Izraelske su obavještajne službe, postalo je očito 7. listopada, počinile niz ozbiljnih previda. U Hamasovu ubilačkom pohodu napadači su nerijetko točno znali gdje se nalaze nadzorna mjesta i koje položaje treba napadati prve
Sukob Izraela s terorističkom organizacijom Hamas, čije je ime pokrata arapskog naziva “islamski pokret potpora” probudio je, produbio i proširio zanimanje za zbivanja u tom dijelu svijeta kao malo kad u novijoj povijesti. Pokolj 1200 ljudi, žena, djece i dojenčadi koji su u okolici pojasa Gaze džihadisti Hamasa počinili na subotnje jutro 7. listopada šokirao je najprije Izraelce, pa Židove u svijetu i na koncu svakoga normalnog. Hamasovci su dio žrtava ubili zvjerski, uz najveću moguću razinu okrutnosti, mučenja i ponižavanja; žene su prije ubijanja silovali pred njihovom djecom, djecu su ubijali pred očima roditelja, ili su čitave obitelji vezali i spalili. Za identifikaciju nekih žrtava angažirani su arheolozi. Iz područja koje su tako poharali oteli su 240 ljudi, od trogodišnje djece do osamdesetogodišnjih staraca, i odvukli ih u svoje podzemne jazbine. Zločine su snimali i uživo prenosili na društvenim mrežama. Dio muslimanskih društava, od pojasa Gaze i Zapadne obale, preko migrantskih kampova u Grčkoj, do migrantskih predgrađa diljem zapadne Europe, prizor poklanih i spaljenih židovskih civila i djece, popratio je erupcijama oduševljenja. Slavilo se uz zastave, pokliče o ubojstvima Židova koja tek slijede, vatromet i slastice.
piše: Boris Havel I 24sata.hr
Nakon što su se podatci o pokolju pojavili i u hrvatskim glasilima, većina je Hrvata ostala zatečena i zabezeknuta. Hrvatska od osamostaljenja prolazi kroz mnoge vlastite izazove, kušnje i traume, pa znanje o drugim dijelovima svijeta nerijetko nije osobito duboko ni sustavno. Shvaćanje se nekih vanjskopolitičkih tema još uvijek dijelom temelji na narativu iz vremena bivše države. Zbor nesvrstanih u kojemu su uz Jugoslaviju rješavanje svjetskih problema zajednički nudile islamističke i ljevičarske diktature, uglavnom iz grotla još dubljih problema, nudio je i tumačenje arapsko-izraelskog sukoba. Prema njemu su Palestinci na čelu s Jaserom Arafatom bili borci za slobodu, a Izraelci okupatori, kolonizatori i kradljivci tuđe zemlje. Mnogi u Hrvatskoj nisu imali ni potrebu ni priliku raspitivati se o točnosti tako postavljenog okvira promišljanja. A on je u usporedbi s povijesnim činjenicama groteskno iskrivljen.
Tko su Izraelci a tko su Palestinci?
Izraelci su na području današnje Države Izrael imali svoju državu, s Jeruzalemom kao glavnim gradom, prije pune tri tisuće godina. Izraelska je zemlja tijekom povijesti odolijevala napadima susjednih naroda ili carstava, od kojih su neki na neko vrijeme ovladali njezinim dijelovima, da bi s vremenom iščeznuli s povijesne pozornice. Izrael su osvajali Amalečani, Aramejci, Moapci, Filistejci, Asirci, Babilonci, Perzijanci, Grci, i na koncu Rimljani. Nakon Asirskih osvajanja u 8. stoljeću prije Krista na političkoj je pozornici ostalo još samo područje Judeje i pleme Judino, od čijega imena dolazi i ime Židova. U vrijeme kad je u Judeji živio najpoznatiji Židov u povijesti, Isus iz Nazareta, također iz Judina plemena, njome su vladali Rimljani. Nezadovoljni njihovom upravom Židovi su u dva velika ustanka rimskim legijama nanijeli teške gubitke. Kad je car Hadrijan godine 135. napokon suzbio drugi, Bar Kohbin ustanak, poželio je zauvijek suzbiti i židovski politički identitet. Zbog toga je ime židovske zemlje Judeje ili, kako se još naziva primjerice u Matejevu evanđelju, zemlje Izraelove, promijenio u “Palestina”. Ime je uzeo od naziva Filistejaca, neprijateljskog naroda koji je živio u priobalnom području nešto širemu od današnjega pojasa Gaze, a koji je iz povijesti netragom nestao u 6. stoljeću prije Krista. Jeruzalem je preimenovao u Aelia Capitolina, a Židovima zabranio pristup gradu. Ime se Jeruzalema poslije vratilo, ali se naziv Palestina uvriježio. Odnosio se na šire područje između Sirije na sjeveru, Egipta na jugu, Arabije na istoku i Sredozemnog mora na zapadu. Rabio se slično kao pojam Mediteran, Balkan ili Skandinavija. U Bibliji se ne spominje ni jednom, ni u Starom ni u Novom zavjetu. Ipak, ni nakon što je Hadrijan imenom Palestina istisnuo povijesno ime židovske zemlje, nikad u povijesti nije postojala nikakva država Palestina, nije postojao palestinski narod, vladar, identitet, kultura ili jezik.
Što je, onda, postojalo?
Židovski je narod nakon sloma Bar Kohbina ustanka raseljen diljem svijeta, ali su neki ostatci ostataka ostali živjeti novoimenovanoj Palestini. Njome su vladali Rimljani a potom Bizantinci. U vrijeme imperijalističke ekspanzije islama sredinom 7. stoljeća Arapi su zaposjeli područja Perzije, Iraka, Sirije, Palestine i Egipta. Godine 638. muslimani su od kršćana preoteli Jeruzalem. Muslimanski su osvajači tada, pola tisućljeća nakon Hadrijanove odredbe, Židovima dopustili ponovno naseljavanje Jeruzalema. I Palestina i Jeruzalem ostali su rubni i nevažni dijelovi islamskoga kalifata, najprije rašidunskoga, pa umajadskoga, pa abasidskoga. Važnost je tih krajeva nakratko povećana u vrijeme križarskih ratova, a potom su opet potonuli u nebitnost. Bliski je istok 1517. zaposjelo Osmansko Carstvo i njime vladalo 400 godina, što ga čini najdugovječnijim kolonijalnim vladarem tih krajeva. U vrijeme Prvoga svjetskog rata, bliskoistočnim su zemljama ovladale Britanija i Francuska. Nove su imperijalne sile potom stvorile države koje nikad u povijesti nisu postojale: Irak, Saudijsku Arabiju (1932.), Libanon (1943.), Siriju, Jordan (1946.), Oman (1951.), Kuvajt (1961.), UAE, Bahrein i Katar (1971.). Od bliskoistočnih država koje imaju tradiciju državnosti stariju od 20. stoljeća nezavisnost su stekli ili obnovili Egipat (1922.), Turska (1923.), Iran (1935., prije toga Perzija) i Izrael (1948.).
Židovsko doseljavanje u Palestinu: Doba cionizma
Židovsko je masovno naseljavanje Palestine počelo krajem 19. stoljeća. U to je vrijeme u Europi nastao cionistički pokret, a njegov utemeljitelj Theodor Herzl vjerovao je – koje li ironije – kako će osnutak židovske države pridonijeti okončanju antisemitizma. Židovi su se u Palestinu doseljavali bježeći od progona, najprije u Rusiji i istočnoj Europi, a potom i u drugim, poglavito europskim zemljama. Tamo su se priključivali već postojećim židovskim zajednicama, koje uglavnom nisu podržavale cionistički projekt. Bogati europski Židovi zemlju su otkupljivali od turskih i arapskih vlasnika koji nisu živjeli u Palestini. Palestina je bila neplodna i siromašna. Sjeverne krajeve, područje oko Galilejskog jezera, velikim su dijelom pokrivale močvare, središnje neplodno gorje a južne pustinja. Prema putopisu Marka Twaina Naivčine na putovanju objavljenu 1869., dvadesetak godina prije početka masovnoga židovskog useljavanja, svi su ti krajevi bili rijetko naseljeni, poglavito siromašnim Arapima. Uz njih je živjelo nekoliko raštrkanih siromašnih židovskih zajednica od kojih je najveća bila u Jeruzalemu. Zemlja je bila toliko neplodna da na njoj, Twain piše, nisu rasli čak ni kaktusi i masline.
Doseljeni su Židovi brzo stvorili uvjete privlačne za doseljavanje ne samo novih europskih židovskih izbjeglica u potrazi za utočištem pred antisemitskim progonima, nego i Arapa iz okolnih zemalja u potrazi za poslom, pljačkom i boljim životom. Uz iznimku beduinskih razbojničkih napada kojima su svi neoprezni bili izloženi, Židovi i Arapi podjednako, između palestinskih starosjedilaca i novopridošlica, Židova i Arapa i podjednako, nije bilo sukoba. Palestincima su se nazivali i jedni i drugi, ali ne u etničkom smislu nauštrb arapskoga odnosno židovskog identiteta. Razmjerno skladan suživot prekinuo je početkom 1920-ih radikalni, poluobrazovani klerik hadži Emin el-Huseini, kasniji jeruzalemski muftija, Himmlerov prijatelj i osnivač SS Handžar divizije u Sarajevu 1943. Pod njegovim su vodstvom muslimani u Palestini počeli ubijati Židove, ponukani njegovim vjerskim huškanjem. Tako je 1929. – godinama prije nego što je postojala ikakva okupacija ili židovska država – počinjen pokolj Židova u Hebronu, i to protivnika cionizma. Pokolji su se nastavili 1930-ih i označili početak dominacije radikalnoga arapsko-muslimanskoga viđenje Židova, prema kojemu je prihvatljiv jedino poražen, ponižen i mrtav Židov. Pred tim je nasiljem utihnuo i glas ustrašenih umjerenih palestinskih Arapa.
Godine 1928. u Egiptu je osnovano Muslimansko bratstvo. Povod za utemeljenje toga pokreta bilo je Ataturkovo ukidanje kalifata nekoliko godina ranije, kao i sve šire muslimansko prihvaćanje političkih i svjetonazorskih načela koja su kroz obrazovanje i druge vidove utjecaja dolazili sa Zapada. Program Muslimanskog brata temeljio se na odbacivanju zapadnjačkih vrijednosti, povratku na islamske izvore vjere, te protucionizmu. Bio je to marginalan, radikalan, avangardan pokret koji se potom polako i sustavno širio diljem arapskoga svijeta i dalje.
Obnova židovske državnosti
Britanci su 1917. Židovima obećali izgradnju države u Palestini, a ona je izvorno obuhvaćala granice današnje Države Izrael i Hašemitske Kraljevine Jordan. Arapi su prosvjedovali pa je iz toga područja izdvojeno oko tri petine i predviđeno za buduću arapsku državu. Tu prvu podjelu Palestine, kao i sve kasnije podjele, Židovi su prihvatili a Arapi odbacili.
Godine 1937. povjerenstvo poznato kao Peelovo predložilo je da se i ostatak zemlje predviđene za židovsku državu podijeli, te da se na njezinu ozemlju uz židovsku stvori još jedna arapska država. Židovi su i tu podjelu prihvatili a Arapi odbili. Koncem 1947. Opća je skupština UN-a izglasala podjelu Palestine između Arapa i Židova, pri čemu bi Jeruzalem ostao pod međunarodnom upravom. Židovi su tu UN-ovu rezoluciju prihvatili a Arapi odbacili. Kad je pola godine kasnije, 14. svibnja 1948. na područjima predviđenima UN-ovom rezolucijom proglašena židovska država imenom Izrael, odmah su je sljedeći dan napali Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak, uz potporu postrojba islamskih zemalja poput Saudijske Arabije i Sudana, pa čak i nešto bivših pripadnika Handžar divizije. U novoproglašenoj se Državi Izrael nalazilo oko 600.000 Židova; jedan posto ih je poginuo u Ratu za nezavisnost koji je uslijedio.
Malo je tko isprva vjerovao da novoproglašena židovska država može opstati. Oružja za obranu bilo je malo, a glavnina je došla iz Čehoslovačke, preko šibenske luke, jer su se komunistički diktatori tada, nakratko ali ne bez razloga, ponadali da će Izrael biti ispostava komunizma na Bliskom istoku. Rat je završio primirjem 1949. Izrael je uspio proširiti svoje granice do tzv. granica iz 1967. S područja novouspostavljene židovske države protjerano je, iselilo ili izbjeglo oko 700.000 Arapa. To su palestinski izbjeglice o čijim ćemo patnjama sljedećih desetljeća puno toga saznavati poglavito u kontekstu protuizraelske promidžbe, i čije ćemo naraštaje do danas uzdržavati svojim porezima. Iste je godine osnovan UNRWA, UN-ovo tijelo za pomoć palestinskim izbjeglicama koje 75 godina nakon rata zapošljava više od 30.000 ljudi i ima godišnji proračun od milijardu i pol eura. Isti je UN kao palestinskog izbjeglicu tada definirao svakog Arapina koji je na područje Palestine doselio samo dvije godine prije proglašenja židovske države! Kao posljedica istoga rata stvorio se još jedan izbjeglički val sličan po brojnosti, o kojemu malo tko išta zna. To su židovski izbjeglice koji su morali pobjeći iz arapskih zemalja i iz Irana, u kojima su živjeli tisućljeće prije islamskih osvajanja. Beskorisni za političku promidžbu, sami su se morali prehraniti, obrazovati i integrirati u zemlje u koje su izbjegli, poglavito Izrael. Čak i Izrael sjećanje na njihovo stradavanje obilježava tek od 2014. godine.
Prilike do 1967.
Čelnici izraelske politike od prvoga su dana postojanja obnovljene židovske države nastojali uspostaviti mir i suradnju s okolnim arapskim islamskim svijetom. No ispružena ruka pomirbe ostajala je visjeti u zraku, neprihvaćena i prezrena. S područja Egipta, koji je okupirao pojas Gaze, te Jordana koji je okupirao Judeju s Jeruzalemom i Samariju (što osim Velike Britanije i Pakistana nitko nije priznao), u izraelske su krajeve počeli prodirati arapski teroristi, fedajini i napadati vojne i civilne ciljeve. S druge je strane Izrael i u međunarodnoj i u domaćoj politici postajao prihvaćen i među velikim dijelom muslimana. Izrael su priznale tada sekularna Turska i Iran. Unutar granica Izraela ostvarena je bliska suradnja s dijelom arapskoga posebice kršćanskog stanovništva, s Beduinima, a poslije 1967. i s Druzima na sjeveru. Godine 1956. Izrael je na nagovor kolonijalnih sila na izdisaju Velike Britanije i Francuske, ali zbog svojih poglavito sigurnosnih interesa, napao Egipat i osvojio Sinajski poluotok. No morao se povući pod pritiskom međunarodne zajednice. UN je na granice Egipta i Izraela poslao mirovne snage.
Kao najveći pobjednik sueske krize profilirao se egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Glavni cilj njegove unutarnje i vanjske politike bio je uništenje Izraela. Premda je s jugoslavenskim diktatorom Titom i indijskim premijerom Nehruom bio ključan za stvaranje Pokreta nesvrstanih, Naser je od Sovjetskog Saveza primao izdašnu pomoć u naoružanju, vojnoj opremi i obuci. U protuizraelskoj je politici uspio stvoriti savez s Jordanom i Sirijom. U svibnju 1967. zapovjedio je UN-ovim mirovnim postrojbama da se povuku sa Sinaja, čemu se tadašnji glavni tajnik UN-a U Thant krotko povinovao. Izrael se tako sa svih strana našao okružen dobro naoružanim, brojnim arapskim armijama, čiji su čelnici prijetili da će Židove pobacati u more. Židovskoj je državi, u kojoj je tada živjelo oko 2,8 milijuna stanovnika, zaprijetila najpogubnija opasnost dotadašnje povijesti. Osim arapskih država protiv Izraela je stajao i Sovjetski Savez, sila koja se u to vrijeme smatrala nepobjedivom. Izraelska je vlada u tajnosti pred javnošću hotele prenamijenili u bolnice a gradske parkove u buduća masovna grobišta. U sukobu koji samo što nije izbio Izraelci su strahovali od desetaka pa i stotina tisuća žrtava.
Rat je počeo ujutro 5. lipnja 1967. izraelskim preventivnim zračnim napadom na egipatske vojne zračne baze. Nakon nekoliko sati golema je većina egipatskoga ratnog zrakoplovstva bila uništena, a velika izraelska pobjeda na pomolu. Usprkos gubitku zrakoplovstva, Naser je prema Izraelu poslao tenkove, a Jordan i Siriju nagovorio da napadnu Izrael lažnim objavama da se egipatske postrojbe u pobjedonosnom naletu približavaju Tel Avivu. Izraelska je vojska uništila egipatske oklopne snage na Sinajskom poluotoku, izbila na obalu Sueskog kanala i okupirala pojas Gaze. I Jordan je nakon napada na Izrael pretrpio poraz, a Izraelci su mu preoteli Judeju i Samariju. To su područja koja su 1952. preimenovana u Zapadnu obalu, a danas se još nazivaju i okupiranim područjima. Tada su prvi put nakon dvije tisuće godine Židovi ovladali čitavim Jeruzalemom.
Na sjeveru je pak izraelska vojska, kojom je zapovijedao general David Elazar rođen u Sarajevu, od Sirije preotela Golansku visoravan, što je i Siriju prisililo na prekid rata. Za samo šest dana površina kojom je Izrael tako ovladao povećala se tri puta. Ta je pobjeda zabezeknula izraelske prijatelje i neprijatelje, pa i same Izraelce. Izrael je, riječima jednog povjesničara, stekao “slučajni imperij”. Na granicama Izraela prvi je puta od uspostave države zavladao mir. Izraelski se pak politički vrh našao pred novim izazovom: valjalo je osmisliti politiku postupanja prema neočekivano osvojenim područjima te prema arapskoj populaciji pojasa Gaze i Zapadne obale.
Izraelci su tu dvojbu pokušali riješiti slično kao što će je pokušati riješiti još puno puta poslije: ustupcima. Arapskim su susjednima ponudili povrat novoosvojenih područja u zamjenu na mir. No Arapima nije bilo do mira. U rujnu te godine okupili su se u Khartoumu i usvojili glasovito “Tri ne”: ne miru s Izraelom, ne pregovorima s Izraelom i ne priznanju Izraela.
Razdoblje okupacije
Novoosvojena područja pred Izrael su donijela niz neočekivanih izazova, dvojbi i prijetnja. Područja Judeje i Samarije srce su biblijskog Izraela, kao i istočni Jeruzalem na kojemu se nalazi Hramska gora, mjesto na kojemu je do 70. poslije Krista stajao Hram, a danas je ondje Zapadni zid ili Zid plača, najsvetije mjesto židovstva. Na područja Judeje i Samarije počeli su se doseljavati religiozni Židovi, koji su se do tog vremena uglavnom protivili cionizmu zbog povijesnih i teoloških razloga oblikovanih nakon poraza Bar Kohbina ustanka. Laburistička vlada koja je Izraelom upravljala od osnutka države nije osobito razumjela što se zbiva, ali je razumjela da je judejsko i samarijsko gorje važno za obranu drugih dijelova države, pa su prešutno dopustili njihovo naseljavanje. Slično naseljavanje zbilo se i na području pojasa Gaze, gdje su Židovi osnovali blok naselja po nazivom Guš Katif. Uslijedilo je dvadeset godina “meke” okupacije, arapsko-izraelskog suživota bez nasilja ali i bez miješanja stanovništva. Status je tih područja ostao neodređen, bez jasne izraelske vizije što s njima učiniti. Izrael je pak anektirao istočni Jeruzalem, te Golansku visoravan na kojoj su živjeli Druzi, etničko-vjerska zajednica koja je prihvatila izraelsku vlast i danas je integrirana u izraelsko društvo.
Godine 1973. Egipat i Sirija su još jednom pokušali invaziju na židovsku državu. Za razliku od ranijih ratova, Izrael je taj napad dočekao potpuno nespreman. U prvim su udarima arapskih armija, svejednako oboružanih sovjetskim oružjem, izginule stotine izraelskih vojnika, a u jednom je trenutku čak zaprijetio i slom države. Izraelci su znali da bi poraz donio nemilosrdan pokolj židovskog stanovništva. Arapi su, slično kao i Hitler nekoliko desetljeća ranije, taj pokolj najavljivali, a Židovi su nakon Holokausta naučili takve prijetnje uzimati zaozbiljno. Nakon tri tjedna borbi Izrael se uspio obraniti, krenuti u protuudar te čak zaprijetiti Kairu i Damasku. Taj rat, poznat kao Jomkipurski, bio je i posljednji u kojemu je neka arapska država pokušala osvojiti Izrael. S jedne su strane Arapi shvatili kako je Izrael odveć snažno društvo za uništiti. S druge je pak neprijateljstvo, koje je do tad – s iznimkom onoga što ga je protiv Židova podjarivao hadži Emin el-Huseini – poglavito bilo etničko, nacionalno i teritorijalno, počelo ustupati mjesto religijskome. Kao glavni akteri ugroze Izraela počeli su pojavljivati nedržavni akteri, terorističke skupine, protiv kojih Izrael nije mogao izvojevati konvencionalnu pobjedu na bojišnici, jer bojišnice više nije bilo. Glavne mete terorističkih skupina postali su židovski civili, a glavni zaklon arapski civili. Izraelska politika zapetljala se u konflikt-menadžment, u kojemu su sve veću ulogu stjecale obavještajne zajednice, diplomacija i propaganda.
Prva ozbiljna teroristička skupina koja je zaprijetila Izraelu i Židovima bio je PLO, odnosno Palestinska oslobodilačka organizacija. PLO je nastao početkom 1960-ih, a s njime se počeo razvijati i poseban palestinski nacionalni identitet. Od 1948. međunarodna je javnost sukob shvaćala kao arapsko-izraelski i bila naklonjena Izraelcima kao manjoj i slabijoj strani (površina Izraela petsto je puta manja od površine arapskih zemalja). Nakon 1967. kao manja i slabija strana počinju se shvaćati Palestinci, nova nacija, ad hoc stvorena radi političke diskreditacije Izraela u međunarodnoj javnosti. Na valu nepoznavanja povijesti i ljevičarskih ideologija, osobito protukolonijalizma, dio je zapadnog svijeta počeo pristajati uz nesvrstano i moskovsko shvaćanje Izraela kao nelegitimne, kolonijalne ispostave Zapada.
Tijekom 1970-ih PLO ili bliski pokreti proveli su niz napada na izraelske ciljeve u kojima su stradale stotine ljudi. Među njima su ubojstvo jedanaestero izraelskih športaša tijekom Olimpijskih igara u Münchenu 1972., otmica Air Franceova zrakoplova 1976. te ubojstvo 38 civila među kojima je bilo trinaestero djece, što su ga 1978. počinili palestinski teroristi koji su se u Izrael infiltrirali iz Libanona. Nakon niza palestinskih napada i atentata ne samo na Izraelce nego i na Židove u svijetu, Izraelska je vojska 1982. pokrenula operaciju “Mir za Galileju” tijekom koje je uspjela uništiti libanonska uporišta PLO-a, ali je stekla novoga neprijatelja, šijitski pokret Hezbollah. Hezbollah se s vremenom prometnuo u najopasnijeg Izraelovoga pograničnog neprijatelja. Njega je nakon Islamske revolucije iz 1979. sve izdašnije financirao sve agresivniji iranski islamski režim.
Mirovni pregovori s PLO-om i jačanje Hamasa
Izraelska nastojanja da sa susjedima postigne mir najprije su urodila plodom u odnosima s Egiptom. Egipatski je predsjednik Anvar Sadat priznao Izrael, a Izrael je Egiptu predao Sinajski poluotok. Zbog toga su priznanja 1981. pripadnici Muslimanskog bratstva izveli atentat na Sadata. Osamdesetih se godina diljem islamskog svijeta širila ideja džihadizma, nadahnuta idejama Bratstva. Tijekom sovjetsko-afganistanskog rata džihadizam je podržavao i SAD. Godine 1987. u pojasu Gaze osnovan je Hamas kao palestinski ogranak Muslimanskog bratstva. Za razliku od PLO-a koji je borbu protiv Židova i Izraela uvelike temeljio na ideologiji i nacionalizmu (među teroristima PLO-a u to je vrijeme djelovao čak i manji broj arapskih kršćana), Hamas se od početka pozivao samo na načela islama i džihada. U Hamasovoj povelji iz 1988. između ostaloga piše kako Izrael time što je židovski prkosi islamu, te kako se do rješenja palestinskog pitanja ne može doći nikakvim pregovorima nego samo džihadom. U Povelji se navodi i islamski kanonski hadis koji glasi ovako:
Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se muslimani ne budu borili protiv Židova. Pa će ih muslimani ubijati, tako da će se Židovi skrivati iza stabala i kamenja. Kamen i stablo će govoriti: “O, muslimane, evo Židova iza mene, dođi i ubij ga!”
U jesen 1993. Izrael je potpisao mirovni sporazum s PLO-om, poznat kao Sporazum iz Osla. To je potpisivanje nagovijestilo odustajanje PLO-a od terorizma, te početak nenasilnog, rješavanja političkih prava Palestinaca. Među većinom Izraelaca sporazum je dočekan s oduševljenjem i vjerom u skori mirni suživot Izraelaca i Palestinaca. Sve se češće počela predlagati i uspostava palestinske države. Izraelski premijer Jichak Rabin i vođa PLO-a Jaser Arafat za potpisivanje su toga sporazuma dobili Nobelove nagrade za mir. Novi, idilični Bliski istok bio je na pomolu, kao i toliko puta prije i kasnije. Kao i toliko puta prije i kasnije uslijedilo je krvavo buđenje iz izraelske uspavanosti u suicidalnoj, pacifističkoj idili. Arafat je u proljeće 1994. mirovni sporazum što ga je potpisao s izraelskim premijerom nazvao Hudejbijskim mirom. Hudejbijski mir je taktički mir koji islamska vojska potpisuje s neprijateljem kako bi on izgubio oprez, te omogućio islamskoj vojsci da ga zaskoči nespremnoga i porazi. Tijekom sljedeće dvije godine, 1993.–1995. ubijena je trećina svih židovskih civila koji su stradali u terorističkim napadima od osnutka Države Izrael do kraja 1995. Židovska pak ogorčenost novom sigurnosnom prijetnjom iznjedrila je dva po mnogima najtraumatičnija zločina koje su počinili židovski ekstremisti. U veljači 1994. Baruh Goldstein je u džamiji u Hebronu ubio 29 nenaoružanih muslimana, a u studenome 1995. židovski je desničar Jigal Amir izvršio atentat na premijera Rabina.
No potpisivanje Sporazuma iz Osla polučilo je i dva velika pozitivna učinka. Koncem 1993. Vatikan je priznao Izrael, a 1994. isto je učinio Jordan.
Najvažnija stranka PLO-a Fatah sljedećih je godina proširila vlast diljem Judeje i Samarije (Zapadne obale) i pojasa Gaze. No Fatahova je vlast bila krajnje neučinkovita i korjenito korumpirana. Čelnici Fataha postali su multimilijunaši, a bogatstvo Jasera Arafata procjenjivalo se na više od milijarde dolara. Doprinos palestinskoga političkog sustava političkim znanostima sveo se na popularizaciju pojma “kleptokracija”. Razočarani Fatahovom kleptokratskom vladavinom Palestinci su se okretali alternativnoj političkoj opciji, koja je nastupala s pozicija poštovanja čestitosti, skromnosti, ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i – radikalni islam. Bio je to Hamas koji je predanim obrazovnim i humanitarnim radom osvajao srca i umove sve većeg broja mladih Palestinaca, razočaranih idolom svojih očeva Arafatom. Hamas je s jedne strane pomagao potrebitima, a s druge je pojačavao terorističke napade na izraelske ciljeve, nerijetko koristeći se bombašima samoubojicama. Taj novi vid terorizma zapljusnuo je Izrael tijekom Druge intifade (pobune) 2000.–2005. tijekom koje je ubijeno više od tisuću Izraelaca, većinom civila, a višestruko veći broj ranjen.
Godine 2000. Izraelci su ponovno pokušali s Palestincima ispregovarati mir. Premijer Ehud Barak Arafatu je ponudio golemu većinu područja Zapadne obale i pojasa Gaze. Arafat je sve odbio, te se prometnuo u političara poznata po tome što “nikad nije propustio priliku da propusti priliku”. Godine 2004. tadašnji je premijer Arijel Šaron, dotadašnja ikona izraelskih jastrebova i desničara, objavio plan unilateralnog iseljavanja Židova iz njihovih domova iz pojasa Gaze. Velik dio Izraelaca koji nisu živjeli tu, najavu je dočekao s oduševljenjem vjerujući, po tko zna koji put, da će ustupak Palestincima i ispružena ruka ovaj put doista otvoriti put miru. U to sam vrijeme živio u Izraelu i na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu studirao, između ostaloga, suvremeni džihadizam i njegovu ukorijenjenost u islamskim kanonskim tekstovima i ranoislamskoj normativnoj povijesti. Neki od mojih profesora s Hebrejskog sveučilišta upozoravali su tada kako će izraelsko povlačenje polučiti drukčiji rezultat od onoga koji je očekivala naivna, oduševljena, lepršava, sekularna, pacifistička, i o tim temama potpuno neuka izraelska javnost, kao i međunarodna zajednica. No glas se znanstvenika nije čuo izvan predavaonice, dok nije postalo prekasno. Nedugo po povlačenju izraelskih naselja i vojske u pojasu su Gaze raspisani izbori, a vlast je na platformi džihadizma osvojio Hamas.
Njihova poruka palestinskim biračima bila je, Izrael je podvio rep i povukao se iz Gaze radi našega vojnog djelovanja; ako to vojno djelovanje (terorizam) sada još pojačamo, Izrael će se povući i iz Jeruzalema. Goleme količine novca koje je svijet upumpavao u Gazu s nakanom da se ondje izgradi društvo po uzoru na druga funkcionalna društva, ali i novac koji je dotjecao iz izvora koji su na umu imali širenje džihada, poput Irana i Katara, Hamas je iskoristio za proizvodnju projektila i izgradnju sofisticirane mreže podzemnih prolaza, pogona i skladišta oružja. Kao dio Hamasove infrastrukture smrti izgrađene su i bolnice, škole, vrtići i džamije kao skrovišta ispod ili uz koje su zapovjedna mjesta i lansirne rampe za raketne udare na Izrael. Već 2008. Izrael je, nakon što su po židovskim naseljima u okolici pojasa Gaze dvije godine sustavno ispaljivani ubojiti projektili, pokrenuo prvu vojnu akciju protiv Hamasa. U godinama koje su uslijedile rastao je broj ispaljenih projektila, kao i njihov domet. Dok su 2008. mogli dosegnuti oko dvadesetak kilometara, već 2012. domet im je bio 75 kilometara i mogli su ugroziti najgušće naseljena područja Izraela Guš Dan, te glavni grad Jeruzalem. Dvije godine kasnije Hamas je raspolagao projektilima koji su mogli pogoditi svaki dio Izraela osim krajnjega sjevera Galileje i krajnjega juga. Od predzadnjega većeg sukoba Hamasa i Izraela u svibnju 2021. više nema točke u Izraelu koji je izvan njihova dometa. Kako je Izrael dva i pol puta manji od Hrvatske, polovica devetomilijunske populacije svakodnevno živi pod uzbunama od raketnih udara.
Rakete i projektili se velikim dijelom proizvode u Gazi, uz pomoć nacrta, dijelova i financiranja iz Irana. No finalni su proizvodi nerijetko manjkavi, pa oko četvrtine projektila ispaljenih na Izrael završi unutar pojasa Gaze. Kako se radi o jednome od najgušće naseljenih područja na svijetu, u eksplozijama koje ti projektili izazovu često ginu civili, ali se njihovo stradavanje u medijima pripisuje Izraelu. Izrael je pak u međuvremenu razvio jedinstven sustav obrane Željezna kupola, kojim Izraelci projektile, za koje se računalno procijeni da će završiti u naseljenom području, presreću u zraku.
Kao što je 1990-ih Hamas radikalizmom velik dio palestinskog društva preoteo PLO-u, tako su se zadnjih godina pojavile skupine koje su ostavljale dojam da su još radikalnije od Hamasa. Među njima se ističe skupina Islams raketnim napadima isprovocirala sukob s Izraelom. Tijekom toga se sukoba Hamas držao po strani, što je Izrael protumačio kao znak njihova ublažavanja stavova. Djelomice i zbog toga Izrael je Palestincima iz Gaze, kojom svejednako upravlja Hamas jer se od 2006. nikakvi izbori više nisu održali, izdao više od 20.000 dozvola za rad u Izraelu. Dio ih je radio u poharanim židovskim zajednicama u blizini pojasa Gaze. Izraelske su obavještajne službe, postalo je očito 7. listopada, u svemu tome počinile niz ozbiljnih previda. U Hamasovu ubilačkom pohodu toga dana napadači su nerijetko točno znali gdje se nalaze nadzorna mjesta, gdje su straže, gdje tko živi i koje položaje treba napadati prve. Dan nakon pokolja 1200 i otmice 240 ljudi, žena i djece premijer Netanjahu Hamasu je objavio rat, a Izraelska je vojska pokrenula ofenzivu do sad nezabilježenih razmjera, s ciljem uništenja Hamasa i oslobađanja talaca.
U vrijeme pisanja ovoga članka izraelska vojska niže pobjede na terenu, uništava Hamasove baze i eliminira teroriste. Istodobno dolazi do sporadičnih raketnih napada na Izrael iz južnog Libanona kojim vlada šijitski Hezbollah, iz Sirije, a odnedavno i iz Jemena, iz dijelova pod nadzorom šijitske milicije Hutija. Većina napada ima potpis Irana, države koja najizdašnije podupire terorizam protiv Izraela, ali i druge sukobe diljem Bliskog istoka. Na arapsko-islamskom samitu u Saudijskoj Arabiji prije nekoliko dana iranski je predsjednik Ebrahim Raisi ponovno pozvao na uništenje Izraela.
Hamas pak niže pobjede na bojišnici javnog mnijenja diljem Europe i svijeta. Ključna Hamasova ratna taktika, otprije isprobana i usavršena – skrivanje iza palestinskih civila – i ovaj se put pokazuje kao vrlo učinkovita. Na prizor ubijenih palestinskih civila, a osobito djece, svakome se normalnome slama srce. Iz površnih medijskih izvješća često je teško razabrati kako je te žrtve Hamas ciljano i smišljeno izvrgnuo pogibelji, pa mnogi bijes usmjeravaju na Izrael. S tim bijesom raste i antisemitizam, kadgod u vidu anticionizma, a kadgod otvorene mržnje prema Židovima kakvu do sad nismo vidjeli u poslijeratnoj Europi. Njezin su glavni nositelj, uz islamističke skupine, ljevičari i revolucionari vični aktivizmu na društvenim mrežama i pritisku na srednjostrujaške zapadnjačke medije. Obistini li se i želja Carle Del Ponte kako bi ICC, djelitelj međunarodne pravde, izraelski politički i vojni vrh trebao optužiti za “krajnje neproporcionalan i neselektivan” odgovor na Hamasove zločine, imidž židovske države mogao bi se ozbiljno narušiti. Osobito među onima koji Carlu Del Ponte poistovjećuju s međunarodnom pravdom.