Vrijeme je tradicionalnih slavlja povijesnih pobjeda nad Turcima. U laičkim vizijama toga doba danas često dominiraju stereotipi kako su tursku vojsku činile mahom trupe što su na naše strane hrpimice nagrnule s Bospora. No, jednako kao što na Sinj 1715. nisu jurišali samo Yusuf, Omer i Mehmet, nego je među napadačima itekako bio prisutan i naš domaći jezik, povijesni izvori su prepuni svjedočanstava i o velikim turskim vojskovođama koji su bili rođeni Hrvati.
Jedan od najvećih, zapovjednik cijele osmanske mornarice u dobrome dijelu 16. stoljeća, bio je Pelješčanin iz Vignja pored Orebića. Pijal-paša Hirwat (Hrvat) najuspješniji je admiral u povijesti cijele turske flote, pa nimalo ne čudi da neki od najvećih Erdoganovih vojnih brodova sad nose njegovo ime. Do danas ga dobro pamte mnoge zemlje i gradovi diljem Mediterana, a zbog niza epohalnih vojnih pobjeda sultan Sulejman Veličanstveni ovjenčao ga je i titulom vezira. Oženio se njegovom rođenom unukom, kćeri drugog vezira Carskog divana i kasnijeg sultana Selima II, s kojom i danas počiva u jednoj od najljepših carigradskih džamija.
Kako je malodobni dječak iz mjestašca koje je u zlatno doba pelješkoga pomorstva dalo više od stotinu kapetana uopće dospio do Istanbula? Rođen je u nezgodno vrijeme, 1515. godine u Vignju, a u tom su razdoblju Osmanlije uspješno ovladale baš cijelom Dalmacijom, s iznimkom Splita, Klisa i Obrovca, te teritorija Dubrovačke Republike koja je praktično bila turski vazal te je dukatima i solju plaćala danak slobode. U razdoblju od 1513. do 1524. sjevernoafrički gusari u turskoj službi, s prostora današnjega Alžira i Libije, brutalno su haračili jadranskom obalom, paleći, pljačkajući i odvodeći stanovništvo u roblje, te prikupljajući tzv. danak u krvi.
Pretpostavlja se da se u sklopu jednog takvog pohoda, među prisilno prikupljenim kršćanskim dječacima na gusarskim brodovima, našao i dječak kojemu će na sultanovom dvoru u Carigradu promijeniti ime u Mehmed Pijal. Kao i stotine drugih slične sudbine, odgojen je u strogom duhu islama, a odgojitelji su očito na vrijeme prepoznali i njegovu iznimnu pomorsku genetiku, te je poslan na carsku akademiju Enderun. Diplomirao je s titulom Kapidžibaše, glavnog čuvara vrata carske palače, a ubrzo je postavljen i za Sanjak Bega, provincijskog bega Galipolja.
Zanimljivo je da je među 300 paževa koji su u istoj generaciji ušli u sultanov saraj bilo čak sedam mladića-janjičara koji su kasnije postali ministri i veziri carstva: Pertef Mehmed-paša, Ahmed-paša, Pijale Mehmed-paša, Lala Mustafa-paša, Husein-paša i Mehmed-paša Sokolović. Bilo je to doba snažnog uspona paša slavenskog porijekla, pa se tvrdi da je na sultanovom dvoru bilo jednako uobičajeno čuti hrvatski kao i turski jezik. Janjičari su bili svojevrsna preteča francuske Legije stranaca: melting pot u kojem nije više bilo važno tko si, odakle dolaziš i jesi li nešto skrivio u prijašnjem životu: sve je to jednim potezom izbrisano, te sultan postaje jedina referenca mladog pojedinca, jedina domovina, jedina karijera i jedini identitet.
Već u 39. godini života Pijal paša promaknut je u beglerbega i admirala flote cijele osmanske mornarice s kojom hara po Mediteranu, te u savezništvu s Francuzima pokorava najveću pomorsku silu tadašnjega svijeta, Španjolsku, u bitci kod Piombina. Godine 1554. zauzeo je otoke Elbu i Korziku, kao i egejski otok Hij. Pred tuniskom obalom 1560. porazio je španjolsku flotu zarobivši njezina zapovjednika Álvara de Bazána. Krunu njegove vojne karijere predstavlja pobjeda nad velikom kršćanskom flotom ujedinjenom u Svetu Ligu kod otoka Džerbe, koji je bio strateški položaj i glavni kontrolni punkt za trgovački put Alžir – Tripoli. Za samo nekoliko sati s 86 galija i galijuna razbio je kršćansko brodovlje, a preživjeli su pobjegli u utvrdu na otoku. Pijal-paša i njegov zamjenik Turgut Reis prisilili su cijeli garnizon na predaju i više od 5000 ratnih zarobljenika odveli su u Istanbul, gdje je pobjednike dočekala oduševljena gomila. Kao nagradu za veliku pobjedu Pijal-paša je dobio ruku Gavkharkhan sultane, unuke sultana Sulejmana Velikog i kćeri budučeg sultana Selima II. Nakon što su se vjenčali 1562, rodila mu je četiri sina i jednu kćer.
Slava Pijal-paše tu nije prestala: u godinama koje slijede osvaja Napulj i brojne talijanske gradove, te opsjeda Maltu koju su uspješno obranili Malteški vitezovi. Za sultana je prvi osvojio i Cipar, oko kojega se dan-danas spore Grčka i Turska. Ljetopisi bilježe da je 1566. njegova flota stacionirana u Boki kotorskoj, odakle se zalijeću u vojne pohode po Apuliji, Abruziji i drugim lokacijama na talijanskoj ‘čizmi’, a spominju se i neki napadi na dubrovačkoj obali. Je li veliki vezir i osmanski admiral tad možda posjetio i rodni dom na Pelješcu, prisjećajući se dana kad su ga afrički gusari odveli u tuđi svijet i na put velike ratne slave?
wpDiscuz
