Dino Mustafić: Mi smo silom istjerani iz normalnog života

Dino Mustafić, Sarajlija i jedan od najvećih regionalnih reditelja, godinu je započeo uspješno i u istom tempu nastavio.

Nakon uspješne premijere komada „Novo doba“ u beogradskom Bitef teatru, Mustafić se ubrzo preselio u Tiranu, gdje je u Narodnom pozorištu režirao “Equusa”, koji je ispraćen ovacijama.

Teško je ovog reditelja naći besposlenog i ukrasti mu nekoliko minuta vremena, ali sa zadovoljstvom se potrudio da u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o novim projektima, među kojima je izdvojio rad na predstavi „Sve se nekako preživi osim smrti“ u Narodnom pozorištu Sarajevo, kojom se, kako kaže, vratio kući. Ovom prilikom dotakao se i današnjeg vremena, brzine života, te 57. internacionalnog teatarskog festivala MESS, koji će ove godine biti održan od 30. septembra do 8. oktobra.

Kod kuće

– Moj rad u MESS-u je nakon odlaska s mjesta direktora fokusiran na traženje scenskog prostora za produkciju Scene MESS, etabliranje pozorišne produkcije i koprodukcije festivala, izradu estetskih platformi, koji će Scenu MESS učiniti balkanskim teatarskim centrom. Na tome radim sa svojim kolegama iz festivala, imamo nedvojbenu podršku ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvada Kurića, koji je to stavio kao prioritet i javno se zauzeo za tu ideju – pojašnjava Mustafić.

U Narodnom pozorištu Sarajevo u pripremi je predstava “Sve se nekako preživi osim smrti” u Vašoj režiji, a prema tekstu Ljubice Ostojić.

– Uvijek imam posebnu tremu i odgovornost kada režiram kod kuće, u svom gradu. Više od deceniju radim vrlo intenzivno van BiH, ali su moje pozorišne relacije, dugogodišnja umjetnička prijateljstva vezana za sarajevska pozorišta, glumce i saradnike s kojima sam pravio svoje intimne i emotivne predstave, koje su me duboko vezale za kulturu i duh mog rodnog grada.

Koja tematika je ovaj put u pitanju, jeste li pobjegli od svakodnevice ili…?

– To je tekst o jednoj sarajevskoj porodici i našem gradu. Mene je ovaj tekst naše uvažene spisateljice Ljubice Ostojić, s kojom sam više puta sarađivao u teatru, dojmio i na ličnom planu, jer slika svijet koji curi, koji se osipa i pretvara u sjenku nas samih i grada u kojem živimo. Nije to sjetna, već crnohumorna priča, društveno angažirana i pomalo čudna baš kao i Sarajevo, s kojim nikad nisi načisto. To je u dobrom smislu neuništiv grad, brzo se regenerira, vitalan je i ima atmosferu koja može biti neodoljivo šarmantna i nepodnošljivo teška. Tekst je ironični pogled na nas same, kao i skeptičan pogled na svijet koji nam je došao. Zbog toga je Sarajevo moj sudbinski grad. Ljubav i kompliment prema tom gradu se izražava porugom, štosom i negacijom, jer bi u suprotnom bio pleonazam i kič reći koliko volite grad u kojem ste rođeni. Pa je ova predstava i rizik da želite reći sve, a da za to neću imati snage, mašte i pozorišnog znanja da to učinim.

Podsvjesne komore

Nedavno je “Equus” premijerno izveden u Narodnom pozorištu Tirana. Često kažu da je ovo jedan od najkontroverznijih tekstova britanskog dramatičara Pitera Šafera (Peter Shaffer). Zašto ste se odlučili da režirate baš ovu priču?

– Iskustvo rada u Tirani ostat će mi u lijepom sjećanju po fanatičnosti glumačkog ansambla i frenetičnom prijemu predstave od publike. Izbor teksta je već otvorio neke tabuizirane teme tradicionalnog i konzervativnog društva koje suspendira slobodu, sterilizira svojim malograđanskim licemjerstvom naše nagone i instinkte. Ovo je jedan od onih rubnih dramskih komada koji vam rediteljski otvaraju mogućnost da se pustite u svojoj mašti i osvijetlite podsvjesne komore. Jedna vaša kolegica je u komentaru nakon predstave rekla da je to “predstava naše podsvijesti”, čime je tačno prepoznala moju početnu intenciju i motiv za postavku ove predstave.

Kazali ste da je kroz predstavu istraživan pozorišni proces odnosa ličnih vrijednosti i društveno prihvaćenih normi. Koliko ljudi danas prepoznaju vlastite vrijednosti, a koliko prihvataju ono što im društvo nameće?

– Iz sadašnje perspektive postalo mi je jasno da čovjek koji se bavi kulturom i vrijednostima ljepote i istine u političkom i socijalnom polju djeluje kao stranac u neposrednom okruženju, ali i sebi samom. Mi smo istjerani nasilu iz normalnog života, da bismo sami sebi postali stranci. Treba tragati za istinom u sebi, ostati dosljedan svom odgoju i principima, ne dozvoliti da oni koji su srušili jedan kodeks ponašanja nametnu norme koje će ubiti dušu. Nije lako dobiti tu bitku ni sa samim sobom, niti sa svijetom koji nas okružuje.

Početni impuls

Na ovogodišnjem “Splitskom ljetu” premijerno će biti prikazana drama “Aziz” u Vašoj režiji. Gdje pronalazite inspiraciju i snagu za sve ove komade?

– Obradovao me je poziv HNK-a iz Splita da radim na tekstu “Aziz” Predraga Lucića, kojeg sam i ranije imao namjeru režirati. Međutim, tekst nekako zovne reditelja kada mu je i vrijeme, baš kao ova duhovita i mudra tragikomedija koju sam autor određuje kao “comedie franchise prema motivima „Pira malograđana“ Bertolta Brechta”. Tematizira različitost i drugačijega, te predrasude i strahove savremenoga globaliziranog svijeta. Snagu pronalazim u pozorištu koje radim, tema i ideja dramskog djela mora mi se spustiti do stomaka, koji mi šalje impuls da to moram raditi, podijeliti svoje osjećaje i misli s publikom. Ukoliko nemam taj početni impuls, teško da mogu raditi predstavu, niti bilo šta.

Mnogo radite, griješite li?

– Radim mnogo, čak i previše, greške su moguće, ne bojim ih se, jer je pozorište medij koji vas okrutno uvijek vraća na početak, bijeli papir u koji morate učitati režiju između grafičkih slova i prazan prostor. Uvijek i zauvijek krećete od nule!

Neprijatno je sresti ljude koji ne vole umjetnost

Koje je to najneprijatnije iskustvo koje ste imali u svojoj dugogodišnjoj karijeri?

– Sresti ljude koji ne vole i ne poštuju umjetnost! Nažalost, mnogi se nalaze na važnim političkim, društvenim i institucionalnim pozicijama. Iz takvih susreta sam uvidio da takvi ljudi emaniraju energiju zla i gluposti koja razara civilizacijske vrednote.

Ponovio bih grešku

Da niste reditelj, šta biste bili?

– Opet bih ponovio istu grešku i bio reditelj, to za mene nije profesija, već svjetonazor!

Odmaram se uz ljude koje volim