, kada su reflektori napokon usmjereni na njega, pred građanskim sudom će morati odgovarati za svoje postupke na način kako i priliči, po zakonima ovog svijeta, a ne po zakonima ideologije ili šerijata za koji tvrdi da je u Bosni pobijedio. Nije. Izgubio je.
A to znaju svi njegovi pristalice koji će se ovih dana ušutjeti. Kako prvi mudžahedin Amerike, Michael Murphey tako i svi ostali, ovdašnji, bosanski prostorlije džihada.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
