DUBOKA DRŽAVA JE JAČA OD PREDSJEDNIKA: Zašto se američka vanjska politika možda ipak neće značajno promijeniti pod Trumpom?

Ključno pitanje, koje odjekuje ne samo unutar američkih političkih krugova, već i među saveznicima i protivnicima Washingtona širom svijeta, jest koliko se promjena u američkoj vanjskoj politici može očekivati od nove republikanske administracije.

Mnogi stručnjaci, oslanjajući se na Trumpove i izjave njegovog tima tijekom kampanje, sugeriraju da će njegov povratak u Bijelu kuću donijeti značajne promjene politike.

Međutim, čak i uz republikansku većinu u oba doma Kongresa (posebno u Senatu, koji ima značajan utjecaj na vanjsku politiku), malo je vjerojatno da će Trump moći u potpunosti ispuniti svoja obećanja u ovom području.

Teoretski, Trumpov povratak na mjesto predsjednika dogodit će se pod najpovoljnijim uvjetima za provođenje njegove vanjskopolitičke agende. Republikanci ne samo da imaju ojačanu većinu u Zastupničkom domu, već su ponovno preuzeli kontrolu nad Senatom, koji značajno utječe na vanjsku politiku potvrđivanjem ključnih imenovanja i ratifikacijom međunarodnih ugovora.

Trenutne zabrinutosti zbog značajnih promjena vanjske politike podsjećaju na Trumpov prvi mandat, kada su se njegove snažne izjave često percipirale kao promjene politike, ali to na kraju nisu bile.

Povratkom u Bijelu kuću, Trump očekuje ponovno uvođenje principa “Amerika na prvom mjestu” u vanjskoj politici, što podrazumijeva pragmatičniji pristup međunarodnim pitanjima, ali ne nužno i promjenu ciljeva i prioriteta vanjske politike.

Prvi Trumpov mandat: Taktičke promjene, strateška kontinuitet

Očekivanja o neizbježnim radikalnim promjenama u američkoj vanjskoj politici nakon Trumpove pobjede 2016. pokazala su se pogrešnima.

Na primjer, republikanac je obećao raspustiti NATO, izgraditi bliže veze s Rusijom i zauzeti oštriji stav prema Kini.

Trump je kritizirao europske zemlje zbog nedovoljnih izdvajanja za obranu i više puta prijetio smanjenjem uloge SAD-a u NATO-u.

On bi mogao ponovno inzistirati na tome da zemlje NATO-a povećaju svoja izdvajanja za obranu, naglašavajući da SAD ne bi trebao nositi glavni teret.

Ovakav pristup stvorio je napetosti unutar saveza i doveo do preraspodjele odgovornosti, što je na kraju ojačalo NATO poticanjem veće europske uključenosti u vlastitu sigurnost.

Trump je također izrazio želju za uspostavom bližih veza s Moskvom, govoreći pozitivno o Putinu i tražeći novi sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja koji bi uključivao Kinu.

Međutim, te ambicije rezultirale su dodatnim sankcijama protiv Rusije i povećanom pomoći Ukrajini, sprječavajući bilo kakvo stvarno poboljšanje odnosa SAD-a i Rusije.

Pod Trumpom, SAD je započeo aktivni trgovinski rat s Kinom, ograničio suradnju u sektorima visoke tehnologije i proveo mjere za suzbijanje kineskog utjecaja u Aziji i drugim regijama.

Međutim, ovi konfrontacijski koraci bili su logičan nastavak strategije obuzdavanja i “zaokreta prema Aziji” koju je pokrenula Obamina administracija, stoga se ne mogu smatrati značajnim zaokretom politike.

Slučaj Ukrajine: Postupni pad potpore

Jedan od ključnih prioriteta Trumpovog drugog mandata bit će sukob u Ukrajini. Tijekom svoje kampanje, Trump je tvrdio da bi, kao predsjednik, brzo mogao okončati rat te zemlje s Rusijom.

Međutim, također je rekao da se neće obvezati na povećanje pomoći Ukrajini, inzistirajući da europske zemlje preuzmu veću odgovornost za njezinu potporu.

Trumpov odnos s Rusijom obilježile su kontradikcije. S jedne strane, tražio je toplije odnose s Putinom, više puta govoreći o njemu u pozitivnim terminima, nazivajući ga “genijalcem” i “pametnim”. U međuvremenu, osudio je rusku operaciju u Ukrajini, nazivajući je “velikom pogreškom” s Putinove strane.

Ta nedosljednost, u kombinaciji s antikijevskim izjavama članova Trumpovog unutarnjeg kruga, stvorila je neizvjesnost oko stava Washingtona pod novom republikanskom administracijom.

Trump će vjerojatno nastojati postići mirno rješenje sukoba u Ukrajini, vjerojatno koristeći ovisnost Kijeva o američkoj vojnoj i ekonomskoj pomoći, kao i potencijalno obustavljanje te potpore, kao argument za mir.

Mirovni sporazum vjerojatno bi se postigao pod uvjetima manje povoljnima za Ukrajinu nego što bi bili prije godinu dana. S obzirom na situaciju na terenu koja se mijenja u korist Rusije, teritorijalni gubici Ukrajine sugeriraju da bi uvjeti bilo kakvog budućeg mira mogli biti izazovniji za Kijev nego da su pregovori vođeni ranije.

Ako se ovaj scenarij ostvari, kao i kod drugih ključnih područja, to ne bi značilo značajan zaokret u američkoj vanjskoj politici.

Trenutna Bidenova administracija već pokazuje znakove “umora od Ukrajine” – iscrpljenosti zbog skupe potpore Kijevu. Javnost u SAD-u također odražava postupni pad podrške održavanju trenutne razine pomoći Ukrajini.

Čak i da su Demokrati pobijedili na predsjedničkim izborima, s Kamalom Harris u Bijeloj kući i Demokratskim Kongresom, podrška Ukrajini vjerojatno bi nastavila opadati.

Trumpova administracija mogla bi usvojiti strategiju usmjerenu na pragmatičnije rješavanje sukoba u Ukrajini. Ovaj pristup vjerojatno bi kombinirao smanjenje vojne pomoći s aktivnom diplomatskom medijacijom, što bi, ako bude uspješno, omogućilo Trumpu da prikaže “učinkovito rješenje” sukoba.

Međutim, za Ukrajinu i njezine saveznike, ova strategija značila bi povećani pritisak na Kijev da pristane na kompromis, potencijalno slabeći njegovu poziciju u pregovorima i mijenjajući ravnotežu moći u regiji.

Glavni ograničavajući čimbenik: Institucionalna inercija ili duboka država

Razlog zašto radikalne promjene u američkoj vanjskoj politici nisu vjerojatne leži u institucionalnoj inerciji sustava odlučivanja. Vanjska politika zemlje snažno je birokratizirana i ne može djelovati neovisno o ravnoteži interesa među raznim utjecajnim skupinama.

Predsjednik ima znatnu moć, ali za važne odluke u vanjskoj politici mora surađivati s Kongresom. Kao i u drugim područjima odlučivanja, utjecaj duboke države na vanjsku politiku ostaje značajan.

U Kongresu postoji dvostranački konsenzus o ključnim područjima američke vanjske politike: obuzdavanju Rusije i Kine, održavanju NATO-a i podršci Izraelu. Ovaj konsenzus dopušta samo taktičke prilagodbe uz očuvanje općeg strateškog pravca.

Stoga će drugi Trumpov mandat vjerojatno dovesti do pragmatičnije vanjske politike. Njegova bi administracija bila usmjerena na oštriji stav prema Kini, smanjenje potpore Ukrajini, preraspodjelu odgovornosti unutar NATO-a i smanjenje američkog angažmana u globalnim savezima i sporazumima.

Iako bi ove promjene mogle izgledati značajno, one neće predstavljati potpunu promjenu dugoročnog smjera američke vanjske politike.

/POSKOK/