Djeca su sve bolesnija, pojavljuju se bolesti koje prije gotovo i nisu postojale, a evo i zašto

Oko 18 sati dr. Jovančević primio je svoju posljednju malu pacijenticu u tom danu. U ordinaciji je od jutra, najprije u onoj koja ima ugovor s HZZO-om, a potom u svojoj privatnoj pedijatrijskoj ordinaciji. Iako je zbog toga na glasu kao omiljeni pedijatar slavnih i utjecajnih, Jovančević na to odmahuje rukom.

Ima titulu primarijusa i izvanrednog profesora, bavi se znanstvenim istraživanjima i napisao je niz publikacija o zdravlju najmlađih. Jovančević je svoju karijeru započeo 80-ih godina prošlog stoljeća u maloj ordinaciji u Domu zdravlja Trešnjevka, a u njoj će, po svemu sudeći, i dočekati mirovinu za koju godinu.

Dnevno primi između 60 i 100 pacijenata, a telefon zvoni non-stop; u smjeni zaprimi oko 100 poziva. Uz to, inicira i sudjeluje u javnozdravstvenim istraživanjima o zdravlju djece, piše knjige i znanstvene radove.

‘Entuzijazam je temeljno gorivo cijelog ovog pogona u primarnoj. Entuzijazam i ljubav’, govori nam dok ulazimo u ordinaciju. Iako se približava godinama za mirovinu, Jovančević ne smanjuje tempo. Progovara o ogromnoj rupi koja vlada u ovom zdravstvenom sektoru, prvoj obrani zdravlja djece – pedijatriji obiteljske medicine. U sljedećih četiri do pet godina, naime, 40 posto pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odlazi u mirovinu.

Već sada nedostaje 80-ak pedijatrijskih timova, a za koju godinu bit će još gore

‘I sada smo već u deficitu, već nedostaje 80-ak pedijatrijskih timova. Ima nas oko 280, a trebalo bi nas biti 350. U nekim dijelovima Hrvatske uopće nema pedijatara, a drugdje su takve gužve da djecu već u dobi od dvije, tri godine prebacuju u ordinacije obiteljske medicine’, u dahu govori Jovančević.

U takvoj situaciji i običan lom noge pedijatra predstavlja velik problem. ‘Osim što je sustav prenapregnut, nemamo rezerve. Ako je netko od nas bolestan ili slomi nogu, praktički nema zamjene. Ne možete reći: ‘Boli me glava pa neću na posao”, karikira i dodaje da pauze praktički ne postoje.

Trešnjevačka karijera

Pitamo ga kako to da i dalje radi u Domu zdravlja na zagrebačkoj Trešnjevci, u kojem je i započeo karijeru. Naime, iako je predavao na Učiteljskom i Filozofskom fakultetu, te još uvijek predaje na Medicinskom i Pravnom fakultetu, od rada u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ne odustaje.

‘Koliko god je atraktivna transplantacija srca, ovo što mi radimo, to što smo dostupni, što cijepimo, što se borimo protiv debljine, vodimo brigu o mentalnom zdravlju, to je ono što ima najveći javnozdravstveni utjecaj. Mogao sam biti među subspecijalistima, međutim ja vidim da je ovdje ono što je bitno kada gledate zdravlje populacije’, pojašnjava svoju ‘trešnjevačku karijeru’ i dodaje da lovorike nisu bitne.

‘Moja velika sreća je ovdje, ti predivni međuljudski odnosi. Iz te kreativnosti proveli smo cijeli niz lijepih projekata, istraživanja… nije to nešto veliko, ali se dobro osjećate’, opisuje.

U tom ga stavu nije pokolebala ni, kako kaže, paklena sezona, kakvu ne pamti. Sezona gripe rano je počela i još traje, uz to je velik broj streptokoka…

Pojava novih bolesti kod djece

No nije riječ samo o jednoj sezoni i o virusnim bolestima. Jovančević, koji se bavi ovime nekoliko desetljeća, upozorava kako su razlike u zdravlju i životu djece prije i sada – nemjerljive. Pojavljuju se bolesti i stanja s kojima se nekoć rijetko koji pedijatar susretao.

‘Imamo puno više debljine, duševnih poremećaja, autizma, ADHD-a, više alergijskih bolesti, astme, alergija probavnog sustava, neurodermitisa, autoimunih bolesti…’, otkriva Jovančević za tportal.

Ima i odgovor na pitanje zašto su nam djeca sve bolesnija i zašto se pojavljuju bolesti koje su se nekoć smatrale rijetkima. No on nije jednostavan; korijen problema, kaže, leži čak i u periodu prije nego smo začeti.

‘Pokušavamo uvidjeti što se to promijenilo u našim životima u odnosu na to kako je bilo prije i koliko to ima utjecaja na naše zdravlje. Ima tu desetak stvari, a ja ću pobrojati najbitnije’, kaže Jovančević i pritom kao prvi i osnovni razlog navodi dojenje.

‘Prestanak dojenja najveći je eksperiment u povijesti čovječanstva’

Iako dojenje posljednjih godina doživljava povratak na velika vrata, otkrivanje umjetnog mlijeka za dojenčad, tzv. formule, ipak je dovelo do znatnog pada broja dojene djece. Jovančević ne skriva ogorčenost zbog toga, a prestanak dojenja naziva ‘najvećim eksperimentom u povijesti čovječanstva’.

‘Tamo negdje 60-ih godina izmislili su formulu i rekli: ‘Evo, mame, zamjensko mlijeko koje je jednako dobro kao i vaše mlijeko, pa ne morate biti rob svojeg djeteta, uvijek ga može netko nahraniti.’ To je bahata i gruba intervencija u nešto što je svemirski složeno’, smatra.

Što se tiče dojenja, danas se, ističe, ide u drugu krajnost te se smatra da je majka koja ne doji – loša majka. ‘Dođe mi majka sva izbezumljena jer ima problema s dojenjem. Mjeri koliko dijete dobiva na težini, izdaja se, već je izbezumljena. Kažem joj da postoji nešto što je za njezino dijete puno bitnije od mlijeka. ‘A što?’ pita. ‘To ste vi. Djetetu treba majka, a ne izbezumljeno stvorenje koje nateže dojke i koje je emocionalno blokirano i ne može spontano i opušteno komunicirati s djetetom. Vama je savjest mirna jer ste napravili sve što možete’, kažem joj.’

Uz to, naglašava kako je suvremeni način života pridonio sve lošijem zdravlju djece. Prije smo se svi više kretali, a energetski nabijene namjernice nisu bile toliko dostupne.

‘Treće je globalizacija. Danas je velik promet roba i dostupno nam je sve i svašta. Od najranije dobi dolazimo u doticaj s puno više kemijskih spojevanego što smo nekada. Danas imate sto i jednu kremicu, pa kemikaliju u odjeći i obući, a pogotovo u hrani’, nabraja i upozorava da sve to utječe na dva sustava koja su u dječjoj dobi najosjetljivija – mozak i imunološki sustav.

Cijepljenje i autizam

Pitamo ga koji je njegov stav o roditeljima koji odbijaju cijepiti djecu. I njima pristupa poprilično strpljivo, no njegov je stav jasan. ‘Ako mi dođu s tezom da cjepivo uzrokuje autizam, onda im kažem kako nisu bili na relevantnom izvoru informacija… Ako se želite informirati, idite na stranice iza kojih stoje stručna društva, Svjetska zdravstvena organizacija, Hrvatsko pedijatrijsko društvo, američko pedijatrijsko društvo…’, pojašnjava.

Oni koji imaju dvojbe oko cijepljenja u najvećoj mjeri mijenjaju stav nakon razgovora. Dva posto je onih koji su sigurni u to da ne žele cijepiti djecu. ‘Ne mogu ih prisiliti, no želim biti siguran da su svjesni kojem riziku izlažu dijete. Nikoga nije zabrinjavalo to kada je u listopadu 2017. s tržnice na Kvatriću Ministarstvo poljoprivrede povuklo poriluk u kojem je bila 156 puta viša koncentracija pesticida od dozvoljene. Pa vi skuhajte djetetu cušpajz od toga i cjepivo će vam biti krivo?!’, ogorčen je Jovančević.

Pita se zašto nije bilo toliko autizma ranije, kada su cjepiva bila puno lošija od ovih danas.

Jovančević, koji je autor knjige ‘Godine prve: zašto su važne’, daje još širi kontekst vezan uz zdravlje djece i cjelokupne populacije.

‘Rano emocionalno zdravlje temelj je našeg zdravlja u odrasloj dobi’

U priču uvlači mentalno zdravlje te emocionalni odnos roditelja i djece, a on je danas u velikom iskušenju. Roditelji su, kaže, preopterećeni i rade od jutra do mraka jer se u ‘ovome sustavu od mladog čovjeka izvlači sve što se može, velika je konkurentnost. Sve to dovodi do toga da se djeca sve ranije odvajaju od roditelja. Tu su jaslice za djecu od svega šest mjeseci, sve češće angažiraju se dadilje, a majke se vraćaju na posao puno ranije’.

‘Rani emocionalni odnos je bitan. Za uredan, optimalan emocionalni razvoj dijete treba primarnog skrbnika, što je najčešće majka. ‘Meni mama zatreba, ali mame nema, tu je neki drugi lik. Taj primarni skrbnik jamstvo je moje sigurnosti, moga opstanka, jer ja sam ne mogu opstati. Ako mi nema mog jamstva, meni nije dobro.’ Roditelji danas nemaju vremena i energije baviti se djecom, pogledati ih u dušu i pretočiti softver svoje duše u njih te sve ostaje na tehnikalijama. Tko će presvući, okupati, odvesti, dovesti…’, kritizira.

Iako se isprva može činiti kako emocionalni razvoj djeteta nema velike poveznice s bolestima koje imamo kao odrasli, Jovančević nas razuvjerava.

‘Rano emocionalno zdravlje temelj je našeg zdravlja u odrasloj dobi, ne samo duševnog, nego i tjelesnog. Ako imate žestoke stresne situacije u prvoj godini života, tri do četiri puta raste šansa da ćete oboljeti od srčanog udara, pet, šest puta raste šansa da ćete oboljeti od depresije, da ćete otići u alkoholizam, obiteljsko nasilje’, otkriva.

Hrvatska zbog rata ima cijelu generaciju traumatiziranih tridesetogodišnjaka

Hrvatska je zbog Domovinskog rada u specifičnoj situaciji. Naime, Jovančević je od 1992. sudjelovao u programu psihosocijalne pomoći Hrvatskog psihijatrijskog društva u zbjegovima po Hrvatskoj. ‘Taj posao angažirao je velik broj vrhunskih stručnjaka i stvorene su ogromne baze podataka, a rezultati tih iskustava dio su moje doktorske disertacije o utjecaju ratnih zbivanja na rast i razvoj dojenčadi’, otkriva. S’uradnja s profesorima Mladenom Kneževićem, Vladom Jukićem, Ljubomirom Hotujcem te Stanišom Nikolićem su duboko utjecali na moj osobni i stručni razvoj. Naučio sam koliko je važno voditi brigu o svim komponentama zdravlja – tjelesnom, duševnom, socijalnom i edukacijskom’, dodaje

Pitamo ga imamo li onda danas generaciju tridesetogodišnjaka koji na razne načine manifestiraju traume kojima su bili izloženi u najranijoj dobi. ‘Da, velik je broj djece koja su bila izložena direktnoj ili sekundarnoj traumi, djeca iz obitelji koje su doživjele najveće strahote. Ti roditelji nisu uopće imali viziju toga kakva će im biti budućnost, izgubili su sve. Zahvaćenost definitivno jest velika i zbog transgeneracijskog prijenosa traume. Izraelci kažu da se tek nakon sedme generacije izloženost traumi polako gubi’, naglašava.

‘Po završetku rata imao sam privilegiju i čast surađivati s UNICEF-ovim uredom u Hrvatskoj u programima Svako dijete treba obitelj i Prve 3 su najvažnije. Pokušavajući definirati važnost preventivne i socijalne pedijatrije, veliko stručno i ljudsko bogatstvo sam stekao od profesora Josipa Grgurića, doajena hrvatske pedijatrije. S njim sam uredio udžbenik Preventivna i socijalna pedijatrija u kojem su svoj doprinos dale desetine pedijatara i stručnjaka srodnih struka’, zaključuje, prenosi tportal.hr