Published On: Pet, srp. 13th, 2018

“DRES KOJI NAM JE DAO OTAC ZNAČIO NAM JE SVE” Ispovjest Ivana Rakitića zbog koje ćete zaplakati

Trenutak u kojem ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti, počinje Ivan Rakitić svoju emotivnu priču u tekstu napisanom za Players Tribune te nastavlja:

Naravno, kad je paket stigao u našu kuću u Švicarskoj nismo još znali o čemu se radi, što je unutra. No na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo zvali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, niti ja nismo nikad prije bili.

U našem domu pričali smo hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je puno Hrvata. No Hrvatska je i dalje za nas bila nešto daleko. Moji roditelji Hrvatsku su napustili početkom rata 1991. i nikad se nisu vratili. Brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatska koju smo poznavali bila je ona s TV-a i fotografija koje su nam roditelji pokazali te njihovih telefonskih razgovora koje smo čuli.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Kao djeci bilo nam je teško shvatiti što se to točno događa na Balkanu. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, jednostavno nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske. Osjećao sam se… Ne znam kako bih to opisao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. No to je nekako uvijek bilo u mislima mojim roditeljima. Puno im je prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji su roditelji izgubili puno dragih ljudi.

Sjećam se, imao sam tek četiri ili pet godina kad sam na TV-u vidio vijesti. Ugledao sam fotografije i snimke rata i ležeći u krevetu pomislio: ‘Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?’

I prije no što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. Mislim da vam to jasno može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira gdje žive. I tako, kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket te izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene… bilo je jako emotivno. Pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.

Spavali smo u tim dresovima. Nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske crveno-bijele dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati 10 jer nismo htjeli obući ništa drugo. Bili su nam toliko posebni.

Foto: Sandra Krunic/PIXSELL

Kad sam tek počeo igrati, da budem iskren, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Govorio sam ljudima da sam Švicarac. Uvijek je to izgledalo pomalo čudno. ‘Švicarac? Ivan Rakitić?‘ No rođen sam i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, moji prijatelji su Švicarci…

Bio sam stoga i jako ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca ipak pripada Hrvatskoj. Uvijek je to bilo tako.

Nekoliko godina nakon što je rat završio, moja obitelj napokon je mogla posjetiti Hrvatsku. A kad smo došli, ondje nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi poručivali ‘Moramo to zaboraviti što prije‘.

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno je Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana i obitelji. A kad je Hrvatska igrala na SP-u 1998. jako je puno zastava visilo s prozora kuća i stanova, ljudi su bili ‘ludi’ za Hrvatskom. Taj SP brat i ja gledali smo kod kuće s tatom u – svojim dresovima – i nismo smjeli pričati. Bilo je jedino važno to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: ‘Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu‘.

hrvatska andora | Autor: Robert Anic/PIXSELLFoto: Robert Anic/PIXSELL

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke. Kako bi to zaboravili. Bili smo priznati tek 1992., a samo šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke. Moj tata je ‘poludio’. Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj tata se počeo baviti građevinom kad je preselio u Švicarsku, a kao mlađi igrao je nogomet. Bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.

Nakon što smo pobijedili Njemačku? Da… letio je. Često osjećam kao da živim i svoj i njegov san. Igrao je na prilično visokom nivou u BiH prije no što je preselio u Švicarsku. A kad je prestao igrati napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu znače doista jako puno.

A kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da prisluškuje kraj vrata moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije 10 godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

Srna i Olic | Autor: Goran Stanzl/PIXSELLFoto: Goran Stanzl/PIXSELL

Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom… mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: ‘OK, idem s tobom‘. Bio je moj heroj. Nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da budem dio njegove reprezentacije.

Dođi sa mnom‘, rekao je. ‘Dođi igrati za svoju domovinu.’

Mislio sam si: Tu sam, idem s tobom. Napunio me samopouzdanjem.

Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener, već i kao osoba. Drugačiji je. Poseban. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra i opet, i opet, i opet… I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: ‘Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.’

Ali čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je dala tako mnogo. Stoga sam uzeo vrijeme da razmislim. Sezona s Baselom mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam u sobi i nisam znao što ću. Šetao sam i razmišljao o svim ljudima koji su me doveli ondje gdje jesam. A onda sam pomislio samo o onome što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo zvati.

SP 2018, Hrvatska - Nigerija | Autor: Igor Kralj/PIXSELLFoto: Igor Kralj/PIXSELL

Najprije sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku i bilo mi je važno nazvati njega prvoga, objasniti mu zašto ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku. I potom sam nazvao Slavena.

S vama sam, želim biti dio toga.’

A Slaven mi je rekao:

Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.’

Ni jedan telefonski razgovor nije dugo trajao, ali čuo sam oca kako je pred vratima moje sobe cijelo vrijeme, njegove korake iz hodnika. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati što god ja želim. Bio je to ogroman trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

Nastavljam igrati za Švicarsku‘, rekao sam mu, a njegova je reakcija bila:

Oh… OK, dobro…’

Počeo sam se smijati:

Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!’

Suze su mu počele puniti oči i zaplakao je. I kad god dođem igrati za Hrvatsku, često razmišljam o tati i tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu… nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima… poželiš da utakmica nikad ne završi! Kao da… ne znam… jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Grcka - Hrvatska | Autor: Igor Kralj/PIXSELLFoto: Igor Kralj/PIXSELL

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket došao kući, ali i dalje ne želim nikad svući taj dres.

Da, postoji pritisak kada ga nosite, ali to je pozitivan pritisak, želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Davora Šukera.

Mislim da i dalje pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet-šest godina (razgovor je rađen prije SP-a, nap. a.). I rekao sam dečkima u svlačionici:

Pa ajmo nastaviti ovako!’

A Luka Modrić i ja samo smo se pogledali ‘Wow, zašto to nismo i dosad radili?’

Kao što znate, i moja obitelj odrasta u raznim državama: žena mi je Španjolka i odgajamo dvije kćeri u Barceloni. I one proživljavaju isto kao ja: gledaju život drugačije jer su iz druge države. A ,moje su djevojčice moje najveće navijačice, zasigurno.

Pa sam prije početka SP-a imao posebnu narudžbu… i došao kući s paketom za njih. Dva nova hrvatska dresa.

Rekle su mi da ga nikad neće skidati. Znam kako se osjećaju.

*Ivan Rakitić napisao je ovaj tekst za portal The Players Tribune.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer