“Da biste vidjelu unutrašnjost pećine, posjetite prvo hodžu Mahmuda, koji nastanjuje srušenu džamiju ispod stijene. Iz njegovog stana kamene stepenice vode na bistru površinu Bune, na kojoj mirno leži mali čamac na žici. O čamac ! Jadan je, malo nestabilan, a ako ti se vrti u glavi, nemoj ni sjedati u njega! Nakon ljubazne dobrodošlice i međusobnog upoznavanja, tokom kojeg hodža otkriva svoja znatna geografska i vjerska znanja, i nakon šoljice dobre crne kafe, za koju tursko gostoprimstvo traži da se popije do dna, Mahmud će vas odvesti u pećinu. Podrazumijeva se da ćete mu ostaviti nešto za trud, kada odete – u Mostaru smo se uvjerili da se muslimanski hodža ne srami tražiti napojnicu.Čamcem upravlja sam hodža; snažno uže, pričvršćeno između pećine i pristaništa, služi kao vesla. Samo želim da vidim mjesto u pećini, gdje Buna izvire na površinu. To je niska pećina, široko zasvođena, koja otvara svoja usta na stražnjem zidu pećine. Taj plavi tok koji iz nje izbija tihim hukom, ta safirna dubina, oživljena je okretnom pastrmkom koja pliva po dnu pećine! I opet imam osjećaj tajanstvene jeze, tjeskobe pred nečim nestvarnim, što se budi u nama sa svime što je još uvijek nepoznato i neshvatljivo! Ni naš domaćin ne zna odakle dolazi Buna. – “Možda od Gacka, Nevesinja?” sliježe ramenima.
Čamac se vraća i uže je opet labavo. U Mahmudu također ima pomalo i Venecije. Čim smo stigli na stepenice i ostavili klimave vodene saonice, on podiže kamen i baca ga u jednu od rupa. Oh, što je to? Mislim, nije li stijena beživotna? Kamene pukotine oživljavaju a nježne ptice – golubovi – uznemireno izlijeći iz njih. Naš domaćin s ponosom promatra njihov tihi let i sa smiješkom promatra kako se iznenada smiruju, i vraćaju se nazad u svoja sigurna skrovišta. Oni su njegovi.”
wpDiscuz
