Kako čovjek stari i muskulatura mu slabi, ono što ostaje nije samo tijelo, nego i karakter. Tijekom života ljudi nose maske, skrivaju pravu prirodu iza društvenih uloga, snage i privida moći. Ali starost, sa svojom neumoljivošću, razbija te maske. Kad tijelo počne gubiti, duša preuzima glavnu ulogu.
Iz starca kojeg više ne krasi fizička snaga ili energija, izbija ono što je uistinu bio cijeli život. Ako je bio pohlepan, sebičan ili neiskren, te osobine više nema čime prikriti. Iz njega izbija gorčina, jazavac koji sikće na svijet. Ali ako je bio mudar, plemenit, strpljiv – tada iz njega izlazi ono što svi nazivaju vrlinom.
Starost je konačno zrcalo istine. Tijelo oslabi, ali duh ostaje ogoljen i vidljiv. I zato je zanimljivo promatrati starije ljude – neki se doimaju kao teret svijetu, dok su drugi pravi svjetionici smirenosti, mudrosti i topline.
Kao da starost vraća čovjeka u njegovu suštinu, razodjevenog od svega površnog. Tada se vidi tko je bio čovjek, a tko samo fasada.
Gospodin Žganjer nije pronašao jazavca u sebi. Pa takav nije ni mogao izbiti iz njega. Umjesto toga izbile su vrline.
Vrijedi pogledati ovaj interview. Iskren je i srčan.
Hrvatska bi mogla biti doista moćna država kada bi vrijednosti koje su utkane u Žganjera postale opće.