Dežulović: Ni Srbi ni Hrvati nisu se opametili

Naravno da pratim dešavanja u Srbiji. Dobro, ovo “naravno” je figura, nije pretjerano naravno da se u Hrvatskoj prate dešavanja u Srbiji, ali zbog urođene tjelesne mane – jezik i vidokrug su mi, naime, malo širi od državne katastarske čestice – ja iz nekog neobjašnjivog razloga, eto, pratim dešavanja u ovoj, kako se to sad kaže, regiji. Najzad, lijep komad života dešavanja u Srbiji su pratila mene, pa je red da sad ja malo pratim njih.
Kako vam se čini nova vlast u Srbiji? Da li su neki novi proevropejci ili oni stari u novim cipelama?

– Srbija je toliko povijesni umorna, da su joj, kako vidim, čak i Nikolić i Vučić svježi i moderni. Ja im, međutim, ne vjerujem. Sjećam se dobro i Bulevara Ratka Mladića i srpski skupštine kao sigurne kuće za đenerala: nije to bilo prije pedeset godina, već prije samo pet. Nikolić i Vučić iz 2007. današnjeg bi Nikolića i Vučića osudili zbog veleizdaje i streljali na Adi Ciganliji. Njihov novi proeuropski kurs je, jasno, politička pragma, ponekad može izgledati čak i dobrodošla, ali je ipak samo pragma. I Miloševićev nacionalizam je, jebiga, bio pragmatičan. Problem je što pragmatične reforme nisu suštinske.Njihov “europski put” nije katarza nacionalističke Srbije, već samo njezin nastavak drugim sredstvima. Logični nastavak katastrofalnog historijskog mandata Demokratske stranke, koji je – odgovorno tvrdim – izgledao točno onako kako bi izgledao novi historijski mandat Slobodana Miloševića, da je bio mudriji i izborio drugu šansu. Ne dakle posljedica, kako može izgledati, već samo nastavak.
Ima li razlike između hrvatskih i srpskih vlasti iu čemu se ogleda?
– Postavite za stol u kafani Nikolića i Vučića s jedne, i Zorana Milanovića i Vesnu Pusić s druge strane: između njih su sve razlike ovog svijeta. Ne bi se konobar još ni pojavio, a oni već ne bi imali više o čemu razgovarati. Sve dok konobar, kao u onom klasiku Monti Pythona, ne bi predložio razgovor o politici. I eto ih do zore u kafani, prošla noć dok si rekao keks. Politika je čudesna stvar. Evropejci zatitraju jaja nacionalistima, nacionalisti – Europi, i eto ih na pola puta, u šest ujutro na izlasku iz kafane zagrljeni teturaju prema Bruxellesu.
Mislite li da je borba protiv korupcije u Srbiji i Hrvatskoj iskrena?
– Pretpostavimo da jeste, pa pretpostavimo čak i da ja u to vjerujem. Nije to problem. U velikim krizama i depresijama, uostalom, novi su politički koncepti uvijek započinjali velikim čišćenjem države. Bezbroj je povijesnih primjera, ali niti u jednom od njih iz očišćene države nije nastala Švedska.Hrvatska i Srbija su, bojim se, dva takva primjera. U Hrvatskoj, recimo, u zatvoru je Ivo Sanader, u Srbiji Miroslav Mišković. Sličnost u razlici je očigledna: u Hrvatskoj je politika ucjenjivala kapital, u Srbiji je kapital ucjenjivao politiku. Rezultat takvih “čistki” bit će, međutim, tek zamjena modela. I tako će biti sve dok u zatvorima u obje države ne budu istovremeno i Sanader i Mišković.
Kako se osjećate kao žitelj Europske unije? Što ste dobili? Jeste li nešto izgubili?
– Sve što smo imali izgubiti ulaskom u čudovišnu korporativno-bankarsku uniju mi ​​smo već odavno sami zajebali i izgubili, tako da je plašenje Hrvata Unijom ćorav posao. Iz te pozicije, Hrvatska – baš kao sutra-prekosutra Srbija – može samo dobiti. Robovi smo financijskog Velikog brata iu našim tijesnim, vlažnim državicama jednako kao iu velikoj, širokoj Europi, pa onda, jebiga, radije s osobnom kartom u Madrid ili Provansu, nego s kreditnom karticom u Konzum ili Deltu.
Koliko je iskrena proklamirana namjera hrvatskih vlasti da pomognu Srbiji i regiji na europskom putu?
– Vidjela se ta iskrenost u onim famoznim prijevodima europske pravne stečevine, što je Hrvatska velikodušno poklonila braći u regiji, pa na kraju ispalo da od deset-jedanaest tisuća dokumenata tri četvrtine valja iznova prevoditi. Što je najgore, to nije napravljeno niti s namjerom da se zajebe Srbe ili Bosance: frustrirana Hrvatska toliko je autistična i nezainteresirana da će propustiti čak i povijesnu šansu da Srbiji i takozvanoj regiji bude Pijemontski svjetionik kakav je Srbija bila njoj prije točno stotinu godina.
Na čemu Hrvati zavide Srbima, i obratno?
– Hrvati Srbima zavide na Miškoviću u lisicama, a Srbi Hrvatima na Sanaderu u lisicama. Srbi Hrvatima na autocestama, a Hrvati Srbima na Dugić od bijednih dvadesetak milijardi eura. Hrvati Srbima na pepeljarama u kafanama, a Srbi Hrvatima na čistim toaletima. Srbi Hrvatima na domoljublju i odnosu prema haškim zatvorenicima, a Hrvati Srbima na patriotizmu i odnosu prema haškim zatvorenicima.
Jesmo li nešto naučili i hoćemo li se opametiti?
– Nismo i nećemo.