Državica koja pliva

(LtoR) European Parliament President Roberta Metsola, Slovenia’s Prime Minister Robert Golob, European Commission President Ursula von der Leyen and Estonia’s Prime Minister Kaja Kallas speak together ahead of a European Council Summit in Brussels, on December 15, 2022. (Photo by Ludovic MARIN / AFP)

Vlada Roberta Goloba pomalo je opsjednuta povratkom Slovenije, nakon godina Janšina koketiranja s Višegradskim zemljama, u jezgru Europske unije. Međutim, ta politika nema nikakav sadržaj osim svrstavanja uz interese najmoćnijih radi boljeg imidža.

Aktualna slovenska vlada je u vanjskoj politici kao ključan cilj postavila vraćanje Slovenije u jezgru Europe. Što god to značilo. “Što god to značilo” je fraza koja se u javnim debatama često koristi nakon spominjanja jezgre Europe. U objašnjenima tko i što je jezgra navode se često države s najdužim stažem u europskim udruženjima ili pak njihovo poštivanje demokracije i ljudskih prava. Ali jezgra se ne definira onime što je, već onime što nije. A nije periferija.

Kad bi moju pokojnu baku pitao zar riba nije životinja, a time i meso – znajući da ne može biti na meniju petkom – baka Nike bi odgovorila kako riba nije životinja, već je “mala ribica koja pliva”. E pa tako ni Slovenija nije periferija, već je mala državica koja pliva. Na primjer, neki dan su prilikom susreta u Ljubljani premijeri Luksemburga i Slovenije Xavier Bettel te Robert Golob utvrdili poveznicu dviju zemalja u tome što su oboje male. Što god to značilo.

Država poluperiferije

Nacionalni karakter, građen na distanci i distinkciji od ostalih južnoslavenskih naroda, Sloveniju smješta tvrdo u Srednju Europu, zajedno s alpskom Austrijom i najrazvijenijom ekonomijom Europe – Njemačkom. U tom trojcu ekonomska hijerarhija je sasvim jasna. Slovenija sa svojih slabih 30.000 eura BDP-a po stanovniku dostiže tek nešto više od polovice BDP-a Njemačke i Austrije. Drugim riječima, ono što je Slovenija Austriji, to je Sloveniji Hrvatska. Preko brojki, a ako si dozvolimo i nešto pop sociologije – i društvenih karakteristika – Slovenija se nudi kao dobar primjer poluperiferne zemlje EU. Iako je u velikoj mjeri ili skoro u potpunosti ovisna o zdravlju njemačke ekonomije, Slovenija je dovoljno jaka da se ekonomski širi na periferne zemlje, ponajprije Balkana. Tako može biti i eksploatirana, ali i eksploatirati.

Želja aktualne vlade ili pak ministarstva vanjskih, a od nedavno i europskih, poslova za povratkom u jezgru Europe služi u velikoj mjeri za potrebe unutarnje ili elektoralne politike. Nova vlada Roberta Goloba, kao i mnoge vlade prije nje, utemeljena je na ideji antijanšizma. Kako su u opozicijskom periodu tvrdili u strankama trenutne vlade, Slovenija je pod vodstvom SDS-a Janeza Janše stala uz Višegrad, a ponajviše uz Orbánovu Mađarsku, pa je zbog toga sad na novoj vladi da Sloveniju vrati tamo gdje joj je mjesto.

I dok je istina da se Janša najviše puta sastao baš s Orbánom, slovenski realignment uvelike je napuhan od strane tadašnje opozicije. SDS i njegov ministar vanjskih poslova Anže Logar prije svega su atlantisti, a nikako euroskeptici kao njihovi krajnje desni kolege iz Budimpešte. Povratak u jezgru, koju ponavlja socijaldemokratska šefica diplomacije Tanja Fajon, pitanje je simbolike, ali je u istoj mjeri samo još jedan primjer politike liberalnih slovenskih vlada, koje su spremne pod svaku cijenu stati uz bok najmoćnijih. Ako treba, i na vlastitu štetu.

Već za vrijeme recesije prije više od deset godina, Slovenija, tada predvođena third way socijaldemokratom Borutom Pahorom, lovila je tzv. njemačko-francuski vlak Angele Merkel i Nicolasa Sarkozyja, kojim bi se Europa rascijepila na uniju dviju brzina. Karta za taj vlak naravno plaćala se liberalizacijom i politikama štednje, pa je tako kad je na referendumu narodnom voljom pala reforma mirovinskog sustava, čiji cilj je bio produžiti radni vijek, Pahor izjavio kako je njemačko-francuski vlak tog dana otputovao dalje bez nas.

Nekoliko godina kasnije u jeku eurokrize Slovenija je bila blizu tome da joj na vrata pokucaju jahači apokalipse ili tzv. Trojka MMF-a, ECB-a i Europske komisije. S obzirom na to da je sama uspješno izbjegla crni scenarij, Slovenija, ili točnije financijski ministar Dušan Mramor, već je 2015. bio jedan od najglasnijih kritičara politika grčke Sirize. Kako je rekao Janis Varufakis, Grčkoj je za vrijeme najtežih pregovora bilo ponuđeno da privremeno izađe iz eurozone. “Prijedlog je odražavao pokazivanje mišića berlinskih jastrebova. No iza kulisa taj prijedlog nisu prvi lansirali Nijemci, već Slovenija, mala članica eurozone čiji je ministar financija zahtijevao ‘plan B’ za ljevičarsku grčku vladu, koju je usporedio s bivšim jugoslavenskim komunistima. Slovenski prijedlog bio je dvostruki trijumf Njemačke.”, pisat će kasnije Varufakis.

Umjesto da zagovara interese ili barem pokaže razumijevanje za periferne zemlje, sama je zahtijevala još tvrđu implementaciju mjera, kako bi se ultimativno spasile njemačke banke. Ako je Slovenija morala da upiše u ustav tzv. zlatno fiskalno pravilo o balansu javnih financija, onda sigurno mora i Grčka poštivati pravila. Takvim je ponašanjem Slovenija mogla barem na deklarativnom nivou stati uz države centra.

Pitanje fiskalnih pravila u eurozoni moralo bi se opet dogodine vratiti na dnevni rad samita EU. Usprkos moralnoj panici koju je dio sadašnje vlade podgrijavao u vezi s povećanim javnim dugom za vrijeme pandemije, ostaje tek nada da je to bio samo predizborni trik i da će Slovenija, kad dođe vrijeme, po pitanju fiskalnih pravila zagovarati vlastite interese koji su u mnogoj većoj mjeri bližo interesima periferije nego centra.

Antipolitika jezgre

Opjevano vraćanje u jezgru je zapravo vrsta antipolitike. Iako Janšina politika u nikakvom smislu ne sadrži emancipatorni potencijal, jezgra na drugoj strani ne predstavlja ništa drugo nego status quo. Jačanje veza s Njemačkom, Francuskom ili Beneluksom gradi dobar imidž, ali ne donosi zapravo ništa novo. Slovenija se time nominalno obavezuje idejama vladavine prava i demokracije, ali zapravo se samo veže uz interese moćnijih zemalja. Cinički bi mogli i dodati da usprkos svemu u EU ista pravila ne važe za sve, pa je tako, između ostalog, Austriji dopušteno da ignorira odluke europskih sudova te vrši nadzor na unutarnjoj schengenskoj granici sa Slovenijom. A takvih slučajeva nepoštivanja sudova od nominalno pravno nadmoćnijih zemalja ima puno.

Slovenija nastoji da ove godine bude po drugi put u svojoj povijesti izabrana na mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Za kandidaturu se pomalo neočekivano odlučila prošla vlada, a ako je vjerovati ponekim medijima i jedinim konkurentima za to mjesto, Bjelorusima, Slovenija se za kandidaturu nije odlučila sama, već su je na to nagovorile SAD koje su tražile državu iz Istočne Europe kako bi spriječili da Moskva u vijeću dobije još jedan glas prijateljskog Minska. Sad je na Sloveniji da traži glasove u zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike, zemljama, s kojima je dosad komunicirala jedino kao republika nesvrstane Jugoslavije. U cijeloj Africi Ljubljana ima npr. tek jednu ambasadu. Ali što je uopće poanta kandidature osim činjenja usluge moćnom SAD-u i ima li Slovenija uopće vlastitu vanjsku politiku koja se ne tiče njenih prvih susjeda? Pa baš i ne.

Kao i u unutrašnjoj, tako i u vanjskoj politici, doseg liberalne vlade su praktički politike Europske komisije, što u ovo doba znači često i politike NATO-a. Iako su do neke mjere uspješni u tome da budu socijalni korektiv zbog izborenih ministarstava, trag nominalno radikalnije Ljevice u aktualnoj vanjskoj politici ne postoji. Pitanja EU-a, UN-a, NATO-a ili rata u Ukrajini prepuštena su u potpunosti jačim partnerima unutar vlade. Prijedlog za povećanje vojne potrošnje dan je u parlamentarnu proceduru, znajući da ga Ljevica ne misli poduprijeti. Ali istovremeno znajući da njene glasove uopće i ne trebaju.

Nova vanjskopolitička struja htjela je Sloveniju maknuti od Višegrada, međutim taj je plan ionako u međuvremenu de facto propao. Mađarski pragmatizam u kontekstu rata u Ukrajini brzo je diskvalificiran, a poljski stav o Rusiji retroaktivno proglašen je pravilnim. Nova Europa, kao što je pred američku invaziju na Irak 2003. godine Donald Rumsfeld nazvao zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta koje su podupirale planove Pentagona, sada, kao i tada, tek je megafon američke vanjske politike. A ovaj put je uz Washington i Stara Europa, tzv. jezgra.