Dolazak i prijem svakog veleposlanika u BiH trebao bi biti uvjetovan temeljitim razumijevanjem emocija triju naroda koji u njoj žive. Pogrešan pristup koji se godinama prakticirao – dolazak s već formiranim narativom da su Hrvati i Srbi problem, a Bošnjaci vječne žrtve – nije doveo do ničega osim do tvrdog zida koji se, unatoč brojnim pokušajima, nije mogao slomiti. Stoga je vrijeme za realniji i ozbiljniji pristup, daleko od površnih narativa i preuzetih političkih floskula.
Bošnjaci: Od žrtve do građanske države?
Dominantan emocionalni narativ među Bošnjacima je sljedeći: Mi smo žrtve, mi smo najveće žrtve, mi smo super svjetske žrtve nad žrtvama, Srbi i Hrvati su genocidni i imaju svoje države, izvolite nam pomoći da napravimo građansku državu. Vidite kako smo mi dobri, čak ni ne tražimo nacionalnu bošnjačku državu.
Što je u ovoj emociji autentično? Svakako činjenica da je bošnjački narod pretrpio teške gubitke tijekom rata, ali također je činjenica da je njihova politička elita vješto gradila mit žrtve kako bi ostvarila političke ciljeve. O njihovim zločinima Zapad gotovo ne zna ništa. Pitajte Carlu Del Ponte zašto. A svirepi su. Prvi genocid BH rata upravo je bošnjački a ne nad Bošnjacima. Grabovica se zove.
Što je ovdje još fake? Bošnjaci su na Haaškom sudu gotovo preskočeni, koketiranje s radikalnim skupinama godinama je prešućivano, a posljednji teroristički napad radikaliziranog tinejdžera u Bosanskoj Krupi jedva da je dobio bilo kakav međunarodni odjek. Praksa selektivnog prikazivanja povijesti i međunarodne amnezije spram određenih događaja dugoročno ne doprinosi stvaranju stabilne države. OHR nije slučajno prešutio ovaj događaj u izvještaju UN-u. Jel tako Schmidte? Tako je Poskoče.
Također, sudjelovanje trojice bošnjačkih državljana i bivših pripadnika Armije BiH u terorističkim napadima na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine ostalo je gotovo netaknuto u javnim diskursima. Bosanskohercegovački pasoši bili su u rukama Osame bin Ladena i drugih pripadnika Al Qaede, dok je član Al Qaede Abu Meali imao koordinirajuću ulogu iz bosanskohercegovačke ambasade u NYC u pripremi napada na WTC a Husein Živalj u Titovoj Jugoslaviji osuđen za terorističke aktivnosti bio je “naš” ambasador pri UN 2001. godine. Ove činjenice, iako dokumentirane, rijetko se spominju u zapadnim medijima i političkim analizama.
Dodatno, bošnjački politički i intelektualni krugovi godinama njeguju divljenje prema osmanskom naslijeđu, ali ne u kulturnom smislu, što bi bilo razumljivo i povijesno opravdano, već prema nasilnoj ostavštini Otomanske vladavine. U tom kontekstu ističu se glorifikacija Mehmeda II El Fatiha, ponavljanje teze „mi smo potomci Osmanlija“ te popularne navijačke pjesme s porukama poput „doći će opet vrijeme begova i kmetova“. Ovaj oblik selektivne historizacije dodatno doprinosi stvaranju animoziteta među narodima u BiH i sprječava bilo kakav stvarni dijalog o budućnosti. Pogledajte samo kuknjavu oko turkog harema u Mostaru. Kao da su Hrvati srušili to groblje a ne austrijska imperija koja je tvorac Islamske zajednice i imperija kojoj su se ti isti begovi kasnije klanjali.
Srbi: Povijest borbe za slobodu
Srpska emotivna priča temelji se na neprekidnoj borbi za slobodu: Mi smo krv lili za ovu zemlju, mi smo digli ustanak protiv Osmanlija, Austrije, nacizma…
Sve stoji, povijest to potvrđuje. Časno je bilo biti Petar Mrkkonjić i Mihajlo Ljubibratić. Časno je bilo biti Gavrilo Princip i Sava Kovačević. Srbi su igrali ključnu ulogu u svim važnim prekretnicama regije.
Što je ovdje fake? U prošlom ratu pretjerali su do mjere koja nije bila na čast vojsci koja je izvojevala pobjede u dva balkanska rata, kao i u oba svjetska rata. Bacili su ljagu na Aleksandrovu i Stepinčevu vojsku. Zaboravljanje tih činjenica ili njihovo umanjivanje ne doprinosi pomirenju ni ozbiljnom suočavanju s prošlošću.
Hrvati: Između povijesne veličine i modernih dilema
Hrvatski emocionalni narativ je: Mi smo najstariji narod u BiH, pred istrebljenjem smo, platili smo najveću cijenu osmanske vladavine, u ratu 90-ih osigurali smo mir, jedini smo prepolovljen narod u Daytonu, a naši zločini nisu bili predmet Haaga.
Što ovdje nedostaje? U svoj toj priči o patnji, hrvatska politička elita zatvara oči pred činjenicom da pojedinci i dalje koketiraju s nasljeđem nasilne odurne, sotonske NDH. I dok se srpska povijest oslanja na epiku o oslobođenju, hrvatska politika u BiH često ostaje zarobljena u refleksijama na Drugi svjetski rat, umjesto da se fokusira na aktualni trenutak. Pri tome naravno nećete čuti od hrvatskih političkih lidera kako se idu pokloniti u Prebilovce ili kako se zgražavaju nad masovnim zločinima satnije Princ Eugen nad Hrvatima Livna i Tomislavgrada. Ne isplati se. Jer većina kostiju je poredana u nazi četveroredima. I to opet za tuđe interese. I svo to ujkanje se tolerira. I svi pomalo ujkaju. A kad ih pitaš dobro kako se zvao lik koji je Tita doveo do ludila u obrani Odžaka nitko ne zna ime Petra Rajkovačića. Ni najokorjeliji Thompsonovac.
Hrvati se tradicionalno oslanjaju na Vatikan kao moralnu i političku potporu, dok istovremeno unutar određenih krugova vode teološke ratove upravo s istom institucijom. Iste one skupine svećenika koje tvrde da su najzaslužnije za opstanak hrvatskog naroda u BiH udaljile su Vatikan od nas, otele su biskupa, i zbog njih se često zanemaruju povijesne činjenice – dokumenti koji jasno pokazuju da su pod Osmanlijama osigurali svoja prava u zamjenu za očuvanje naroda u pokornosti. Što znači da slučaj Dive Grabovčeve nije bio pravilo vremena, već eksces za koji su se morali ispričavati Turcima. Čak su tu istinu o Divi pokušali gurnuti u zaborav. Kad to nije prošlo eno ti njih na njenom grobu, čitaju svoje sastave o njoj. Kakva blasfemija i grijeh nad mrtvom heroinom.
Novi američki ambasador mora razumjeti povijesnu istinu
Novi američki ambasador mora znati da su Srbi i Hrvati u ovoj zemlji ostavili ogroman povijesni zapis, baš u vrijeme kad je BiH stjecala svoju slobodu, i da je tu slobodu pogazila nova imperija – Austrija. Mora znati da je slobodu ovdje donijela nizozemska heroina i ustanica. Protestantica. Zavjetom po Kristu Kralju, zavjetom neizgrađene Crkve u Jeruzalemu koju joj Turci nisu dali zidati. Povijest pokazuje da je Austrijsko prisvajanje njene borbe i borbe hercegovskih ustanika, bio uvod u svjetski sukob. Nama ovdje ne treba novi Gavrilo, treba nam razumijevanje ovih zemalja i naroda te otklon austrijskog utjecaja iz BiH. Upravo to je nekada davno jako dobro razumio Woodrow Wilson. Koji je sve činio samo da se austrijski imperij konačno rasparča. I da narodi slavenski krenu živjeti slobodno.
Štoviše, umjesto što novog američkog ambasadora ispituje Kongres, bilo bi daleko prikladnije da ga prije stupanja na dužnost ispita neovisan tim bosanskohercegovačkih intelektualaca.
Ako dotični ne pokaže minimum znanja o tri naroda i njihovim povijesnim iskustvima, ne bi trebao preuzeti dužnost. To bi se moglo urediti unutarnjim zakonom BiH, pod uvjetom da OHR bude dovoljno pristojan da ga ne obori. Pomolimo se.
Novi pristup nije stvar izbora – on je nužnost ako se želi stabilna BiH. A onaj tko to ne vidi, bolje da ni ne dolazi tu. Marfizacija BIH nam nije donijela ničeg dobrog. Nikome. Samo BH Gasu. I Albright Grupi. IURKOV / POSKOK
wpDiscuz
