Nema toga što se ne može staviti na marku, rekli bi u Pošti, čak i kad više ne znamo ni što znači slati pismo.
Ali ima trenutaka kad jedna marka vrijedi više nego svi dnevnici vanjskopolitičkih analiza.
I ima trenutaka kad portret čovjeka u reverendi, s pogledom uperenim preko linije Neretve, zna više o ovom vremenu nego svi Schmidtovi odresci. Pardon, poretci.
Hrvatska pošta Mostar izdala je marku s likom vojvode don Ivana Musića.
Da, onog Musića — župnika, prvog studenta medicine iz Bosne, vojvodu svih ustalasanih i uznemirenih katolika i pravoslavaca juga.
Onog što je napustio Carigrad da bi Bosnu vratio Bogu. Ili bar izbavio iz ruku onih koji se Bogu nisu previše molili.
I sad se na toj marki – ne većoj od dječjeg nokta – nalazi cijela povijest koju smo zaboravili.
Ne zaboravom, nego naredbom.
A naredba je dolazila s istog mjesta otkud danas dolazi “visoki predstavnik”.
Samo je tada dolazila s carskog dvora u Beču.
Jer da se pitalo Austrougare – don Ivan Musić bio bi lokalni poremećaj, smetnja miru, otac pobune koju valja zaboraviti.
I da se pita Schmidta – on bi bio isto to.
A sad zamislite: marku s likom ustaničkog vojvode može se naručiti online.
Klikom.
Jednim prstom.
Bez dozvole visokog predstavnika.
I dok Schmidt od države pravi internatsku disciplinu, Mostar mu odgovara markom.
Markom koja podsjeća da poredak nije svetinja.
Da je jedini zakon vrijedan poštovanja onaj što ga donese narod — makar ga zapisao na zidu crkve u Ravnom, ili na mostu kod Gabele.
Zato, ako ste u Hercegovini, ako vam je do igre — kupite razglednicu.
Pošaljite je u Trebinje. Na adresu načelnika. Napišite:
“Hvala za Don Mihajla, braćo srpska.”
A zatim drugu — u Nizozemsku.
Premijeru.
Napišite:
“Hvala za Žanu Merkus, princezu slobode našu, draga zemljo Nizozemska.”
I neka putuje svijetom ime don Ivana Musića, na maloj marki, u poštanskom kamionu, kroz filtre i carine, dok Schmidt negdje u Sarajevu predaje izvješće o stabilnosti.
Ovo nije marka. Ovo je lekcija.
Ne visokom predstavniku, nego nama:
da su nas htjeli učiti drugačijoj povijesti, ali im nije uspjelo.
Da su nas htjeli natjerati da zaboravimo svoje vojvode, ali smo ih stavili na papir.
I da će uvijek postojati jedan Mostar koji odgovara s osmijehom i markom.
Bravo, Hrvatska pošto Mostar.
Niste tiskali marku — tiskali ste opomenu.
I nećemo zaboraviti.
Nikad više.
U nadi da uskoro stižu marke Žane Merkus i don Mihajla Ljubibratića…
/POSKOK/
wpDiscuz
