Sustav u kojem parlamentarni zastupnici određuju na koji način će se trošiti novac građana, udaljio je izabrane predstavnike od onih koji ih biraju. Može li internet pomoći da demokracija ponovo postane vladavina naroda?
U malom portugalskom gradu Amadori, u blizini Lisabona, eksperimentiraju s lokalnom demokracijom. Već godinu dana nešto manje od 176.000 stanovnika izravno odlučuju kako će se trošiti njihov novac. „Kreirana je internet-stranica preko koje građani daju prijedloge i glasuju za najvažnije projekte koji će se provoditi u idućoj godini“, objašnjava Auri Dentes. Ona radi u Tajništvu za financije općine Amadora i na ovogodišnjem Svjetskom forumu demokracije u Strasbourgu, predstavila je projekt takozvanog participativnog budžetiranja, koji omogućuje da o ulaganju zajedničkog novca odlučuju i građani i uprava grada.
Sustav u kojem zastupnici određuju na koji način će se trošiti novac građana, udaljio je izabrane predstavnike od onih koji ih biraju, pa demokracija nije više ono što joj naziv kaže – vladavina naroda. Baš s tom primjedbom Vijeće Europe organiziralo je drugi Svjetski forum demokracije. Izaslanici, predstavnici različitih uprava i nevladinih organizacija, aktivisti iz cijelog svijeta razgovarali su o stvaranju tzv. „Demokracije 2.0“, tj. sustava u kojem će građani odlučivati izravno, zahvaljujući digitalnim medijima.
Balkanski mentalitet prepreka za digitalnu demokraciju
Može li se takva demokracija ostvariti negdje na Balkanu? „Sad za sad, ne“, odgovara Haris Buljubašić. On radi u zakladi „Mozaik“ u Sarajevu. U razgovoru za Deutsche Welle tvrdi da je uzrok tome mentalitet. „Mentalitet onoga u čemu smo odrasli i na što su naši političari navikli: da rade zbog sebe, da nama ne pridaju mnogo pažnje, a da smo mi nekako naučeni da ih opet izaberemo.“
Haris Buljubašić
Da su političari odvojeni od građana smatra i zastupnik Hrvatske narodne stranke Igor Kolman. „Građani imaju dojam da političari uopće ne slušaju što ih zanima i da uopće ne razumiju što je realnost u kojoj živimo, a političari imaju dojam da građani ne žele da sudjeluju, da ne pitaju prava pitanja, da se ne interesiraju za prave stvari, za opće dobro, dobro svoje zajednice.“ Kolman kaže da bi, baš zato, takav projekt u bilo kojoj od zemalja bivše Jugoslavije, bio naročito značajan. Povećao bi transparentnost, ali i obrazovao građane. „Drugi problem je da građani misle da je to sve jednostavno. Zašto smo dali za bolnicu, a nismo dali za vrtić? Nažalost, novca nema neograničeno, tako da je važno da i građani shvate da u stvaranju budžeta treba biti u stanju odrediti prioritete i treba neke stvari zanemariti u toj godini ili sljedećoj godini, a neke druge ostvariti.“
Online-demokracija
U Amadori su projekt započeli 2010. tako što su građani prvo samo predlagali projekte, o kojima je odlučivalo Gradsko vijeće. Od 2012. građani i odlučuju. „Predložene projekte prije glasovanja analizira Gradsko vijeće, po velikom broju kriterija“, objašnjava Auri Dentes. „Najprije se razmatra izvodljivost projekta i da li se on uklapa u ciljeve razvoja grada. Na kraju se daje objašnjenje zašto je određeni prijedlog odbijen.“ Od 2010. proveli su 84 posto prihvaćenih projekata, a Dentes kaže da prijedloge najviše podnose sami građani i uglavnom se odnose na izgradnju infrastrukture, projekte obrazovanja, umjetnosti i rada s rizičnim skupinama mladih.
Bivša zastupnica najmlađe političke stranke u Crnoj Gori „Pozitivne Crne Gore“, Ana Ponoš, vjeruje da bi u tako maloj zemlji svaki vid internet-demokracije mogao zaživjeti, ali da je nužna politička volja. „Mi smo imali primjer online-peticija, kada je Vlada Crne Gore upravo na prijedlog tamošnje Twitter-zajednice, napravila glas građana – ‘iPeticije’,“ podsjeća za Deutsche Welle Ana Ponoš, „ali je postavljen uvjet da je nužno 6.000 potpisa koji se u roku od dva mjeseca moraju skupiti da bi inicijativa došla na razmatranje u Vladu.“ Sustav je postavljen u listopadu 2012. godine i svega dvije peticije su uspjele da prikupe dovoljan broj potpisa. Vlada je prihvatila samo jednu inicijativu. U Crnoj Gori oko 50 posto građana ima pristup internetu pa Ponoš ocjenjuje da je sustav peticija na internetu neuspješan jer je 6.000 potpisa previše. „To je neka kritična masa koju, nažalost, ljudi u Crnoj Gori ne mogu da skupe.“
Da je nužna politička volja da se odlučivanje o tome kako se raspoređuje zajednički novac prebaci na internet, suglasan je i hrvatski zastupnik Kolman. „Mislim da bi neke naprednije strukture, neki napredniji političari, počevši na primjer u manjim općinama, mogli imati mnogo koristi od toga, od takvog uključivanja građana, a da bi onda takvi dobri primjeri mogli da se prelijevaju dalje.“
Veća odgovornost u digitalnom dobu
Ana Ponoš
Dobar projekt online-demokracije „prelio“ se tako iz Njemačke u Francusku. Riječ je o platformi „Pitajte svoje izabrane predstavnike“. Tu internet-stranicu u Francuskoj je pokrenulo neprofitno udruženje FACEP prije pola godine. Desetak volontera omogućilo je građanima da izaberu regiju u kojoj žive i postavljaju pitanja senatorima, lokalnim, regionalnim, državnim i europskim zastupnicima. Paskal Dervil je jedan od volontera. Kaže da projekt funkcionira zbog poštovanja tri principa. „Prvo – jednostavnost: u dva klika možete postaviti pitanje. Drugo – moderacija: projekt radimo s izabranim predstavnicima, ne protiv njih. Želimo da im garantiramo pitanja s poštovanjem, da će svi razumjeti pitanje, pa ih ne možete vrijeđati, pokretati osobne sukobe. I treće – medijska podrška.“
Da bi slična platforma olakšala posao političarima i građanima siguran je i zastupnik Hrvatske narodne stranke Kolman. „Nama se često događa da dobijemo 50 pitanja i onda nemamo pravi kanal da izvijestimo sve ljude o odgovoru na to pitanje, koje, očigledno, veći broj ljudi interesira“, kaže Kolman za Deutsche Welle. Njegova crnogorska kolegica kaže da nije dobivala pitanja građana na osobni e-mail koji je bio dostupan na internet-stranici Skupštine dok je bila zastupnica. „Ali sam imala jako puno pitanja, pogotovo na Twitteru“, kaže Ponoš. „I to su uglavnom bila pitanja mlađih građana, veoma mnogo pitanja u vezi s politikom koja se tiče mladih ljudi. Jer, kao što znate, neki od zastupnika u Skupštini Crne Gore su tamo po 20 i više godina i zaista mislim da nemaju pravu vezu s mlađim generacijama u Crnoj Gori.“
Političare treba malo i „pritiskati“
FACEP je projekt u Francuskoj pokrenuo baš s ciljem da zainteresira mlade ljude i one koji su daleko od političkog odlučivanja. „Da bi ih mobilizirali, da se radi o njihovom svakodnevnom životu i da bi ih spojili s njihovim predstavnicima, jer 85 posto misli da izabrane predstavnike nije briga što građani misle“, objašnjava Dervil. Sličan projekt postoji u Bosni i Hercegovini, kaže Buljubašić. „Pokrenula ga je jedna nevladina organizacija, međutim, nije naišla na neki pretjerani interes od strane naših političara.“ On smatra da je glavni problem to što ne postoji svijest da bi izabrani predstavnici trebali odgovarati građanima i građankama za ono što rade.
Građani godišnje na njemačkom portalu postave oko 150.000 pitanja, odgovor dobije 80 posto. „Šest mjeseci od pokretanja projekta, velika stranka SPD pristala je na igru i odlučila da odgovara“, prepričava Dervil praksu projekta koji su preuzeli i objašnjava: „Kako su to mediji prenosili, druge stranke nisu imale izbora i morale su pristati da odgovaraju.“ Da bi sličan projekt zaživio u Crnoj Gori, opet inzistira Ponoš, nužna je politička volja. „Pored neke tehničke pismenosti, koju bi zastupnici morali, očigledno, imati, vjerujem da ne postoji volja određenih grupa u parlamentu da daju iskrene odgovore građanima.“
Slično je i u BiH. „Zapravo, više bi oni trebali dobro raditi pa da se ne boje da odgovore na ona pitanja koja im mi postavljamo“, smatra Buljubašić. „Ja ne mislim da treba čekati, mislim da se treba malo i pritisnuti, bez obzira na to što sam ja političar“, kaže Kolman i dodaje: „U tome i jest poanta gađana i građanki. Treba malo i pritiskati, a ne samo čekati da se nešto dogodi samo od sebe.“
wpDiscuz