Hrvatski se medijski prvaci često pri otkrićima afera hvale obranom demokracije, civilizacijskih vrijednosti i još ponečim dičnim. Istovremeno tu i staje obrada privrednih sektora u kojima su se afere pojavile i demokratski se interes javnosti prepušta tajnom interesu investitora. Poslovne tajne su poslovne tajne i tu demokracija staje.
Neobično brzo umirila se tzv. javnost, ustvari vodeći mediji, kad je hrvatski premijer faktično povukao prijetnju otprije par tjedana – da će kazneno goniti odgovorne za curenje informacija iz sudskih tj. istražnih spisa. Odnosno, da će potaknuti izmjene zakona u tom smjeru. Svi su na to poskočili, razgrajali se o demokratskim standardima i autokratskim refleksima, a onda nam se obratio Davor Božinović, ministar policije, i to u ulozi dobrog policajca.
Sve je pogrešno shvaćeno, rekao je; ta ne bismo valjda u 21. stoljeću progonili novinare zbog istraživačkog rada, nego samo želimo omogućiti nesmetan rad pravosuđu, i tako dalje, i tome bliže, sve u istom sedativnom tonu. Vijalo bi se zapravo one koji s novinarima surađuju, a dostupni su im spisi, od sudskih činovnika i policajaca, do istražitelja u DORH-u i odvjetnika. No to bi podrazumijevalo zakonske izmjene, jer ni istraga koja prethodi suđenju – o njemu da ne govorimo – danas nije tajna, iako jest nejavna.
Probni balon
Budući da u godišnjem planu zakonodavnih aktivnosti vladajuće koalicije nema ni Kaznenog zakona ni Zakona o kaznenom postupku, moguće je da intervencije zaista neće biti, nikakve. Andrej Plenković pustio je probni balon, jedan od onih što nad našim medijskim prostorom lebde regularno poput kineskih nad Amerikom i obratno, pa mu je izbužan. Obranili smo tako ovu mladu demokraciju, te slobodu govora i javnog informiranja, uz tradiciju i civilizaciju, i zasigurno još ponešto dično.
Još ćemo vidjeti što je tu sve bilo na kocki, ali najprije da se podsjetimo što je točno zasmetalo premijeru. Stalo je u svega tri slova, određeno popularnim nazivom afere – SMS. Tjednima prije reakcija iz vlade, curile su po medijima poruke iz više predmeta, i sadržaj je odreda kompromitirao izvršnu vlast. Najnoviji primjer tiče se prepiske direktora Hrvatskih šuma s jednim visokim pripadnikom klera, a u podosta dubioznoj komunikaciji spominje se i stanoviti – Andrej.
Malo ranije, korespondencija je vođena između Zlate Hrvoj Šipek, danas glavne državne odvjetnice, i Josipe Rimac, bivše gradonačelnice Knina koja je optužena za korupciju u slučaju Vjetropark. Još ranije, pak, dopisivala se također Rimac, ali taj put s Gabrijelom Žalac, i također evidentno koruptivno. Pritom se u porukama – dobro, bio je tad Whatsapp, ne SMS – navode inicijali AP. U međuvremenu su postali jedan od hitova sezone; kad netko želi ispasti duhovit, samo kaže AP umjesto Andrej Plenković.
Uglavnom, više je nego bjelodano da potonjem nije na duši puka zaštita istražnog predmeta. Nećemo analizirati sve premijerove izjave o tome kako bismo zornije ocrtali krhkost podastrte argumentacije, jer s njezinom uvjerljivošću nije ni sam bio računao. Vratit ćemo se radije na onaj moment antikorupcijskog trijumfa i potom zaborava šire javnosti koja smatra da je upravo odbila prvi takav specifični nasrtaj na demokratske vrijednosti Hrvatske u tekućemu mileniju.
Ideološko podmazivanje
U svim navedenim primjerima radi se o privrednom kriminalu, sektori su dakle strogo ekonomski, pa takve bivaju i tajne u pretpostavljenoj budućoj zaštiti predmetnih spisa. No logično se nameće zaključak da sam ekonomski dio priče ne bi smio biti tajan, ako govorimo o javnom dobru te inkriminaciji nad njim. S druge strane, tu je vazda nekakav privatno-poslovni interes, a mnogo smo puta u proteklim desetljećima čuli da je njihovo djelovanje u diskreciji bitan uvjet opstanka na tržištu, što poštuje i država.
I ne samo da poštuje, nego jedina istinski općenito garantira provedbu takvog rezona. Ipak, ponekad interes javni i privatni na toj konspiracijskoj osnovi dospiju u izravan sukob, s obzirom na fakat da državu u povjerljivom dijelu konverzacije s uglednim investitorima više nema tko nadzirati. Nema koga da pričuva čuvare, da pripazi na njihovu slabost, da posvjedoči držanju države. Na to se nadovezuje općeprihvaćena teza kako politika nema što ni činiti u ekonomiji.
Država u pitanjima i odgovorima ekonomskim, naime, prema stavu liberalno nastrojene čeljadi, može funkcionirati jedino kao servisni centar. Svejedno, toga je servisiranja toliko mnogo, da neminovno dolazimo na pozicije s kojih državni aparat barata izuzetnom količinom i kvalitetom podataka o poslovanju ovog ili onog privatnog subjekta. Drugim riječima, zna sve o njima, a pogotovo zna o pogodovanjima kojima političari na vlasti izdašno darivaju birani poduzetnički svijet.
Jednom kad je veći dio javnosti uvjeren da se politika nema što pačati u ekonomiju, privatni je sektor obavio pola nužnog posla za preuzimanje državnog potencijala u svoje šake. A kad su nas uvjerili da su političari i poduzetnici u biti ljuti antagonisti, ne suradnici, obavili su i drugu polovinu. Sukob između kapitala i rada je gurnut u sjenu da bi ga nadomjestio lažni okršaj savjesnijeg građanstva s uhljebima, u nekom vidu folklora s obaveznim moralističkim i naturalističkim figurama.
Izuzeto iz demokracije
No medijska zadaća u ekonomskim temama ne iscrpljuje se – bar ne bi smjela – u aferaškom korigiranju scene. Ni u jednom od tri gornja primjera nisu javno propitani strateško-ekonomski temelji radnje. Nije analizirana energetska politika RH u slučaju Vjetroparka, ni upravljanje prirodnim resursima u vezi s Hrvatskim šumama, ni opći problem javne nabave u onome trećem, tj. kronološki prvom. A govorimo o kutnim kamenima ovdašnje ekonomske politike, pa i onda kad su zapušteni, čak namjerno; tad pogotovo.
Ako izostane mogućnost pristupa temi kroz aferu i prozivku individualnih vinovnika krizne situacije, mediji u pravilu gube zanimanje za suštinu predmeta, zato što su i sami većinom privatni te komercijalni. To se dogodilo nedavno, malo prije navedena tri SMS-primjera, a bilo je daleko teže i važnije po ukupnoj spornoj vrijednosti. Nije se moglo doći do sadržaja npr. dogovora između države i Ine-Mola u vezi s rafinerijom Sisak i odvozom hrvatske nafte na preradu u Mađarsku.
Čim su se zasitili prozivanja nadležnog ministra, novinari su potražili sljedeću atraktivnu frku, samo da se za njom praši. Nije se inzistiralo ni na raščlambi sprege Plenković-Vujnovac u vezi s otkupom poduzeća u sastavu Fortenove iliti, nekoć, Agrokora. Prije toga kazano je da javnost ne može dobiti ni površni uvid u jedan ugovor vlade s izvjesnom bankom. Podaci su uskraćeni i dioničarima banke; doduše, to se samo tako kaže, e da bi se odnosilo na manje suvlasnike.
Korak dalje, došli bismo do još manje transparentnog utjecaja kapitala na politiku i državu, gdje bi se vidjelo da privatni interes posjeduje itekako upotrebljive poluge za sukreiranje političkih okolnosti u smjeru vlastite koristi. Premda su efekti nabrojane tri muljaže upadljivo obimniji od posljedica one prve tri afere, nitko se nije trudio dalje ih ogoljavati. Između ostalog i zato, nema sumnje, što te veće tri nisu kažnjive, nego spadaju u domenu tzv. političke odgovornosti.
To je ono kad se veli da će krivce kazniti glasači na idućim izborima. Nije sasvim jasno zašto bi ih uopće kažnjavali, ako nisu kršili zakon niti ga izvrdali, i ako smo se usuglasili da je politika u ekonomiji neutralna po definiciji, a demokracija jest sve ono što ostane. Ili može biti da se usuglasili ipak nismo, dok jedni bučno navijamo, a drugi šutke pristajemo. A nema dovoljno medija koji bi naglas pripomenuli da je srž demokracije baš ono što nam je od nje jednostrano izuzeto.