Ali postavlja se pitanje: tko će braniti Bosnu i Hercegovinu?
Zamislimo hipotetski scenarij – Turska napadne Teslić, a specijalci Al Qaede budu desantirani iz američkih helikoptera na Vlašiću, baš kao 1992. Tko će tada stati u obranu ove zemlje? Suljo i Muljo iz američke ambasade? Teško.
Možemo li uopće zamisliti te mlade ročnike iz Hercegovine i Srpske kako odgode “sezonski vojni rok” u RH ili Srbiji i dođu nazad da spašavaju BiH? Od Turske? Od Al Qaede? Čovjek se zapita – tko uopće u Bosni i Hercegovini može i hoće stati na branik domovine?
Naravno, ostaju Bošnjaci. Možemo li zamisliti mladog Bošnjaka iz Travnika kako zaustavlja Erdoganov tenk negdje na Studenim Vrilima, dovikujući “Nećeš razbojniče!” i gine s povikom “Tekbir” za – hrvatsku stvar? Ili kako juriša na Al Qaedine specijalce u Prijedoru, govoreći: “Nazad stoko, ovo je naša domovina”?
Ne, ne možemo.
Ali kad smo već kod ovih komičnih scenarija, možemo zamisliti još jedan – mladi ročnici iz BiH, bilo Hrvati, Srbi ili Bošnjaci, završavaju vojni rok u “matičnim” zemljama, a Bosna ostaje prazna, oslonjena na patriote SDA, koji ionako tvrde da je El Fatih bio Bosanac. Pa eto, neka im Fatih opet dođe, pod ruku s Al Qaedom, a patrioti neka im otvore vrata i pokažu put do Sarajeva.
Pitanje lojalnosti prema BiH uvijek visi u zraku, u kontekstu etničkih podjela. I onda, kad Srbi i Hrvati iz BiH završe u uniformama Srbije i Hrvatske, a Bošnjaci, ionako tradicionalno skloniji odlasku u HV ili HVO, odu u NATO-ove redove, stvarno se pitamo tko ostaje da brani ovu zemlju?
Bosna, takva kakva jest, bez jasne vizije o tome tko bi je branio i s kakvim ciljem, ostaje ranjiva. Tko će nas obraniti od vanjskog agresora, bilo da je riječ o Osmanlijama ili Al Qaedi, dok svi naši potencijalni branitelji paradiraju u tuđim uniformama?
Na kraju, možda je najbolje da se jednostavno predamo, pa da bar jednom u povijesti budemo na pobjedničkoj strani.