Ništa nije tako senzintivno (osjetljivo) kao razgovor o identitetu jednog naroda. Samo državotvorni narodi imaju kapacitet preispitivanja svoga identiteta. Na žalost, Bošnjaci ne spadaju u tu klasu naroda. Identitet Bošnjaka je na razini vjerske skupine, a ne nacije.
Kritičko pitanje identiteta je tabu tema kod Bošnjaka. Svaki razgovor o identitetu kod Bošnjaka svodi se uglavnom na ono po čemu se Bošnjaci razlikuju od Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a to je prije svega pripadnost vjeri islamu kao razlika od Srba koji su pravoslavni kršćani i Hrvata koji su katolici. Tako i za onog Bošnjaka, koji je pio rakiju, koji nikada nije sudjelovao niti u jednom jedinom islamskom obredu za svog života, koji nikada nije klanjao niti se Bogu molio, kome je vlastita dženaza prvi i jedini vjerski obred u kojem je sudjelovao, reći će se da je bio “Musliman” po etničkoj (nacionalnoj) pripadnosti. A svesti identitet jednog naroda samo na vjeru znači reducirati taj narod na vjersku skupinu, što je daleko ispod razine etničkog naroda i još mnogo niže od razine državotvornog naroda (nacije).
Dr sc.Vahid Sendijarević l Bosanski Glasnik
Neprijatelji Bosne i Hercegovine već nekoliko stoljeća rade, i moramo priznati uspješno, da Bošnjaci zaborave svoju državotvornu prošlost, da zaborave suverenu slavnu Bosnu bosanskih kraljeva, i da Bošnjake svedu s razine državotvornog naroda (nacije) na vjersku skupinu.
Drugi narodi su prihvatili islam, ne odričući se svojih etničkih osjećaja
I ništa i nikoga Poturica ne mrzi tako žestoko kao Albance, koji su ostali u vjeri islamu i sačuvali svoj nacionalni identitet. Jer Poturica ne može podnijeti da je moguće biti musliman po vjeri i biti državotvoran, to jest biti musliman i sačuvati sjećanje na svoje srednjovjekovne kraljeve, svoju nošnju, svoju glazbu, svoja imena. Albanaci su muslimani, a nisu se odrekli svojih albanskih imena. Albanac je musliman, a nošnja mu je albanska, nije turska ili arapska. I Albanac je prešao na islam kao rezultat otomanske okupacije, ali se nije poturčio, nije prestao biti Albanac. Turci prelaskom na islam nisu prestali biti Turci, Arapi prelaskom na islam nisu prestali biti Arapi, Albanci prelaskom na islam nisu prestali biti Albanci, Malezijci prelaskom na islam nisu prestali biti Malezijci. Jedino je Bošnjak pod “kapom nebeskom” prelaskom na islam postao nešto drugo – Poturica.
Kada se na mreži ukucaju riječi “Albanian folk songs” (albanske narodne pjesme) pojavi se etnička albanska glazba s Albancima u njihovoj narodnoj, a ne turskoj nošnji, i nemoguće je razlikovati tko je tu musliman, tko katolik, a tko pravoslavni Albanac. Albanska kultura je iznad vjerskog i zato je ona državotvorna, jer nije identitet zasnovan na podjeli po vjerskoj osnovi nego na albanskom bratstvu i na zajedničkom snu o suverenoj državi. Na razlike u vjeri Albanci gledaju kao na pravo slobodnih ljudi u jednom narodu. Albanci su slobodarski državotvoran narod.
Po tko zna koji put može se čuti kako i neki bosanski muslimani s omalovažavanjem govore o Albancima negirajući im čak i to da su muslimani, a samo Bog zna tko je pravi, a tko krivi musliman. Naravno, oni svoje mišljenje o Albancima kao muslimanima ne grade na načelima Kur’ana, nego na subjektivnoj slici o samim sebi kao pravim muslimanima. A već smo rekli da i onaj bosanski “musliman” koji pije rakiju, niti klanja niti posti, niti je ikada kročio u džamiju, kome će prvi islamski obred u kojem će sudjelovati biti vlastita dženaza, još uvijek o sebi misli kao “muslimanu”.
Cure obučene kao Arapkinje
Kada se na mrežu ukucaju riječi “Bosnian folk songs” (bosanske narodne pjesme) pojave se ilahije, kaside i sevdalinke sa slikama lijepih cura obučenih kao Arapkinje. Očito je da Bošnjaci vrlo uspješno projektiraju imidž o sebi kao muslimanima, s glazbom koja nema ništa zajedničkog s etničkom glazbom Bošnjaka iz vremena bosanskih kraljeva niti s nošnjom koja se vidi na stećcima.
Efendija Mustafa Cerić je bezbroj put je ponovio da su Bošnjaci svoj nacionalni identitet dobili s okupacijom Otomanskoga Carstva, s prelaskom na islam, sugerirajući da je turski sultan al-Fatih “otac” bošnjačke nacije. Drugim riječima, Cerić kaže da su Bošnjaci Poturice. Naravno da se s takvim mišljenjem slažu neprijatelji Bosne i Hercegovine, a na žalost i sami Bošnjaci. Nije to rezultat neke urote iz svijeta da Bošnjaci svake godine u srpnju pod pokroviteljstvom Islamske zajednice BiH na Kamengradu predaju zastavu Turcima u znak sjećanja na šehide otomanske vojske koji su poginuli na osvajačkom pohodu na Bosnu. Bošnjaci odaju počast vojnicima koji ubiše posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. Tako nešto se čini samo iz duboke ljubavi prema okupatoru i potrebe da se identificira s osvajačem. Tako nešto se čini da se potvrdi lojalnost i pripadnost “turskoj vjeri”, lojalnost Turcima i da se prkosno pokaže što Bošnjake odvaja od Srba i Hrvata u Bosni i od bosanskih kraljeva i starih Bošnjaka kojih se odričemo jer nisu bili muslimani. I to je ono kako Bošnjaci od državotvornog naroda postaše vjerska skupina.
Ratko Mladić nakon ulaska u Srebrenicu s ponosom reče da je Srebrenica oslobođena od Turaka i krenu u krvavi pokolj “Turaka”. A Cerić, Bošnjak, svakom prilikom ponavlja da identitet Bošnjaka počinje s dolaskom sultana al-Fatiha, Osvajača, kako bi kod Bošnjaka utvrdio osjećaj o pripadnosti “turskoj vjeri” i da potvrdi svijetu da je Mladić u pravu, da su Bošnjaci, ako ne Turci onda bar Poturice, godine 2005., kada su patrioti na Memorijalnom centru u Potočarima razvihorili zastave Republike BiH na komemoraciji 10. godišnjice genocida, Poturice su razvile turske zastave u organizaciji Islamske zajednice BiH, da i time potvrde da su tu sahranjeni “Turci”, a ne Bošnjaci, državotvorni narod Bosne i Hercegovine.
Ne gledaju Bošnjaci s prijezirom samo na Albance. S mržnjom se gleda i na Bošnjake koji još uvijek sviraju šargiju, jer ih to podsjeća na stećke i na slavne bosanske kraljeve i na slavnu srednjovjekovnu Bosnu. Šargija ih podsjeća na bratstvo s katolicima (Hrvatima) i pravoslavcima (Srbima) u Bosni, što se ne uklapa s njihovim “muslimanskim” identitetom, a koji nema ništa s načelima Kur’ana. Bošnjaci su ostavili da sjećanje na grbove bosanskih kraljeva i da kosti posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića čuvaju katolici (Hrvati) i još im se s mržnjom prigovara kako prisvajaju historiju Bosne. Samo da podsjetimo, Stjepan Tomašević je radije izabrao smrt nego da svojim potpisom legalizira tursku okupaciju. Onog momenta kada su se Bošnjaci odrekli Stjepana Tomaševića i njegove svete žrtve za Bosnu, Bošnjaci su izgubili državotvornost.
Poturice su Armiju BiH pretvorili u muslimansku vojsku
Prema tome, problem Bošnjaka nije Islam, nego nešto drugo, a to je sustav vrijednosti koji je potpuna negacija kur’anskih načela. A o tome smo već pisali. Bošnjački sustav vrijednosti negira bilo kakvu odgovornost za svoju sudbinu. Po bošnjačkom sustavu vrijednosti, za stanje u Bosni je odgovoran svijet, a mada nema apsolutno nikakvog dokaza za takve tvrdnje, nula, ništa (“zip- zero”). A kur’ansko je načelo da Bog ne će promijeniti situaciju jednog naroda dok se sam taj narod ne promijeni. Načelo Poturice je da bi se situacija kod Bošnjaka promijenila potrebno je da se svijet promijeni, a Bošnjaci nemaju što mijenjaju osim da se još čvršće prihvate arapske nonje, ilahija i kasida.
I na kraju o najpodlijoj podvali da Srbi i Hrvati ne će Bosnu. Da i Hrvati i Srbi nisu glasovali ZA nezavisnu Republiku BiH na Referendumu o nezavisnosti, JNA bi bila legalna na teritoriju BiH, a ne okupacijska vojska. Da je umjesto Srbina Bogića Bogićevića nekim slučajem bio neki Poturica u Predsjedništvu Jugoslavije kada se odlučivalo o uvođenju izvanrednog stanja u Jugoslaviji, JNA bi bila legalna na teritoriju Republike BiH, a Armija BiH nelegalna iredentistička vojska. Ne bi bilo rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, niti presude o genocidu. Oni koji kažu kako Srbi nisu htjeli Bosnu neka se sjete Srebrova i tisuća Srba u Armiji BiH koji su se borili rame uz rame s Bošnjacima i Hrvatima sve dok Poturice ne pretvoriše Armiju BiH u “muslimansku” vojsku. Oni koji tvrde da Hrvati nisu htjeli Bosnu neka nam objasne zašto izdajnici i hrvatska okupacijska vojska ubiše Kraljevića.
Oni koji kažu kako Srbi i Hrvati ne vole Bosnu neka odu na internet i poslušaju Miloša Bojanića rodom iz Bijeljine i njegovu pjesmu “Bosno moja” ili Mitra Mirića iz Ugljevika i njegovu pjesmu “Ja sam ti Bosanac” ili Željka Jurića iz Srednje Slatine kod Bosanskoga Šamca i njegovu pjesmu “Bosanac” ili pjesmu “Plače Bosna” koju pjevaju Braća Begić: “Drž’ se Bosno, digni glavu gore, još je mnogo onih što te vole”.
Vahid Sendijarević profesor je, istraživač na Institutu za poliuretansku kemiju Sveučilišta u Detroitu jedan je od osnivača Bosanskog kongresa.
wpDiscuz