DRAGAN DESPOT: Moja veza sa Mostarom sve je čvršća u duhovnom smislu

Ugodan povod za razgovor s Draganom Despotom, nacionalnim prvakom Drame HNK u Zagrebu, njegov je božićni dar građanima, prije svega studentima rodnog Mostara. U organizaciji Hrvatske udruge Mostar u Zagrebu (HUMUZ) Despot daruje gradu dvije izvedbe monodrame “Na rubu pameti”, vlastitu dramsku adaptaciju Krležinog romana iz 1938., koju je Despot sam i režirao, a za koju je glazbu napisao Arsen Dedić. Večeras će tu nagrađivanu monodramu izvesti na Maloj sceni HNK Mostar u 20 sati, a u petak u klubu-galeriji Calamus u 21 sat. U intervjuu za Večernji list BiH kojeg je vodio Nino Raspudić, Despot govori o romanu “Na rubu pameti”, svojoj karijeri, povezanosti s Mostarom…
Kako je došlo do adaptacije Krležina romana?
Godine 2004. u jednom stanju glumačkog nezadovoljstva sama Božja ruka me pozvala da uzmem knjigu koju sam sa studentima obrađivao godinama i čije rečenice su mi dugo odjekivale u glavi. Primio sam se tog posla više iz neke organske potrebe da se pozabavim stvarima koje su mi u tom trenutku bile važne s moralnog stanovišta, nego iz želje da se iskažem kao glumac. Roman “Na rubu pameti” je zahvalan za adaptaciju, pisan je u prvom licu jednine, osim sadržajne protočnosti sadrži dosta kontemplativnih elemenata, problematizira individualnost, pravednost, ljudsku glupost, žurnalistiku, politiku, umjetnost. Jesam sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo, situacija je o kojoj govori to Krležino djelo. Situacija kad se zapitaš jesi li lud zato što jedini drukčije misliš i pomisliš da ta osamljenost nije dokaz da nemam pravo.
Koliko je “Na rubu pameti” aktualno djelo danas?
Roman se bavi čovjekom , a čovjek se promijenio samo u smislu da su neke negativne strane ljudske osobnosti, a i morala, došle još više do izražaja u vremenu u kojem živimo. Zato je roman sve više aktualan. Dakle, osluškujuću ovo vrijeme čovjek se itekako može naći u tom romanu napisanom prije skoro osamdeset godina. Krleža tretira ljudsku glupost kao svemirsku pojavu, poučava kako nije problem u zločestoći već u gluposti. Ona je pokretač svega negativnog.
“Na rubu pameti” završava prilično beznadno?
Da, ne ostavlja puno nade, ali bitno je da ostavlja pitanja u zraku, ljudi ne zaborave to preko noći, već sutra razmišljaju o tome, takav dojam ja imam. Dio svoje sudbine čitatelji, u ovom slučaju gledatelji, prepoznaju u tome, ne događa se samo meni već i drugima, dožive neku vrstu katarze.
Je li ti monodrama nakon toliko izvedbi postala zamorna?
Ne, s odmakom od 11 godina na isti način igram “Na rubu pameti” kao i premijeru, dajem se do kraja. To je razlog davanja predstave u Mostaru, kao dar gradu želim se dati do kraja na polju gdje funkcioniram profesionalno. Smatram da je “Na rubu pameti” dobar pristup Krležinom djelu. I. G. Kovačić je rekao da je to najslobodoumniji roman ikad napisan u Hrvata. Uz Marinkovićevg “Kiklopa” za mene je to najdraži hrvatski roman. Primjeren je i za lektiru, smatram da bi i mladim čitateljima bio najbolji uvod u Krležino djelo. On se u tom romanu razgovara sa samim sobom, govori o sebi.
Što ti je bio najveći problem pri adaptaciji?
Trebalo je Krležinu baroknu, okićenu razgranatu rečenicu dignuti na pravi pijedestal, približiti je uhu onoga koji sluša. U kazališnom smislu pokazati koliko je riječ i danas presudna u kazališnoj igri. U romanu jedna jedina riječ izgovorena u krivom trenutku promijeni junakov život. Samo je izgovorio naglas dvije-tri riječi svog unutarnjeg monologa. Problem je kad se to kaže gazdi.
Koliko ti je fizički naporno?
S ovim iskustvom koje imam vidim da je najvažnija koncentracija, tu se najviše trošim, ne mjerim količinu znoja. Koncentracija mora biti savršena.
Predstavu si izveo više od 150 puta u Hrvatskoj i izvan nje. U kakvim prostorima najbolje funkcionira?
Igrao sam je na raznim scenama i pred 1500 ljudi na Festivalu glumca u Zagvozdu svećenik mi je tada predložio da ja sutradan umjesto propovijedi na misi kažem monodramu, i pred 700 ljudi u HNK Rijeci, ali najbolje funkcionira u intimnom okruženju. Monodrama je zahtjevna jer je glumac osuđen na samoga sebe, nemaš partnera osim publike. Monodrama je navela ljude na ponovno čitanje Krležinog romana, što mi je posebno drago. A i neki mladi ljudi su nakon gledanja predstave poželjeli postati glumci.
Kako si ti odlučio postati glumac?
Prvi put sam razmišljao o tome kao dijete nakon odlazaka na vjeronauk. Oltar, svećenik, sve to sam nejasno povezivao sa zbivanjem na sceni. Svećenika sam vezivao uz pojam glumca, kao nekoga tko prenosi dobre vibracije i nastoji ljude učiniti boljima. Kad me svećenik pitao što želim biti, slagao sam mu i rekao “svećenik”, a zapravo sam želio biti glumac pa sam poslije ispovjedio tu laž.
U moje gimnazijsko vrijeme Mostar je imao bogat kazališni život, sjajan ansambl, brojna gostovanja. Zatim, svakog ponedjeljka na RTV Zagreb bila je jedna snimljena drama, što nisam propuštao. Prije odlaska na akademiju komunicirao sam s ljudima kao što su Safet Čišić, Ante Vican koji me pripremao za akademiju, s Tonijem Peharom, Salkom Šarićem. Znao sam čitavog Stanislavskog, obožavao gledati Delona, gledao sve dramske predstave.
U početku nije sve išlo glatko?
Nisu me primili na prvom prijemnom, pa sam upisao ekonomiju u Mostaru, završio dvije, ponovno otišao na prijemni u Zagreb, pa upao iz treće. Za mladog čovjeka je važna upornost i strpljivost, ne treba klonuti na prvoj prepreci.
Koliko ti je pomoglo to što si rođeni štokavac?
Puno mi je pomoglo, iako sam morao sam modificirati neke stvari što se tiče specifične mostarske melodije, iako se kod mene i danas u privatnom govoru to osjeti.
Na čemu mladić ili djevojka koji upišu studij glume najviše rade?
Najvažniji je talent, ali važno je osvještavati mladim ljudima potrebu za temeljitim i konstantnim radu na sebi čitavog života. Ono što krasi velikog glumca uz talent, emociju i strast je vještina zanata. Jer lakše je s vještinom i savladanom tehnikom osloboditi duh, a bez oslobođenja duha ne može doći do kreativnih stvari. Postoji nešto što se zove pristojnost, što je viša estetika, glumac je instrument. Važno je da je mladi glumac pripremljen i u smislu načitanosti, da poznaje svjetsku literaturu. Tako shvaćen glumački poziv čini te nekom vrstom intelektualaca, čovjeka kojem materijalno prestaje biti dominantno, to duhovno ti pomaže sakriti se od graje, buke oko sebe. Ako radiš umjetnost iz organske potrebe, to ti može učiniti život puno lakšim i dovesti te do toga da radiš s lakoćom. Bez velikog rada i drila nad samim sobom to se ne može ostvariti. Mnoge stvari koje su mi moj profesori osvještavali tek sam poslije spoznao do kraja.
Što je bilo najvažnije za tvoje glumačko formiranje?
Kad sam došao u Zagreb, tu su igrane velike predstave, “Hamlet u Mrduši donjoj”, “Mirisi, zlato i tamjan “u ITD-u, “Peer Gynt” i “Kiklop” u HNK, Gavella je bila najjače kazalište u tadašnjoj državi. Imao sam sreću doći na studij u takvom trenutku. Obožavao sam Božidara Bobana. On mi je bio uzor. Energija kojom se davao, to davanje do kraja je presudno u našem poslu, igrati kao da ti je zadnji put. Zadovoljstvo nakon takve izvedbe se manifestira kao neka vrsta praznine nakon predstave, neka vrsta nirvane.
Važno se baviti važnim tekstovima svjetske literatura koji govore o bitnim stvarima ljudske egzistencije, to je način da upoznaš samoga sebe i druge. Shvatiš da malo poznaješ samoga sebe i da možeš puno više nego što misliš. Prolazeći kroz tuđe misaone procese i stanja ti možeš raditi na sceni ono što ne bi mogao nikada raditi u životu. Gluma u sebi uključuje na neki način sve vrste umjetnosti. Osposobljavaš svoje uho čitav život, da ta misao bude britka, jasna, konkretna, da svaka misao ima neko bogatstvo, tajnu, metaforu, dvoznačnost, što pružaju umjetnička djela. Uza sve to, bez strasti i emocije nema velikog kazališta.
Koliko te Mostar odredio i koliko ti je danas važan?
S godinama je moja veza s Mostarom, i bez obzira na obitelj koja je dolje, sve čvršća u duhovnom smislu. Zagreb me primio kao svoga i podao mi se do kraja, ali vezu s Mostarom pa i preko jezičnog izraza nisam mogao izgubiti. Moj plan kad sam odlazio na akademiju je bio da se vratim, ali splet životnih okolnosti učinio je svoje. U posljednje vrijeme sam sve češće u Mostaru, a odem pogledati i Zrinjski kad se zadesim dolje.
Aktivan si član Hrvatske udruge Mostar u Zagrebu, ali pri tome nisi jedini iz kazališnog svijeta?
Puno Mostaraca i šire, Hercegovaca, istaknuto je u kazališnom, filmskom, televizijskom životu Zagreba. Od Bobe Jelčića, Gorana Matovića, Slavena Knezovića, Matka Raguža, do mladih snaga poput Gorana Bogdana i Ornele Vištice. Jedan od ciljeva djelovanja HUMUZ-a je kulturno povezivanje Zagreba i Mostara. Postoji veliki potencijal i dobra volja, nadam se da će se kazališna i filmska suradnja dva grada sve više intenzivirati, a i monodrama pred mostarskom publikom je korak u tom smjeru.
Možeš se ti braniti od toga, ali smatram da si apsolutno najugledniji Mostarac u Zagrebu. Ove godine proglašeni si od Ministarstva kulture ‘Nacionalnim prvakom Drame HNK’, što je apsolutni vrhunac koji kazališni glumac za života na sceni može doživjeti. Kako si doživio to priznanje i koliko ti znači?
Odavno sam postao cijepljen da reagiram na priznanja, ali to me iskreno razveselilo i potvrdilo sve ono što sam do sada napravio u više od 30 godina na sceni HNK Zagreb.
Jesi li onda završio s glumačkim razvojem, ima li “nacionalni prvak” još motiva za igru?
Glumac nema vremenskog ograničenja, mnogi bi htjeli i umrijeti na sceni, glume i poslije mirovine. Osjećam da moram biti i putokaz mladima koji se već nalaze oko mene, i na sceni i na fakultetu i s te strane ne smijem stajati. Nastojim ne razočarati te ljude i svojim odnosom prema mladima. Tako je trema i dalje prisutna, što tumačim kao odraz moje odgovornosti.
U skladnom si braku s istaknutom glumicom Anjom Šovagović Despot. Koliko vam je to što ste u glumačkom braku oboma pomagalo, a koliko odmagalo? Koliko utječete kao glumci jedno na drugo?
Moj je moto nekad bio ne oženiti se glumicom. Danas vidim da je moja sreća da sam u braku ne s glumicom, nego s takvom glumicom i osobom. Važno je da dvoje ljudi razmišlja na sličnoj estetskoj razini, da imamo iste kriteriji, a prema tome se stvara i isti odnos prema društvu u kojem živiš. U kući se uglavnom o tome priča, što je tko radio na probi i slično, u situaciji kad djeca to ne primjećuju. Važno je da su partneri-kolege na sličnoj kvalitativnoj razini. Onda nema ljubomore i zavisti. Umjetnost i gluma je onda nešto što vam još učvršćuje odnos, imaš potrebu biti bolji glumac zbog žene i ona bolja glumica zbog tebe. Život s glumicom je za mene ispao spas.
Nino Raspudić l Večernji list