KOMENTAR – Već dva desetljeća, svakog 4. i 5. kolovoza, u Srbiji se služe parastosi za ubijene u hrvatskoj “Oluji” i molebani za prognane nesretnike. Pred TV kamerama, u prvim redovima tuge i osude hrvatskog zločina, najbučnija je srpski politička, crkvena, kulturna i medijska elita, ona ista koja je, odlučujuće, doprinijela hrvatskoj “Oluji”.Da nisu branili Srbe onako kako su ih branili, “Oluje” ne bi ni bilo. Ta “ožalošćena obitelj” iz prvih redova bola i ogorčenja zbog tragedije Srba i Srpske Krajine, spriječila je, prije dva desetljeća, kapitulaciju Franja Tuđmana, kada su ga SAD, Rusija, EU i UN prinudile da prihvati i potpiše međunarodni sporazum poznat kao Plan Z -4.
Po tom sporazumu, Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpske Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsjednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i vlastitu monetu i pravo Srpske Krajina sklapa i međunarodne ugovore. Čim su objelodanjeni detalji Plana Z-4, ratno huškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofenzivom da je riječ o “podmukloj antisrpskoj zavjeri Washingtona, Berlina i Vatikana”.
Sa sloganom “ne Hrvatskoj za sva vremena”, karavani političara, vladika, časnika DB, akademika, pjesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavili su Srpski Krajinu. Agitovali su da Plan Z-4 bude odbijen, s njima svojstvenim žarom i uz kletve sa Lazareve kosovske večere. Od utjecajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvaćanje Z-4 i, dramatično, mjesecima, upozoravao na strašne i neizbježne posljedice odbijanja ponuđenog sporazuma.
Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski veleposlanici u Zagrebu, inače glavni promotori Plana Z-4, Peter Galbraith i Leonid Kerestendžijanc, posjećuju Franja Tuđmana. On ne prikriva da je ogorčen.
“Kako prihvatiti kapitulaciju Hrvatske, vi srpski pobunjenicima dajete državu?” – Pita ih.
Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži čas iz povijesti. Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima. I kažu mu da su Washington i Moskva, kao i EU i UN, odlučne u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave. Uz gunđanje i bijes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.
Američki i ruski veleposlanik, s Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine. U centru grada vrtjeli su se jaganjci na ražnju.Oni su razumjeli da se priprema slavlje.
“Slomili smo Tuđmana, potpišite, pa da nazdravimo”, kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsjedniku Krajine.
“Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke”, odgovara Martić.
Dvojica veleposlanika su pomislila da je u pitanju šala.
“Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević”, pojašnjava Martić.
Šokiran, ruski veleposlanik mu kaže: “Ovim ste, i srpska narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu”. Ipak, da se ta presuda izbjegne, Peter Galbraith i Leonid Kerestendžijanc odlučuju da krenu u Beograd, umilostiviti Slobodana Miloševića, ali on odbija da ih primi.
Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svjetlo za vojne operacije “Bljesak” i “Oluja”.
“Štovani predsjednik Srbije”, kako je oslovljavan u čestim kontaktima s Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku nego i za njegovu Srbiju.
Srpski država u hrvatskoj državi! Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni. Strepeo je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji. Formula “dva K”, Krajina i Kosovo, uvelike je diskutovana u Washingtonu, a suglasnost Moskve Borisa Jeljcina bila je osigurana. Odbacivanjem Z-4, kalkulirao je Milošević, propast će ti planovi, a neizbježni slom Srpski Krajine i egzodus Srba uklopit se u njegovu verziju “2K”, njegovu simetriju između Krajine i Kosova. Na isti način na koji će krajiški Srbi biti prepušteni Tuđmanovom maču, njegovom maču moraće biti prepušteni Albanci na Kosovu. Etničko čišćenje Srba za etničko čišćenje Albanaca. Gubitak za dobitak. Krajiški poraz za kosovsku pobjedu.
Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da “Oluja” bude uspješna i munjevita. Iz Srpskog Krajine povučena su ubojita oružja, a general Ratko Mladić, zapovjednik vojske bosanskih Srba, povučen je na istok, 500 kilometara daleko od Knina, da “oslobađa” Žepu i Srebrenicu, bošnjačke enklave pod zaštitom UN, uz samu granicu sa Srbijom.
Od zločina je opasniji zaborav zločina. I da nije tog zaborava, kao i neistina, koje potapaju današnju Srbiju, i da ima neke više pravde, “ožalošćena obitelj” iz prvih redova parastosa za stradale u “Oluji”, oni što nariču najglasnije, odlazili bi svakog 4. i 5. kolovoza u Knin i Zagreb na proslave pobjede koju su oni pripremili. Od njih nema zaslužnijih časnika hrvatske “Oluje”.
Od njih nema zaslužnijih za svaku tragediju od 1990. do danas. Antizapadni fanatici, pravoslavni ziloti, svemoćne tajne policije i njihova mreža svuda gdje se odlučuje, jahači su srpski apokalipse. Na isti način na koji su odbacili Plan Z-4, pet godina ranije, uoči rata u Jugoslaviji, odbacili su američki poklon od pet milijardi dolara i pozivnicu da se država priključi NATO alijansi i Europskoj zajednici naroda. Poderali su i haški dokument lorda Karingtona, Vance-Owenov plan. Uvijek su odabrali rat i smrt. Jedino su u Dejtonu, koji mjesec poslije hrvatske “Oluje” u Krajini i srpskoj “Oluje” u Srebrenici, pristali na mir. I, odmah, krenuli da spremaju srpski “Oluju” na Kosovu. Izazvali su i prizvali NATO bombe, poraženi potpisali kapitulaciju, izgubili Kosovo i proglasili pobjedu, uzrokovali albansku “Oluju” i novi egzodus Srba. Na smrti i nesrećama milijuna ljudi stjecali su bogatstvo i krvavu slavu, opstajali kao skrbnici i zaštitnici nacionalnih interesa u državi onesviještenoj od strahota, a propagandom zaborava i montiranim optužnicama o svjetskoj “antisrpskoj zavjeri” pribavljali sebi alibi.
I, evo ih, propagandisti mržnje i smrti jašu ponovo. Sa istom strašću i sa istim rječnikom kao i kad su vješali i objesili Plan Z-4. Sada ruše Briselski sporazum, prebrojavaju i “brane” Srbe po Crnoj Gori, sipaju sol na još nezaceljene rane nesretne Bosne i Hercegovine, propovijedaju slom Europe i divnu srpske zoru iz Rusije. I sve to filuju pjevanjem po televizijama, kičem i krimi storijama po novinama, da ubiju u narodu i posljednje ostatke razuma.
Nadmašuju i sebe same iz devedesetih. Malo im “oluja”, hoće još.
Po tom sporazumu, Srbima u Hrvatskoj ponuđena je federalna, u mnogo čemu i konfederalna Srpske Krajina, koja bi imala svoj parlament, vladu, predsjednika, zakone, sudove, policiju, grb i zastavu, čak i vlastitu monetu i pravo Srpske Krajina sklapa i međunarodne ugovore. Čim su objelodanjeni detalji Plana Z-4, ratno huškačka mašinerija u Beogradu uzvratila je propagandnom ofenzivom da je riječ o “podmukloj antisrpskoj zavjeri Washingtona, Berlina i Vatikana”.
Sa sloganom “ne Hrvatskoj za sva vremena”, karavani političara, vladika, časnika DB, akademika, pjesnika, glumaca i medijskih komentatora preplavili su Srpski Krajinu. Agitovali su da Plan Z-4 bude odbijen, s njima svojstvenim žarom i uz kletve sa Lazareve kosovske večere. Od utjecajnih političkih partija u Srbiji samo je SPO bio za prihvaćanje Z-4 i, dramatično, mjesecima, upozoravao na strašne i neizbježne posljedice odbijanja ponuđenog sporazuma.
Usred histerije u Beogradu i Kninu, američki i ruski veleposlanici u Zagrebu, inače glavni promotori Plana Z-4, Peter Galbraith i Leonid Kerestendžijanc, posjećuju Franja Tuđmana. On ne prikriva da je ogorčen.
“Kako prihvatiti kapitulaciju Hrvatske, vi srpski pobunjenicima dajete državu?” – Pita ih.
Tada mu Amerikanac i Rus drže poduži čas iz povijesti. Naročito ga podsjećaju na ustaški genocid nad Srbima. I kažu mu da su Washington i Moskva, kao i EU i UN, odlučne u zahtjevu da Srbi u Hrvatskoj dobiju najviši stupanj zaštite i svoje samouprave. Uz gunđanje i bijes, Tuđman prihvaća Plan Z-4.
Američki i ruski veleposlanik, s Tuđmanovim potpisom na sporazumu, odlaze u Knin, kod vođa Srpske Krajine. U centru grada vrtjeli su se jaganjci na ražnju.Oni su razumjeli da se priprema slavlje.
“Slomili smo Tuđmana, potpišite, pa da nazdravimo”, kaže Rus i pruža Plan Z-4 Milanu Martiću, predsjedniku Krajine.
“Mi taj papir odbijamo, ne želimo ni da ga uzmemo u ruke”, odgovara Martić.
Dvojica veleposlanika su pomislila da je u pitanju šala.
“Odbijamo odlučno, tako nam je naredio Milošević”, pojašnjava Martić.
Šokiran, ruski veleposlanik mu kaže: “Ovim ste, i srpska narodu i sebi, potpisali smrtnu presudu”. Ipak, da se ta presuda izbjegne, Peter Galbraith i Leonid Kerestendžijanc odlučuju da krenu u Beograd, umilostiviti Slobodana Miloševića, ali on odbija da ih primi.
Tada je Franjo Tuđman dobio zeleno svjetlo za vojne operacije “Bljesak” i “Oluja”.
“Štovani predsjednik Srbije”, kako je oslovljavan u čestim kontaktima s Tuđmanovim emisarima, smatrao je da je Plan Z-4 katastrofalan ne samo za Tuđmanovu Hrvatsku nego i za njegovu Srbiju.
Srpski država u hrvatskoj državi! Miloševića je to razdraživalo kao crveni plašt bika u areni. Strepeo je da će, bude li prihvaćen, Plan Z-4 biti opasni pelcer za sličan status Kosova u Srbiji. Formula “dva K”, Krajina i Kosovo, uvelike je diskutovana u Washingtonu, a suglasnost Moskve Borisa Jeljcina bila je osigurana. Odbacivanjem Z-4, kalkulirao je Milošević, propast će ti planovi, a neizbježni slom Srpski Krajine i egzodus Srba uklopit se u njegovu verziju “2K”, njegovu simetriju između Krajine i Kosova. Na isti način na koji će krajiški Srbi biti prepušteni Tuđmanovom maču, njegovom maču moraće biti prepušteni Albanci na Kosovu. Etničko čišćenje Srba za etničko čišćenje Albanaca. Gubitak za dobitak. Krajiški poraz za kosovsku pobjedu.
Na Dedinju su znali što se priprema na Pantovčaku i, planski i saveznički, pomogli Tuđmanu da “Oluja” bude uspješna i munjevita. Iz Srpskog Krajine povučena su ubojita oružja, a general Ratko Mladić, zapovjednik vojske bosanskih Srba, povučen je na istok, 500 kilometara daleko od Knina, da “oslobađa” Žepu i Srebrenicu, bošnjačke enklave pod zaštitom UN, uz samu granicu sa Srbijom.
Od zločina je opasniji zaborav zločina. I da nije tog zaborava, kao i neistina, koje potapaju današnju Srbiju, i da ima neke više pravde, “ožalošćena obitelj” iz prvih redova parastosa za stradale u “Oluji”, oni što nariču najglasnije, odlazili bi svakog 4. i 5. kolovoza u Knin i Zagreb na proslave pobjede koju su oni pripremili. Od njih nema zaslužnijih časnika hrvatske “Oluje”.
Od njih nema zaslužnijih za svaku tragediju od 1990. do danas. Antizapadni fanatici, pravoslavni ziloti, svemoćne tajne policije i njihova mreža svuda gdje se odlučuje, jahači su srpski apokalipse. Na isti način na koji su odbacili Plan Z-4, pet godina ranije, uoči rata u Jugoslaviji, odbacili su američki poklon od pet milijardi dolara i pozivnicu da se država priključi NATO alijansi i Europskoj zajednici naroda. Poderali su i haški dokument lorda Karingtona, Vance-Owenov plan. Uvijek su odabrali rat i smrt. Jedino su u Dejtonu, koji mjesec poslije hrvatske “Oluje” u Krajini i srpskoj “Oluje” u Srebrenici, pristali na mir. I, odmah, krenuli da spremaju srpski “Oluju” na Kosovu. Izazvali su i prizvali NATO bombe, poraženi potpisali kapitulaciju, izgubili Kosovo i proglasili pobjedu, uzrokovali albansku “Oluju” i novi egzodus Srba. Na smrti i nesrećama milijuna ljudi stjecali su bogatstvo i krvavu slavu, opstajali kao skrbnici i zaštitnici nacionalnih interesa u državi onesviještenoj od strahota, a propagandom zaborava i montiranim optužnicama o svjetskoj “antisrpskoj zavjeri” pribavljali sebi alibi.
I, evo ih, propagandisti mržnje i smrti jašu ponovo. Sa istom strašću i sa istim rječnikom kao i kad su vješali i objesili Plan Z-4. Sada ruše Briselski sporazum, prebrojavaju i “brane” Srbe po Crnoj Gori, sipaju sol na još nezaceljene rane nesretne Bosne i Hercegovine, propovijedaju slom Europe i divnu srpske zoru iz Rusije. I sve to filuju pjevanjem po televizijama, kičem i krimi storijama po novinama, da ubiju u narodu i posljednje ostatke razuma.
Nadmašuju i sebe same iz devedesetih. Malo im “oluja”, hoće još.
wpDiscuz