Ono čime se danas mogu pohvaliti Hugo i Lalo jeste da su uspjeli barem jedne večeri u studenom 1987. godine odigrati utakmicu sa svojim bratom. Jednom i nikada više.
Feđini specijali
Granadu smo kao momčad počeli bolje upoznavati prošle godine. Klub koji je prije tri sezone preuzeo Diego Martínez u vrijeme dok su ovi bili još drugoligaši.
Pod vodstvom Martineza, ta Granada je ušla u elitno društvo i ne samo to, izborila se za mjesto u Europi. S igračkim kadrom takvim kakav jeste, ali s jasnim planom.
Prije svega gledajući organizacijski na terenu, ali i sjajni momčadski duh koji ih krasi. Predvođena sjajnim veteranima Robertom Soldadom (35 godina) i Jorgeom Molinom tri godine mlađim.
Granada je trenutačno osma u Primeri, međutim, ono daleko važnije, ova mala momčad se probila do četvrtfinala Europske lige nakon eliminacije Napolija i Moldea. Sljedeći protivnik je ni manje ni više nego Manchester United.
Potpisuje Maradona!
Rekli bismo da ovaj klub iz Andaluzije proživljava svoje najbolje dane, međutim, povijest kaže da se jedan dan posebno izdvaja u povijesti. Dan kada je dres Granade obukao ni manje ni više nego slavni Maradona!
Jeste da je to bila samo jedna utakmica, jedan dan, ali on je ostao upisan kao poseban jer je u prijateljskoj utakmici protiv Malmöa, Maradona na terenu zaigrao sa svojom braćom, Hugom i Lalom.
Foto: PR / Braća Maradona
U jesen 1987. tadašnji predsjednik Granade Alfonso Suarez odlučio je izaći pred novinare i reći kako: – Maradona potpisuje za Granadu, klub koji je u tom trenutku bio član druge Lige!
Dolazi Maradona, zvučalo je krajnje čudno, pa i nemoguće u tom trenutku. Jer Diego je godinu ranije postao svjetski prvak, bio je igrač Napolija i mnogi će reći na vrhuncu slave. Međutim, Suarez je znao u čemu je fazon. Za razliku od većine. Za Granadu će potpisati Maradona, ali ne Diego Armando, već njegov brat Raul poznatiji kao “Lalo”, drugi od troje braće Maradona i šest godina mlađi od Diega.
Nije Diego već Lalo
Potpisivanje je, prije svega, osmišljeno kako bi privuklo pažnju medija, navijača, ali se Suarez nekako nadao da bi Lalo na terenu mogao ponuditi nešto više. Lalo je imao 20 godina i nekoliko nastupa za stari Diegov klub Boca Juniors, kao i za reprezentaciju Argentine do 17 godina.
Tjelesno nije bio građen kao Diego, ali oni koji su ga gledali pričali su o njegovoj lijevoj nozi.
Da stvar bude zanimljivija, jednom prilikom je Diego novinarima rekao kako je baš Lalo najbolji od trojice braće Maradona na terenu. U tom trenutku se pričalo kako je Granada platila Boci sadašnjih 120.000 eura, neki kažu i malo više, a pregovore je oko transfera vodio sam Diego.
Foto: PR / Braća Maradona
Navodno, Diego se sastao sa Suarezom tražeći da Lalo mora imati zagarantirano mjesto u momčadi. Za uzvrat, Diego je bio spreman doći i odigrati jednu utakmicu baš za Granadu. I to nije bilo sve. Uz Diega i Lala, u toj prijateljskoj utakmici će zaigrati i treći brat Hugo koji je imao samo 18 godina. Hugo je u to vrijeme trebao potpisati ugovor u Italiji za momčad Ascolija.
Jedna utakmica za sva vremena
Iz nekog razloga, Granada je odlučila izabrati protivnika, a to je bio švedski Malmö, koji je osvojio tri uzastopna naslova prvaka Švedske pod palicom Roya Hodgsona.
– Radilo se o nekoj reprezentativnoj pauzi, pa smo od strane Granade koja je igrala tada drugu ligu, zamoljeni da dođemo i odigramo utakmicu. Nismo dobili stvarne detalje o tome zašto bi Malmö trebao biti pozvan u Granadu kako bi odigrao prijateljsku utakmicu, ali kad smo doznali bili smo oduševljeni, pričao je kasnije Hodgson.
Kasnije se saznalo kako je jedan od uvjeta da Diego zaigra u tom susretu bio onaj Napolijev da protivnik ne bude neki španjolski klub jer su se plašili nekih “zaostataka” iz vremena kada je ovaj igrao za Barcelonu i eventualno nekog starta i namjerne ozljede.
Granadu je za ono što su platili Šveđanima, kao i smještaj Maradone i njegove ekipe koštao oko 5 milijuna pezeta, a od karata (bilo je 20 000 ljudi na stadionu) i TV prava, zaradili su četiri puta više. Naravno da je bio uzbuđen i sam Diego
– To je čudesna ideja, da sa svojom braćom zaigram. To je moj san koji sam oduvijek želio ostvariti. To će biti prvi put da svi zajedno igramo u jednoj službenoj utakmici, govorio je novinarima Diego.
Magija nije izostala
Naravno da nije teško opisati atmosferu koja je vladala tog dana, odnosno dan prije i poslije utakmice. Kompletna obitelj Maradona je dočekana u zračnoj luci vatrometom, a Alfonso Suarez nije krio oduševljenje, jer je Diega uspio dovesti u malu Grandu.
Barem na jedan dan, jednu večer. Tog 15. studenog 1987. godine, stadion Los Carmenes bio je krcat. Svi koji su mogli doći došli su kako bi na licu mjesta vidjeli tog čarobnjaka, Diega Armanda Maradonu na terenu s njegovom braćom. Samo tada i nikada više. Zamislite sliku, tri brata Maradona na terenu. Danas izgleda nemoguće.
Zanimljivo, Diego je desetku prepustio Lalu, ali je zato uzeo devetku i kapetansku traku za sebe. Hugo koji je bio veznjak je obukao dres s brojem osam. Domaća momčad Granade je zaigrala u sljedećem sastavu: Toni, Salva, Choya, Lina, Pedro, Leo, Delgado, Hugo Maradona, Diego Maradona, Lalo Maradona, Ramón, dok je trener bio Joaquín Peiró. S druge strane, Roy Hodgson se odlučio za Fedela, P.Jonssona, Larssona, Anderssona, Agrena, Eminovskog, K.Jonssona, Schwarza, Martina Dahlina, Palmera i Harrysona. I Šveđani nisu bili nimalo lagan protivnik. Dav puta su vodili.
Prvi put zahvaljujući Palmeru u dvadesetoj minuti, drugi put je zabio Johansson u 64. Međutim Granada se vraćala. Jednom je Diego proigrao Lala, drugi put je u svom stilu pogodio iz slobodnog udarca. Treći gol za pobjedu Granade je došao četiri minute prije kraja. Gol za 3:2 je postigao rezervista Manolo. Maradona je proslavio sa svojom braću pobjedu i vratio se u Napulj, baš kao i Hugo u Ascoli.
Hugo je uspio nešto, Lalo puno manje
Lalo je ostao u Granadi koji nije izgledala jedno vrijeme loše. Naprotiv, Granada je jedno vrijeme bila u vrhu druge lige, ali su se stvari okrenule baš nakon te prijateljske utakmice.
Nije bilo igre, nije bilo rezultata, Lalo je izgubio mjesto u prvoj momčadi. Mediji su pisali kako se radi o dobrom igraču, tehničaru koji se jako malo trudi na terenu. Na kraju te sezone Granada je čak ispala u treću ligu.
Lalo je nastavio dalje, igrajući za razne klubove u Argentini, Venezueli, Japanu i Kanadi, ali nikada nije uspio ostaviti dojam ni na jednoj pristojnoj razini. Hugo je u međuvremenu bio nešto uspješniji. Proveo je dvije sezone u Rayo Vallecanu prije nego što je sredinom 90-ih sebi iskazao solidnu karijeru u japanskoj ligi.
Ipak, naravno, to je bilo miljama daleko od slavnog brata Diega za kojeg je Hugo nakon smrti rekao da je bio “marsovac” na terenu.
Ono čime se danas mogu pohvaliti Hugo i Lalo jeste da su uspjeli barem te jedne večeri u studenom 1987. godine odigrati utakmicu sa svojim bratom. Jednom i nikada više.
wpDiscuz
