Published On: Fri, Oct 5th, 2012

Diplomci, u očekivanju Biroa ili pak – jednosmjerne karte na Zapad

Pravo na visoko obrazovanje imaju svi, ali nitko nema pravo uzeti sebi za pravo uvesti pravilo da svatko ima pravo na završetak studija i stjecanje fakultetske diplome; uspjeh se treba zasnivati na intelektualnim mogućnostima pojedinca. Bi li nogometni sustav temeljen na pravilu Svaki dječarac koji upiše školu nogometa mora postati nogometaš! bio ispravan?
Bosanskohercegovački se fakulteti temelje na kvantitavnoj hiperprodukciji studentske populacije te na kvalitativnoj prosječnosti diplomiranih kao neumitnoj konzekvenci. Provincijalizacija visokog obrazovanja ozbiljna je dijagnoza sa simptomima kafanskih učilišta, lažnih diploma, minimalnih kriterija, nedostatnih investicija, sustavne nebrige i neakviziranja nadarenih studenata, nemušte improvizacije i ad hoc donošenja smjernica razvoja, stihijskog preguravanja akademskih godina s postojećim stanjem.

Vrijednost diploma trebala bi se zasnivati na temeljnom ekonomskom principu ponude i potražnje. U bosanskohercegovačkoj ekonomiji temeljenoj na dvadeset godina kronično bolesnoj industriji, bez namjere da se ista liječi, a daljne širenje bolesti spriječi, nedostatak potražnje za visokoobrazovanim kadrovima sasvim je opravdan. I dok je potražnja presahla i javlja se tek mjestimično (i lažno – nešto poput fatamorgane u pustinji), dotle je ponuda istih visokoobrazovanih kadrova u galopu, hiperproizvodnji, što rezultira inflacijom diploma čineći ih običnim hartijama bez vrijednosti. Proizvodnja znanja u zemlji neznanja rezultira tek nedovršenim poluproizvodima, masom diplomiranih ovih i onih koje nitko ne želi. I gdje se onda susreću krivulja ponude i potražnje visokoobrazovanih kadrova nego li u gomilanju birokracije?
Da, tržište rada i tržište diploma su u nevjerojatno velikom nesporazumu u Bosni i Hercegovini, a čini se da će i ubuduće biti tako. Naime, možda i najočitiji pokazatelj da je nešto trulo u sustavu obrazovanja i zapošljavanja je činjenica da je sve više akademski obrazovanih ljudi koji su prekvalificirani za poslove koje rade, bacajući tako niže rangirane i adekvatno osposobljene na Zavod za zapošljavanje. Jedini koji profitiraju u toj situaciji su, naravno, poslodavci koji odjednom dobivaju više za manje, a ostatak profesora književnosti, ekonomista ili pravnika pita se čemu su uopće studirali kada moraju voziti dostave ili slagati odjeću po buticima ne bi li preživjeli. Jedno od rješenja za niz diplomaca, magistara ili doktora koje eventualno čeka radno mjesto namijenjeno za srednju stručnu spremu jest emigracija u neku od EU zemalja, no većini se ipak ne seli u hladnu Skandinaviju, Njemačku ili Nizozemsku ne bi li ih se tretiralo onako kako im titula sugerira da zaslužuju; oni ne žele u Njemačku, oni žele Njemačku ovdje!
Podaci koje je objavilo Sveučilište u Mostaru u svom Vodiču za studente za akademsku 2012./2013. govore da su u tekućoj akademskoj godini diplomirala 1943 studenta. Da, podatak zaista zvuči nestvarno. Podaci iz Izvještaja o radu za 2011. godinu Službe za zapošljavanje HNŽ-a ističu da je u 2011. u odnosu na prosječnu zaposlenost u 2010. godini došlo do rasta zaposlenih od 0,2 posto ili za 101 radnika. U pravu ste, nesrazmjer zvuči još nestvarnije.
Bosna i Hercegovina će 2030. godine imati 3,7 milijuna stanovnika ili 20 posto manje nego prije rata. Mostar, također. Vrijeme curi, život je kratak i nitko više ne želi gutati laži i čekati bolje sutra.
Posljednji podaci pokazuju da je BiH peta najgora zemlja u svijetu po postotku odljeva mozgova. Porazan podatak koji bi na najvišim razinama trebao zvoniti crveno jedva da je kod nas dosegao takav značaj da usput bude spomenut na ležernoj studentskoj kavi, kao pauza između analiziranja parova kladioničarske ponude za petak ili nabrajanja nove kolekcije u Zari.
Ankete provedene među mladima odaju poražavajuće brojke: čak bi ih 70 posto odmah otišlo u inozemstvo ako bi im se za to ukazala prilika. Ovo nas i ne treba čuditi ako u obzir uzmemo da je više od 50 posto mladih nezaposleno.

Liberalizacija viznog režima iz 2010. godine omogućila je još bezbolniji odlazak na Zapad mladih željnih egzistencijalne sigurnosti i profesionalne afirmacije te još jedanput potvrdila epitet naše države kao rađaonice pametnih i talentiranih ljudi koji se godinama dokazuju u inozemstvu na raznim područjima kulture, sporta, ekonomije i znanstveno-istraživačkog rada. Kakve to posljedice ostavlja po našu ekonomiju? Naravno, ni za odljev mozgova i njegove implikacije (uostalom, kao i za sve ostalo) kod nas nisu urađene detaljne studije, ali s velikom pouzdanošću možemo ustvrditi da su one velike, sveobuhvatne i dalekosežne. Naravno, u negativnom kontekstu. Konstantni odljev mozgova prvenstveno znači da izgradnja društva zasnovanog na znanju nije moguća. Naime, mladi ljudi i vrhunski stručnjaci svojim znanjem i radom pridonose povećanju stupnja razvoja zemlje, njene proizvodnje te standarda stanovništva. Stoga, njihov odlazak neizbježno uzrokuje usporavanje ili čak nazadovanje ekonomije matične zemlje te, s druge strane, napredak ekonomije zemlje u koju su otišli. Među emigrantima ima razmjerno više darovitih i kreativnih (katkada i afirmiranijih) stručnjaka negoli u populaciji koju napuštaju i onoj u koju dolaze. MMF tranše, ino zaduženja, koridor Vc, ali za koga?
Ni razvijene zemlje zemlje nisu imune na odljev mozgova, ali one čine sve kako bi preduhitrile ovu pojavu. Najbolji primjer je donedavno bratska Slovenija koja, uz svesrdnu pomoć Europske unije, kroz program ‘Ad Futura’ diplomcima na slovenskim sveučilištima, onima koji zadovoljavaju uvjete, nudi financiranje njihovih postdiplomskih studija u inozemstvu uz samo jedan uvjet. Svi oni se po završetku studija moraju odmah vratiti u Sloveniju i zasposliti se u domovini na period jednak broju godina tijekom kojih je financirano njihovo usavršavanje u inozemstvu, a država je za prioritete izabrala znanstvene i inženjerske discipline, upravo one bez kojih je razvoj jednog društva naprosto nemoguć.
Slične pomoći su na raspolaganju i nama, jedino što nama nedostaju jasna vizija i orijentacija k društvu znanja, a što je preduvjet napretka, jer napredak i prosperitet zasigurno nećemo postići kroz neprestano povećanje birokracije i javne potrošnje, a upravo je to bila ideja vodilja dosadašnjeg poslijeratnog oporavka i razvitka.
Zar je uistinu odljev mozgova i štancanje diploma bez stvarne težine i pokrića u znanju najbolje što znamo i možemo?