Kad pomislimo na političku scenu Bosne i Hercegovine, nije teško zamisliti dugu sjenu Zlatka Lagumdžije kako se proteže iznad nje, sarkastično se smiješeći nad nebrojenim kontroverzama koje je ostavio za sobom.
Lagumdžija, trenutni predstavnik BiH u Ujedinjenim narodima i bivši predsjednik SDP-a BiH, čini se da se specijalizirao za sijanje razdora i zatezanje odnosa, posebice između Bošnjaka i Hrvata. Najvažnija je njegova taština, njegov neobuzdani ego, njegovo Ich u eteru, sve ostalo može umrijeti. Pa i sama bošnjačka politička perspektiva kao i sama BIH. Jedini okvir njihovog postojanja kako kažu. Zanimljivo je da taj narod redovno daje glasove onim političarima koji ih najviše potom dovode u sraz sa Srbima i Hrvatima. Sraz u kojem potom svi skupa jednako propadamo.
U intervjuu iz 2002. godine za Slobodnu Dalmaciju, Božo Mišura, tada smijenjeni direktor Federalnog zavoda MIO-a, otvoreno je prozvao Lagumdžiju. Optužio ga je za manipulacije i političke igre koje su destabilizirale Zavod MIO i produbile podjele unutar Federacije BiH. Mišura je, u svom stilu, usporedio susret s Lagumdžijom s neočekivanim susretom s prolaznikom koji se hvali tuđim uspjesima, dok zapravo ništa nije pridonio.
Bio je to uvod u štetočinski pohod u koji se ovaj dezerter, potom odmetnuo. Glumeći akindžiju poslije svih bitaka. Najgrlatijeg bošnjačkog junaka nakon što je vrijeme junaka postalo prošlost.
Zlatko, politički mentor
Lagumdžija nije samo svojim djelovanjem ostavio trag, već i kroz svoje političke potomke. Njegov najpoznatiji učenik, Željko Komšić, tri je puta izabran za hrvatskog člana predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima, dodatno komplicirajući ionako napete međunacionalne odnose. Taj čin majorizacije, kritiziran od strane Hrvata kao podrivanje njihove legitimne političke volje, ostavio je gorak okus u ustima mnogih.
Alijansa za porobljavanje? Platforma za potčinjavanje?
Pod vodstvom Lagumdžije, formiranje vlasti u Federaciji BiH bez stranke ili stranaka koje predstavljaju većinsku volju hrvatskog naroda postalo je pravilo, a ne iznimka. Prvi put 2001. godine, pod nazivom Alijansa za promjene, a drugi put 2011. godine, kroz Platformu za promjene. Ovi potezi, koji su trebali simbolizirati progres, samo su produbili razdor a u praksi su potčinili Hrvate, sutvorce Federacije BIH potčinjene Bošnjacima, narodu kojem su u 1994 i 1995 oslobodili niz gradova, pa čak i Jajce u kojem su potom pozvali Bošnjake nazada da bi u tom istom oduvijek hrvatskom gradu, postali manjina.
Uloga OHR-a: Kome se stvarno sudi?
U ovom labirintu političkih igara, OHR (Ured visokog predstavnika) trebao bi biti arbitar. Međutim, postavlja se pitanje koliko je učinkovit u sankcioniranju bošnjačkih političara koji od prvog dana Washingtonskog i Daytonskog sporazuma siju razdor, uvjeravajući javnost da su to samo privremeni sporazumi. Bošnjački političari često predstavljaju Washingtonski sporazum kao pobjedu nad HVO-om, a Daytonski sporazum kao pobjedu nad VRS-om, šireći međunacionalne napetosti i podrivajući međunarodno pravo.
Gdje su sankcije za Komšića?
I sada dolazimo do neizbježnog pitanja: kako to da OHR ne sankcionira Željka Komšića, koji dan nakon prisege na čuvanje konstitutivnosti poziva na rušenje Ustava, nazivajući konstitutivnost naroda zastarjelim sovjetskim konceptom? Komšića koji je nelegalan ne samo zato što je izabran prema neustavnom zakonu nego stoga što čak i po tom istom zakonu ne uživa najvažniju predsjedničku ovlast – moć veta, što ga automatski čini nesposobnim za obnašanje dužnosti. Možemo li zamisliti da OHR pune 4 godine drži na vlasti bošnjačkog ili srpskog člana predsjedništva kojem NSRS ili bošnjački klub Doma naroda odriču suradnju i oduzimaju pravo veta?
Hrvati su 4 puta Komšiću oduzeli pravo veta, no OHR nikada nije reagirao. Što je to nego javni pristanak na bošnjačko potiranje Hrvata.
Ovakvi postupci očigledno podrivaju ustavni poredak BiH, a izostanak sankcija samo dodatno produbljuje krizu povjerenja među narodima u BiH.
Pravda za sve?
Još jedno važno pitanje odnosi se na različit pristup pravdi i amnestiji nakon Washingtonskog sporazuma. Dok se hrvatska strana pridržavala amnestije, koja je dio svakog mirovnog ugovora zaraćenih strana koje sjednu u novu formaciju mira i stvore zajedničku vojsku, dok su se dakle Hrvati držali prilično naivno neprogona ratnih zločinaca u Bošnjaka, bošnjačka strana je preko Haaga nastavila s progonom svojih ratnih saveznika. Kako je moguće da Haag potom prihvati tu matricu te danas imamo nepresuđen genocid u Grabovici i infanticid u Vitezu? I da javno novinarima u Hrvata izjave kako ih zločini muslimana nad katolicimane zanimaju?
Ovi primjeri pokazuju dvostruke standarde u provođenju pravde, što dodatno produbljuje osjećaj nepravde među Hrvatima u BiH.
Podsjećanje na ove događaje važno je za razumijevanje trenutnih političkih napetosti i izazova s kojima se suočava Bosna i Hercegovina.
Lagumdžijina politička ostavština, obilježena kontroverzama i optužbama za majorizaciju, i dalje ima snažan utjecaj na međunacionalne odnose u zemlji. Tako je i s rezolucijom. Ako je Lagumdžijin projekt Komšič ubio Federaciju, Lagumdžijin projekt Rezolucija ubio je BIH.
Kako bi se prevladale sadašnje napetosti, nužno je sagledati prošle greške i raditi na izgradnji međusobnog povjerenja i ravnopravnosti među svim narodima u BiH.
Djelovanje OHR-a u ovom kontekstu mora biti nepristrano i dosljedno, kako bi se osigurala stabilnost i provedba mirovnih sporazuma na način koji poštuje prava svih konstitutivnih naroda.
Sve to pišemo dakako, pod pretpostavkom da je Bosna i Hercegovina , još uvijek ipak moguća. No u takvoj BIH ljudi poput Lagumdžije morali bi biti arhivirani, stavljeni na političke police.
U konačnici vrijeme je se zapitati : Je li Zapadu trajni mir u BIH uopće ikada bio cilj? Ako nije 1991 zašto bi ga htjeli danas? Nakon Ukrajine, Zapad i NATO u potrazi su za novom tuđom djecom koja bi za njih testirala NATO cijevi protiv Rusa.
Na nama je da odaberemo želimo li biti američko i brusselsko proxy meso, ili da možda konačno progledamo i siđemo s tog broda?
wpDiscuz
