Francuski filozof i povjesničar Alexis de Tocqueville (1805-1859) u svom utjecajnom djelu Demokracija u Americi došao je do važnih zaključaka koji oblikuju misao današnjih politologa i sociologa. Čak i današnji političari nesvjesno prepričavaju Tocquevilla. Kad je 1830-ih godina posjetio Sjedinjene Američke Države, Tocqueville ostao je iznenađen razinom razvijenosti američke demokracije. Primijetio je kako Amerikanci svih dobi i različitih karakteristika kontinuirano formiraju razne asocijacije. Uvidio je kako ne postoje samo trgovačke ili industrijske zajednice, nego su postojali različiti tipovi. Među njima su moralne, religijske i intelektualne organizacije. Sve je to, zaključio je Tocqueville, omogućivalo da Amerika bude najbolja demokracija na svijetu.
Piše: ___________Ivan Pepić/vl blog
Tocquevillea je slijedio i Robert D. Putnam, koji je u knjizi Kako demokraciju učiniti djelotvornom istražio razvoj i učinkovitost talijanskih regionalnih institucija. Putnamov najvažniji zaključak objašnjava zašto postoji ogromna razlika između razvijenog Sjevera i siromašnog Juga Italije. On uočava stoljetnu tradiciju umrežavanja i građanskog angažmana u sjevernom dijelu zemlje. Organizacije, civilna udruženja, zadruge koje pomažu građanima da socijaliziraju i tako spontano dođu do željenih (osobnih) ciljeva, kao što su zaposlenost i/ili ekonomska situiranost, sve to postoji na sjeveru, dok je na jugu situacija obrnuta, pa su korupcija i klijentelizam prihvaćeni kaomodus vivendi. Južnjaci jednostavno ne vjeruju jedni drugima, što utječe i na odnos prema demokraciji, jer bez angažmana i umrežavanja dolazi do pasivnosti i neshvaćanja demokracije.
Osim velikih istraživača kao što su Tocqueville i Putnam, i međunarodna politička tijela su primijetila važnost umrežavanja. Tako su SAD i Europska unija – točnije, Europska komisija – gotovo prisiljavali postkomunističke zemlje da razviju civilno društvo. Prisjetimo se važnosti pojma „civilno društvo“ prilikom iščitavanja godišnjih izvješća o napretku za vrijeme pregovora za članstvo u Uniju. Bile su to prave muke za male države Srednje i Istočne Europe, koje nisu imale nikakvo iskustvo s tim pojmom. U komunističkom razdoblju zbog nepostojanja pluralizma nešto takvo bilo je potpuno apstraktno. A kad iste elite iz tog razdoblja krenu u stvaranje „civilnog društva“ dogodi se da ono ne bude, kako je htio Tocqueville, usmjereno ka razvoju i obrani demokracije, nego upravo suprotno. Udruge se u tim državama, pa tako i u Hrvatskoj, nerijetko pretvaraju u osobne oaze kojekakvih ljudi čiji je cilj isključivo prikupiti sredstva iz državne blagajne, pojaviti se u novinama i, još bolje, na televiziji. Cilj takvih udruga postaje tako ne doprinijeti razvoju civilnog društva, nego provesti vlastitu agendu s ciljem nametanja osobnih programa drugima.
Često se, ne samo u Hrvatskoj, dogodi da zbog pritiska međunarodnih tijela, vlade preuzmu programe udruga, što dovodi do paradoksa: one postaju nepotrebne jer sama vlada drugovanjem s oligarsima civilnog društva provede nešto što odgovara jednim te istim upravljačima udruga koje predstavljaju možda 0,001% stanovništva države.
Tako se drugovanje s bivšim ministrom znanosti, obrazovanja i sporta Željkom Jovanovićem isplatilo Zoranu Stevanoviću, također Riječaninu, čovjeku koji se nalazi na čelu udruge Korak ispred i organizacije FARE (Football Against Racism in Europe) koja je izravno povezana s UEFA-om, FIFA-om i Europskom komisijom. Bivši je dizač „tegova“ Jovanović (citiram samog bivšeg ministra obrazovanja!) odlučio čak i nagraditi udrugu Korak ispred poveljom ministarstva. Kako i ne bi, kad je tadašnji ministar više od svih zakuhavao ideološke rasprave, a Stevanović, kao poslušnik, bio je prava osoba na pravom mjestu. Kao čelnik FARE-a Stevanović je zadužen za sastavljanje izvješća koja izravno idu predstavnicima UEFA-e. Oni odlučuju o kaznama domaćim nogometnim savezima. Stevanović je više puta Hrvatsku cinkao bez ikakvih razloga. Klasična bolest onih koji vide rasizam tamo gdje ga nema – nešto poput Josipovićeve „ustaške zmije“.
Prvo, prije nekoliko godina Stevanović je prijavljivao hrvatske navijače zbog pjesme „Lijepa li si“, koju ponosno pjevaju stotine tisuća Hrvata. Je li ta pjesma rasistička, prosudite sami. Stevanović je očito oslijepljen svojom ideologijom ili jednostavno uživa u svojim aktivnostima zbog pristojnog iznosa koji prima njegova udruga Korak ispredkao partner FARE-a. Naime, prema izvješću iz Ureda za udruge, Korak ispred je 2011. godine samo od države dobila preko 160.000 kuna. Drugo, Stevanoviću je 19. studenog 2013. prije utakmice s Islandom zasmetao i transparent „Zapamtite Vukovar“ pa ga je dao ukloniti. Tako se obljetnica pada Vukovara, prema Vrbanovićevim riječima, nije mogla obilježiti na Maksimiru pred navijačima i kamerama HRT-a koje su prenosile tu utakmicu. Vrbanović je dodao i kako je Stevanović prijavio FIFA-i HNS-ovu želju da se prije utakmice održi i minuta šutnje za žrtve vukovarske tragedije. Treće, Stevanović je bezbroj puta prijavljivao HNS zbog navijača koji tijekom utakmica navijaju uz glasno pjevanje „Za dom spremni“. Takvo se navijanje ponavlja godinama i ono nije nikome zasmetalo sve do pojave Stevanovića.
Ono ne smeta ni UEFA-i, koja je pohvalila HNS-ovu organizaciju utakmice Hrvatska-Norveška. Nažalost, zbog nepostojanja nereda i posljedično zbog manjka dobre priče u medijima, novinari su uspjeli prodati vijest o ispaljenim petardama prije utakmice, a Stevanović je uspio HNS prijaviti zbog rasizma UEFA-i, po n-ti put, zbog navijanja sa „Za dom spremni“. Ako uzmemo u obzir Gradski vrt, Maksimir, Poljud, pjesme, koncerte i ostale događaje na kojima se koristi taj pozdrav, ispada da je preko 30% Hrvata rasisti.
Unatoč činjenici da su hrvatski sudovi u više navrata donosili jasne odluke o tom pozdravu, Stevanović i bratija nastavljaju po svome. Zar odluke i misli jedne udrugice vrijede više od odluka hrvatskih sudova? Je li Zoran Stevanović iznad sudbene vlasti? Pretvaramo li se u društvo u kojemu nevladin sektor diktira tempo politike i, još gore, gospodarstva? Da. To smo vidjeli raznim REKOM-ima, Centrima za mirovne studije i slično, čiji se predstavnici razbacuju intervjuima po medijima u kojima govore o eskalaciji zla, pojavi fašizma, netoleranciji prema manjinama i slično. Kako je moguće da postoje te negativne pojave, a svjedočimo hiperinflaciji smirenih antirasističkih Stevanovićevih udruga po Hrvatskoj? Kako je moguće da postoji rasizam, aDocumenta Zorana Pusića je od ministrice Vesne Pusić nedavno dobila sestrinsku pomoć od 250.000 kuna? Možda zato što ne rade svoj posao, nego se bave onom „pokupi lovu i bježi“. A lova je slađa kad stigne od poreznih obveznika koje ćeš kasnije prijaviti međunarodnim organizacijama zbog pozdrava „Za dom spremni“. Tako se ne brani demokracija, niti se štite ljudska prava, nego se samo dižu tenzije protiv reprezentacije, navijača i dijela naroda koji koristi taj pozdrav ne zbog rasizma ili mržnje, nego iz ljubavi.
wpDiscuz