Naravno, kako to biva na ovim prostorima, prvo su nas htjeli uvjeriti da Hercegovci nisu pravi Hrvati. Onda, kad je krenulo, rekoše da se skrivaju, da ih nema, da su negdje po kavama i tuđim ženama. A evo ih, na snimci, u Đelatovcima 1991. godine, baš gdje ih nitko nije očekivao – u prvim redovima, na nišanu Novosadske televizije koja ih preimenuje u Crnu Legiju. E, to su valjda jedini Hercegovci u povijesti koji su uspjeli prevariti i brojke – “nas ima 27”, rekoše, dok ih neprijatelji umnožiše na “2.500 ljudi.” Malo je reći da su razbili statistiku.
Na snimci iz Đelatovaca, jedan od njih, Ljubušanin, uz osmijeh i cigaretu, teatralno se naslanja na kolegu Posušanina i kroz polušalu, s iskrenim hercegovskim šarmom, govori u kameru: “Došlo nas je dvajest, rasturili smo ih k’o mačiće.” Kakva izjava. Nešto između sportskog komentara i ratnog poetskog realizma. Kao da su došli na seoski turnir u balunu, a ne na prvu liniju rata.
I tako, dok su ovi momci s kamena uništavali čellik tenkova, transportere i sve što im je uopće stalo na nišan, Novosadska TV ih prekrsti u Crnu Legiju. Samo što se ti Hercegovci nisu zvali Crna Legija, nego, kako sami rekoše: “Nas ima 27. Od Posušja do Rakitna, Ljubuškog i Širokog.” Iako je to bila prava matematička misterija – tih 27 Hercegovaca iz nekog razloga je za agresora izgledalo kao cijela armada.
Ono što snimka otkriva – i ono što nas sada tjera na razmišljanje – nije samo njihov nevjerojatan ratni učinak. Ne, to je nešto dublje. To su osmijesi. To su pjesme. To je njihova nevjerojatna lakoća postojanja usred pakla.
Ti ljudi – nasmijani, vedri, kao da ne uništavaju tenkove i avione nego organiziraju feštu. Pjevaju, jer, kako jedan od njih kaže, “moramo pjevati, mrtve ne možemo vratiti, ranjene moramo nositi dalje.” Što reći na to? Kamen u grlu, suza u oku. Ili bolje – pjesma na usnama.
Rat nas je promijenio, i mi sami znamo da u Hercegovini ovakvog mentaliteta gotovo više nema među mladim. Proračunatiji smo. Hladniji. Tema za sociologe. Jesu li ovo bili posljednji vitezovi Hercegovine ili su oni i dalje među nama? Spremni.
Što je s njima danas?
Gdje su ti momci? Koliko ih je preživjelo Vukovar? Jesu li negdje u Hercegovini, u svojim Zavelimima i Posušjima, ili ih je život odnio negdje daleko, kao što često biva s našim ljudima? Jesu li, sjećajući se tih dana, danas gorki, cinični, ili još uvijek nasmijani kao tada?
Ta snimka, više od ikone, više od dokumenta, postavlja jedno pitanje koje se ne može izbjeći: koliko smo se, kao ljudi, promijenili? Jer, ti Hercegovci s Đelatovaca nisu ni psovali, ni kukali, ni vrijeđali. Ti momci nisu ništa tražili. Samo su došli – njih 27 – da brane. I danas, kad gledamo njihove mlade, nasmijane, neiskvarene face, shvatimo da su oni – baš oni – prava slika jednog vremena koje nikada ne smijemo zaboraviti.
Ako itko išta zna o njima – tko su, gdje su, kako su završili – neka javi. Ako ništa, da im kažemo hvala.
wpDiscuz
