Srpski zatvorenici u HOS-ovom Dretelju
Dr Olga Draško je žrtva rata i svjedok užasa koji su se događali na prostoru Hercegovine tijekom 1990-ih godina kada je u BiH vođen krvavi etnički i vjerski rat.
Ona je odvedena u svibnju 1992. godine sa radnog mjesta u Domu zdravlja Čapljina, a potom sprovedena do koncentracionog logora za Srbe – Dretelj 1, koji se osnovale i kontrolirale jedinice HOS-a odane Blažu Kraljeviću a koji je priznavao samo vlasti Alije Izetbegovića ušavši u sukob sa HVO-om.
Tu je provela tri mjeseca i preživjela stravičnu psiho-fizičku torturu od svojih mučitelja koji su nad njom izvršili silovanje stotine puta.
Čak su i predstavnici međunarodne zajednice u Stocu, prešućivali da je ona zarobljena u tom kazamatu. Njen suprug odvjetnik Lazar Draško (preminuo 2017) je vodio nadljudsku borbu kako bi je izvukao iz tog pakla i na sreću uspio je u tome.
Kasnije je Olga Draško svjedočila na sudovima u BiH i inozemstvu protiv zločinaca koji su okrvavili ruke i savijest svojim monstruoznim radnjama u logorima za Srbe.
BIOGRAFIJA
Olga Draško, oca Stevana i majke Mile je lječnik je po struci (mikrobiolog) koja je bila stalno zaposlena u Domu zdravlja „26. oktobar“ u Čapljini (Hercegovina) u laboratoriju.
Udala se za Lazara Draško, pravnika, sa kojim je imala brak za primjer i rodila mu troje djece. Bračni par Draško je u Čapljini uživao veliki ugled kod većine mještana, koji su ih cijenili zbog svoje nesebične dobrote.
Olga je uvjek bila vesela, nasmijana i raspoložena da pomogne nekome u nevolji. Nalazila je za svakog neku lijepu riječ i pravi način da ga učini sretnim.
Čak i kada su počela politička previranja i međunacionalne tenzije krajem 1991. godine u BiH, kolege i prijatelji Olge Draško su njoj često govorili da joj „neće faliti dlaka sa glave“.
Srpski zatvorenici u hercegovačkom Dretelju 1992.
STRADANJE
Dana 5. svibnja 1992. godine u Dom zdravlja u Čapljini ulaze naoružani pripadnici HOS-a. “Multietnička” vojna formacija sastavljena od ljudskog šljama najgore vrste među Bošnjacima i Hrvatima. Oni su počeli nezakonito i bez dokaza uhićivati srpske civile. Taj dan je u cijeloj Čapljini bila racija, odnosno lov na Srbe. Među uhićenima se našla i Olga Draško.
Svi uhićeni su odvedeni u selo Dretelj, na desnoj obali rijeke Neretve na samo 2 km sjeverozapadno od Čapljine, gdje je za vreme SFRJ bilo veliko skladište goriva za potrebe JNA. Tu je već napravljen jedan koncentracijski logor gdje su pripadnici HOS-a dovodili srpske civile.
Pored Olge Draško, u ovaj koncentracioni logor su dovedeni i sljedeći lječnici Olgine kolege, srpske nacionalnosti:
1. dr Srećko Marić, specijalist stomatolog, uhićen je u svom stanu u Čapljini, dana 25. travnja 1992. godine. U Dretelju je proveo 6 mjeseci.
2. dr Nikola Kuzman, specijalist stomatolog, uhićen 5. svibnja 1992. u Domu zdravlja, proveo u logoru nekoliko dana, a potom zaklan na brdu Grabovina od strane Edina Sokača i braće Joze i Zlatka Vegara.
3. dr Dušanka Kuzman, specijalist stomatolog, uhićena 5. svibnja 1992. u Domu zdravlja, provela u logoru nekoliko dana, silovana više puta na očigled svog muža. Zaklana isti dan od istih dželata kao i njen muž.
Kada su Olgu Draško sa radnog mjesta iz Doma zdravlja u Čapljini, ustaše uhitile e postavili su je na zadnje sjedište pripremljenog automobila, ne želeći da gubi pravo prvenstva pljačke, ustašica po imenu Suzana, naredila je Olgi da skine zlatni nakit.
Olga je začuđeno pogledala, na što je iznervirana ustašica psujući joj „četnićku mater“, udarila je pendrekom u predjelu rebara.
Vidjevši da nema izbora Olga je skinula draga joj obilježja, vjenčanja, rođenja djece, godišnjica braka. Skinula je zlatne naušnice, lančić, narukvicu, dva prstena i sat. Kako Olga neredo skinula, tako ustašica Suzana rado u svoj džep stavila i prisvojila sebi.
6. svibnja 1992. u logoru Dretelj za Olgu Draško počinju najstrašnije muke i pakao koji se može usporediti sa onim iz Daneteovog devetog kruga, jer tog dana uvečer ulaze u ćeliju dvojica ustaša iz Crikvenice, Sejo i „Dugi“, počinju da tuku Olgu, koja plače, vrišti, otima se, ali bezuspješno.
Oni je savlađuju, a potom siluju. To im nije bilo dovoljno, već su joj uperili pištolj na sljepoočnicu i prisilili je na oralni seks.
Narednog dana, 7. maja 1992. u Olginu ćeliju ulazi Salko, omanji ustaša iz Tuzle, koji Olgi stavlja nož pod grlo, a potom naređuje da se skine, zatim je siluje.
Pored njega taj dan je došao i Cikoja Vraneš, ustaša iz sela Donji Radišići, kraj LJubuškog, koji je također silovao Olgu Draško.
Dana 8. svibnja 1992. Olgu Draško premještaju iz te ćelije u drugu ćeliju, gdje je zatekla dr Dušanku Kuzman.
Njih dvije su te večeri bile silovane nekoliko desetina puta, jer je u ćeliji bio veliki broj HOS-ovaca, sa ustaškim znamenjima iz Drugog svjetskog rata. Svi su nasrnuli na dvije nezaštićene srpske žene, zadovoljavajući svoje životinjske porive.
Zatim je usljedila „pauza“ od nekoliko dana, te ju zvjeri u ljudskom obliku nisu dirale. Tada u Olginu ćeliju ulazi Dragan Dujmović, ustaša koji je došao iz Kanade da se bori za novu NDH.
On je silovao Olgu sa Ivanom Medićem iz ljubuškog sela D. Radišići. Silovateljima to nije bilo dovoljno, te su u logor donosili erotske časopise i vršili silovanja prema pozama koje su vidjeli u časopisu.
Takvu bezobzirnost i bestijalnost su radili ustaše: „Muf“, star oko 20 godina i Damir Brajković iz sela Studenci, kraj Ljubuškog. Pri svakom silovanju Olge Draško, ova dvojica su pjevali šovinističke i uvredljive pjesme.
U silovatelje Olge Draško se ubrajaju se i Hektor Ćosić zvani „Dida“, ustaša pristigao iz Australije, star oko 55 godina; zatim ustaša sa prezimenom Čevra iz Sarajeva, koji je prisiljavao Olgu da izvodi striptiz.
Isto tako umobolna zvjer iz Drniša, po imenu Tomo je silovao Olgu. Jedan od silovatelja Olge Draško, ustaša Vinko Primorac, bez uma i obraza, iz Ljubuškog se hvalio kako iz njegovog kraja potiču velike ustaše: Andrija Artuković, Vjekoslav „Maks“ Luburić, Dinko Šakić, Rafael Boban, LJubo Miloš i dr.
Već tada krajem maja 1992. godine se pročulo za ovaj hercegovački Dretelj, gdje se moglo doći na besplatno silovanje Srpkinja.
Tako su Hrvati iz zapadnih dijelova Hercegovine masovno dolazili i silovali postojeće logorašice, ali i nove koje su uhićene i dovedene u logor.
Sredinom svibnja 1992. godine, grupa ustaša iz Mostara nije mogla ući u ćeliju gdje su bile Olga i supatnice, jer je netko od ustaša slučajno zaturio ključ, ali zato sotonina kopilad kroz rešetku dodaju ženama policijske palice, repetiraju oružje i pod prijetnjom smrću zahtijevaju da žene guraju palice u sebe i pri tom da vrište i da duboko uzdišu.
O užasima koji su se događali u logoru Dretelj, dr Ljuba Toholj, član Komisije za ispitivanje ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, kaže sljedeće:
– „Kako napisati? Kako iskazati sve te abortuse ustaškog uma? Zar su to ljudi? Zar su to naše dojučerašnje komšije, poznanici i prijatelji? Zar ti bastardi ustaškog roda, zaboravljaju da i oni imaju majke, sestre, supruge? Zar su to kršćani? Molim Gospoda da mi udjene snagu u život, u suživot. Kako? Kako kad je u zapadnoj Hercegovini ustaško zlo balzamirano i kad svakih četrdesetak godina doživljava reinkarnaciju. Kako? Ko to govori o homo sapijensu? Više je nego očito da je na djelu homo primigenijus hrvatskog, ustaškog roda…“.
Bivše skladište JNA pretvoreno u logor za Srbe
Omiljena zabava ustaša u logoru Dretelj, bila je „modna revija“. Naime, desetak ustaša zauzme mjesta na unaprijed pripremljenim stolicama, koje su postavljene pred vrata ćelije gdje su logorašice. Jedan od ustaša proziva Olgu, Dušanku, Jelenu i sve redom ostale srpske logorašice. Prozvana logorašica dužna je da napravi nekoliko krugova ispred ustaša. U prvom krugu šeta se obučena, u drugom krugu ustaše naređuju da logorašica skine bluzu, u trećem krugu da skine suknju i tako redom dok ne ostane bez robe na sebi, što bi bivalo propraćeno aplauzom i neprimjerenim zvižducima prisutnog okota. Uz „modnu reviju“, jedan od „inspektora“ ustaškog logora Dretelj, ustaša Mirsad Repak, upražnjavao je i „štafetu“.
„Četnikušo, vreme je za …, šta bleneš, skidaj se“, naređivao bi ustaša Repak doktorici Olgi. Siromašan umom, a zatvoren u višegodišnju indoktrinaciju antisrpstva, ustaša Mirsad Repak siluje dr Olgu Draško.
Poslije silovanja, da pokaže snagu i moć statusne pripadnosti, ustaša Mirsad Repak nadlakti se na naopako okrenutu stolicu, a Olgi koja je oslobođena od odjeće, naređuje da s kraja na kraj logora pronosa praznu paklicu cigareta, pri tom prolazeći kroz špalir razularenih ustaša, koji su je štipali za dojke i za zadnjicu.
Po učinjenom krugu, kad bi se Olga vratila do ustaše Repka, ovaj bi je uz psovke „nagradio za trud“, tako što bi je tukao policijskom palicom po cijelom tjelu. Za nepun čas, dr. Olga bi imala podbulo, bolno, plavo-bjelo tjelo, dok bi ustaša Mirsad Repak, zadovoljan učinjenim, razvlačio lice u osmjeh i dizao ruke u zrak.
Nožu vičan, ustaša Salko iz Tuzle, ponovo siluje dr. Olgu, ali ovaj put kako reče „za uspomenu četnikuši“, nožem urezuje ustaška obilježja po Olginom tjelu.
– „Rođače, di ja stado, ti produži“, zakopčavajući pantalone, ustaša Željko Špegelj iz Opuzena (Hrvatska), daje savjet mještaninu i rođaku Špegelj Luki. I Željko i Luka Špegelj, silovali su dr Olgu Draško.
Jedan šamar, drugi šamar, čupanje kose, lupanje glavom o pod, udarac šakom u slabine i na kraju silovanje. Tako je radio ustaša Bjeliš Zvonimir iz Opuzena (Hrvatska), kad je silovao dr. Olgu. Ništa manje grub nije bio ni njegov srodnik i mještanin Vjeliš Branislav, koji također siluje dr. Olgu Draško.
Ustaša Zoran, zvani „Zoka“ iz Konjica (BiH), nije imao ni um, ni godine, ni visinu, ni težinu, ali je imao crnu uniformu sa velikim latinično štampanim slovom „U“ na kapi, imao je pogane misli i crno društvo, što je bilo dovoljno za silovanje dr. Olge.
Sakriti govornu manu mogao nije, zamuckivao je. Ali, kad je ustaštvo bilo na djelu, tu zamuckivao nije. Kilogramima i centimetrima obdaren, pameću uskraćen, crnom ideologijom zadojen, ustaša Marinko iz Crikvenice, siluje dr. Olgu Draško.
Muke po dr. Olgi Draško ne prestaju. – „Skidaj se, prvo ću da te bijem, pa ću onda …“, šamarajući Olgu, govori ustaša Ante Raič iz Malog Polja, općina Mostar. Ustaša Ante siluje nemoćnu dr. Olgu.
Ustaša, Aleksandar sa nadimkom „Saša“ iz Rijeke poteže u Dretelj, sa ustaškom uniformom, star oko 18 godina, hvaleći se ustaškim nasljeđem. Silovao je ženu koja bi mu mogla biti majka, zato što je srođen sa viševjekovnom ideologijom tijare. Ustaša Goran Zec iz Varaždina (Hrvatska), siluje Olgu Draško, a potom poziva petoricu ustaša, posmatrača njegovog silovanja, da je i oni siluju. Ustaše otkopčavaju opasače, Olga vrišti, otima se, plače, ali ništa joj ne pomaže, jer petorica ustaša, siluju nemoćnu Srpkinju.
LAZAREVA BORBA
Hrvatsko selo Dretelj i srpsko selo Tasovčići, dijeli samo rijeka Neretva, tako da su se u Tasovčićima, tijekom noći, vrlo jasno čuli jauci i zapomaganja Srpkinja koje su ustaše silovale. Suprug dr. Olge Draško, odvjetnik Lazar Draško, koji je cijelo to vrijeme boravio u rodnim Tasovčićima, poduzimao je sve što je bilo u njegovoj moći da pripomogne izbavljenju civila, a samim tim i njegove supruge iz ustaškog logora Dretelj. Nekadašnji sudaca Općinskog suda u Čapljini, potom odvjetnik, Lazar Draško, pisao je pismo Generalnom sekretaru UN, Butrosu Butrosu Galiju, ali odgovora nije bilo! Odvjetnik Draško, pisao je pismo predsjedniku Francuske, Francois Miteranu, ali odgovora bilo nije. Advokat Draško, pisao je više pisama MCK (Međunarodnom crvenom križu), ali odgovora bilo nije. Advokat Lazar Draško, pisao je pisma UNPROFOR-u (Međunarodne mirovne snage), ali odgovora nije bilo.
Vidjevši da se mjerodavni međunarodni faktori oglušuju o njegova pismena, to odvjetnik Draško 8. kolovoza 1992.godine, upućuje se u Stolac, u sjedište UNPROFOR-a za istočnu Hercegovinu.
U Stocu Lazar Draško, kao čovjek od struke, prijavljuje zatvaranje i silovanje civila u logoru Dretelj, traži primjenu Ženevske konvencije o zaštiti civila i medicinskog osoblja, traži da delegat MCK iz Međugorja, općina Čitluk, posjeti logor Dretelj.
Orjentacije radi Međugorje i Dretelj su dva sela smještena na različitim stranama istog brda. Međugorje je na zapadnoj, a Dretelj na istočnoj strani brda.
Odmah po primljenoj pritužbi, revnosni kanadski kapetan Patrick, radio vezom kontaktira delegata MCK u Međugorju, a ovaj na isti način Peru Markovića, predsjednika općine Čapljina. I samo kako to ustaše znaju, Pero je odgovorio da je dr. Olga Draško na svom radnom mjestu u Domu zdravlja u Čapljini.
Ne provjeravajući činjenično stanje MCK i UNPROFOR odbacuju prigovore Lazara Draška i vjeruju lažnom iskazu Pere Markovića.
Namjeran da istraje na putu pravde i istine, Lazar Draško, ne mireći se sa postojećim stanjem odlazi u Trebinje u sjedište MCK za istočnu Hercegovinu.
Za gospođu Martman, koja je bila na čelu MCK u Trebinju, malo je reći da je nepristojna, jer bila je više nego drska prilikom razgovora. Odbijala je bilo kakvu mogućnost o postojanju logora u Dretelju, jer je preko svog delegata s desne obale rijeke Neretve, zvanog Mišel, dobila uvjerenje da je logor rasformiran u srpnju 1992. godine.
Na tu konstataciju, manirom iskusnog juriste, odvjetnik Draško, gospođi Martman nudi na uvid pismeni zahtjev ustaške strane, kojim potražuju četvoricu ustaša zarobljene od strane vojske Republike Srpske, a u zamjenu za zarobljene civile u logoru Dretelj.
Prevoditelj Šegrt i odvjetnik Draško, bili su svjedoci odmahivanja rukom g-đe Martman.
Tražeći uporište u pravnom lijeku, advokat Draško piše pritužbu MCK u Ženevu, koji nakon toga povlači gospođu Martman. Želeći da stvar istjera do kraja, Lazar Draško piše pritužbu i Europskoj zajednici. Suočena sa neoborivim činjenicama iz pritužbe, to Europska zajednica odlučuje da pošalje svog delegata u logor Dretelj. U logoru Dretelj delegat EZ zatiče među logorašima dr. Olgu Draško i dr Srećka Marića.
Nedugo iza ove posjete, točnije 18. kolovoza 1992. godine, dr. Olga Draško je u grupi od 245 logoraša razmijenjena u mjestu Stolac (BiH) .
NAKON PAKLA
Od ustaškog progona iz Čapljine, obitelj Draško živi u Višegradu, u Republici Srpskoj. Zastupana po suprugu Lazaru Draško advokatu iz Višegrada, dr. Olga Draško, sredinom prosinca 1992. godine, protiv 60 ustaša, podnijela je krivičnu prijavu nadležnom Javnom tužilaštvu Republike Srpske i nadležnom tjelu za ispitivanje i kažnjavanje ratnih zločina koje će se formirati od UN ili međunarodne zajednice.
Slobodan Bobo Zurovac, rođeni Čapljinac i upućen u ovaj slučaj, za stradanje dr. Olge Draško kaže sljedeće:
– „Godinama smo svjedoci pravnog nečinjena, svjedoci smo opredmećenja latinske poslovice – ‘SUMMUM JUS SUMMA INJURIA’, tj. da je najveće pravo često najveća nepravda. Ali bez obzira na ono jučer, više sam nego siguran da će se koliko sutra, naći neko tko će boginji pravde Justiciji pomoći da odveže oči, a onda će doći red na terazije i mač, pa će doći red na sporu ali ipak dostižnu pravdu“.
Prema slobodnoj procjeni dr Ljube Toholj, dr Olgu Draško je za tri mjeseca u logoru Dretelj silovalo najmanje stotinu pedeset ustaša.
DALJNJA BORBA ZA ISTINU I PRAVDU
Prema presudi Osnovnog suda u Trebinju iz 2011. godine, Federacija BiH, na čijoj teritoriji se nalazio logor Dretelj, dužna je isplatiti štetu od 50.000 eura dr. Olgi Draško za užas koji je pretrpela u tom logoru.
Sama dr Olga Draško je sve svesna da je ta presuda daleko od pravde, ali je zadovoljna da istina o stradanju Srba izlazi na vidjelo. U siječnju 2013. godine je pokrenuta inicijativa na nivou Republike Srpske da se stvori udruženje žena koje su žrtve proteklog rata u BiH 1990-ih godina, a za v.d. predsjedika je izabrana dr. Olga Draško.
SUĐENJA I SVJEDOČENJA
Dr Olga Draško je odlazila 2010-2012 u Norvešku i Švedsku, kako bi svjedočila pred tamošnjim sudovima, u procesima protiv optuženih Mirsada Repka i Ahmeta Makitana, stražara u Dretelju 1992. godine. Dok joj vizu nisu izdale holandske vlasti, kada je trebala ići u Haški tribunal da svjedoči protiv optuženika za zločine nad Srbima.
Da se ne zaboravi i ne ponovi!
IZVOR: FBReporter l Biljana Diković
Jedan od osumnjičenih za silovanje Olge Draško, Miroslav Hrstić Ledeni i danas se pokušava izvući od pravosudnih organa BIH. On je čak glumio u filmu Svetlane Broz “Neđo od Ljubuškog” predstavljajući se lažno kao humanist. I danas je nedostupan BH vlastima.
wpDiscuz