“Pod mojim hotelskim prozorima teče Neretva i ja je slušam i noću. Šum vode, koja protiče po kamenu, u miesečini, najljepši je šum na svetu.
Poslije večere, sjedim pred hotelom, ispod starog drveća, a dolazi mi, svaku večer, Aleksa Šantić, da ćaskamo.
Šantić je tada bio već ostario, ali prav, visok, lijep, a ponosit, i prirodan, uljudan, neobično. Izgledao mi je kao neki osiromašeni beg, koji nije prodao očevu kuću.
Ja nisam čitao Šantića – zašto bih ga čitao? Kad hoću da čitam, čitam sonete Mikelanđela, ali sam Šantića poštovao.
On mi je pričao o Mostaru i Dučiću, o mladosti, o onom što je zauvijek prošlo. Nikad mi nitko ljepše o Mostaru nije pričao, a nije ni pominjao literaturu. Jedino što je pričao bilo je kako je s Dučićem bio kalfa, u jednoj radnji, i kako se bio zaljubio i vjerio, a kako ga je njegov najbolji drug, Dučić, da se ukloni, od te djevojke, molio. I Duka se u nju bio zaljubio.
Dučić je imao oči kao u konja, vodene, a Šantić je bio prava ljepota među muškarcima svog vremena. On se uklonio.
Dučić se posle poigrao tom devojkom, i prekinuo. Otišao je u diplomaciju. Šantić je ostao u Mostaru; nikad se nije ženio.
Ja nikad nisam video tišeg čovjeka od Šantića.”
autor: Miloš Crnjanski
*Na današnji dan 1868. rođen je Aleksa Šantić…