“Kako vas više nije sramota igrati se s ljudskim sudbinama, sram vas bilo, 20 godina uzaludnog čekanja. Ne mogu vjerovati da za sve ove godine nijedna politička stranka nije zauzela u riješavanju slučaja.
Vlado Šantić je bio v.d predsjednik HDZ-a BiH, General bojnik, visoko pozicionirani političar koji je ratovao i vodio vojsku i da na ovakav mučki način bude ubijen…i nitko ništa da poduzme, jednostavno ne mogu vjerovati….
Gospodo dok vi punite svoje džepove i uživate u svim povlasticama, ja samo tražim posmrtne ostatke moga oca ili možda puno tražim…Ionako sam se razočarao u sve moguće institucije. Još jednom vas molim, dajte mi ostatke moga oca da ga mogu sahraniti kako dolikuje i napokon da moja obitelj nađe unutarnji mir”, objavio je na svom Facebooku Duje Šantić, sina generala-bojnika HV-a Vlade Šantića o kojem se ništa ne zna već 20 godina.
Njegova obitelj koja svih ovih godina proživljava veliku kalvariju i danas je razočarana. – Moj otac je general Hrvatske vojske i to je katastrofa za jednu zemlju. Razočarani smo u sve institucije ovoga svijeta. Pa, zamislite što bi SAD učinio da mu nestane jedan general. Pa oni i danas traže svoje vojnike iz II. svjetskog rata. Kod nas nestao general i sve se stavlja pod tepih. Nestao čovjek kao da je pas, rekao Duje za medije prije četiri godine.
Tada je podsjetio kako je general Šantić držao crtu obrane od 33 kilometra prema Srbima. HVO je tada imao oko 300 vojnika, a Bošnjaci 10.000.Na početku rata odnosi su bili dobri. Sva pomoć za Bihać i regiju išla je preko Hrvatske. Bošnjačko-hrvatska brigada djelovala je zajedno na početku rata.
– Zapovjednik je bio general Atif Dudaković, a moj otac mu je bio zamjenik. Kada je došlo vrijeme da se HVO osamostali došlo je do određenih trzavica ali najviše kad su počeli prvi sukobi između Hrvata i Bošnjaka. Znam da je otac tada zaprijetio da ukoliko dođe do pritiska Bošnjaka prema Hrvatima da će pustiti Srbe u grad, kazao je Duje.
Na konstataciju da se general Atif Dudaković spominje kao glavni osumnjičeni za nestanak generala Šantića, Duje je kazao:
“On i da nije to sam napravio, ima zapovjednu odgovornost. Bio je u toj prostoriji gdje se sve zbilo. A je li pucao on ili njegov vojnik, po meni nije bitno. Zna se tko je odgovoran. Nije vojnik pored generala mogao odlučiti da ubije drugog generala. O čemu pričamo.”
Kazao je da je “Dudaković kao osoba bezvrijedan. Dno dna. Ali što se tiče onoga što je učinio mome ocu, ja sam mu oprostio. Oprostio sam mu prije četiri-pet godina kada sam sazreo i došao do te razine. I sad patim, ali prije sam patio puno više. Sad možda manje jer sam zreliji ali najviše iz vjere. Zaboravio nisam, jer taj slučaj ne mogu zaboraviti.”
Podsjetio je kako je Dudaković njegovom ocu razbio zube još 1992. godine
“Tada sam i ja bio u Bihaću. Zato što ga je moj otac, poslije jednog sastanka s UNPROFOR-cima, nazvao četnikom. Što je ovaj u stvari i bio. Pa taj Dudaković je godinu i pol dana za rata u Hrvatskoj bio u odori JNA. On je “sravnio sa zemljom” selo Križ kod Zadra. To je javna tajna. To se zna. Njega Hrvatska može sudski goniti. Ali… Dudaković je u Bihać došao tek u kolovozu 1992. godine. A zna se kad je rat počeo u Hrvatskoj pa i u Bihaću. Poslije tog incidenta dolazio je kod nas i plačući govorio “Udario sam brata…”, ispričavao se.
Uglavnom, između njih dvojice nije vladala ljubav, ali su dobro surađivali glede ratnih zadataka. Uostalom, Dudaković je ovisio o mome ocu, koji je bio hrvatski general, a sva pomoć za Bihać stizala je iz Hrvatske. Od zrakoplova koji su prevozili ranjenike do hrane. Nisu to bili ni Turski ni Bosanski niti zrakoplovi šeika.”
– Razočarani smo u sve institucije ovoga svijeta, ne samo BiH i RH-a. Moj otac nije zaslužio ovo. On je zaslužio spomenik u Bihaću i to bi mu pravi Bišćani i učinili. Znam da većina ljudi u Bihaću i danas vole moga oca. I danas nam se javljaju mnogi prijatelji Bošnjaci, zaključio je tada Duje.