DEJAN JOVIĆ: ”Čovićeve i Dodikove želje pojavljuju se u okolnostima u kojima su Bošnjaci većina, prvi put ikad, U STRAHU su da će HRVATI I SRBI POSTATI MANJINA”

– I EU i NATO su jedva čekali da Trump siđe s vlasti, jer je on pokazivao vrlo malo interesa za takve organizacije. Nitko ne želi nekog “novog Trumpa”, nekoga tko će oslabiti jedinstvo i savezništvo i unutar EU i NATO-a, posebno ako bi došao iz male zemlje kao što je Hrvatska. Posebno ne stoga što su samo dvije zemlje ostale koje nisu članice NATO-a na Balkanu, Srbija i BiH, a Zapad zna da Rusija povećava aktivnosti u te dvije zemlje kako bi ostale izvan NATO-a. Ne mislim da Rusija utječe na politiku Hrvatske koja je u potpunosti uključena u EU i NATO, ali samom činjenicom da se Hrvatska na neki način protivi daljnjoj, ozbiljnijoj integraciji BiH i inzistira na nastavku etnopolitike, ima neke vrlo specifične zahtjeve koji se tiču unutrašnje strukture u BiH, npr. Izborni zakon i status konstitutivnih naroda, ona danas objektivno usporava razrješenje problema u BiH, a to ide naruku Rusiji i drugima koji su skeptični prema Zapadu, ističe Jović.

KAKO KOMENTIRATE DOLAZAK AMERIČKIH I EVROPSKIH ZVANIČNIKA KAKO BI BH. POLITIČARE PODSTAKLI NA, KAKO SU REKLI, HITNOST I BITNOST? MOŽEMO LI SE NADATI IKAKVIM POMACIMA?

– Njihov dolazak svjedoči o povećanom interesu Zapada da postigne neke konkretne, pozitivne pomake u BiH i u vezi s pozicijom BiH u odnosu na integriranje u zapadne strukture, prije svega Europsku uniju, a onda i NATO. Dolazak je u skladu s novom Bidenovom politikom, kao i sa činjenicom da u devetom mjesecu imamo izbore u Njemačkoj, sljedeće godine u Francuskoj i zbog toga je riječ o hitnosti, kao što oni kažu.

NEPOTREBAN RIZIK

Stvorila se prilika da se možda u tom međuvremenu prije samih izbora postigne korak naprijed. Činjenica je da većina zemalja zapadnog Balkana još nije uspjela ući u EU i na neki način su sada ili razjedinjenije ili više sklone gledati prema nekim alternativama. To je pokušaj SAD-a i EU da se opet pokažu kao najznačajniji faktor za BiH i da time smanje tendencije ulaska drugih aktera, prije svega mislim na Rusiju, a jednim dijelom i na Kinu, eventualno i Tursku u samu političku priču u BiH.

ZAŠTO SMATRATE DA JE VEZIVANJE HRVATSKE ZA DODIKOVU I ČOVIĆEVU POLITIKU PROBLEM ZA AMERIKU, A DJELIMIČNO I ZA EVROPU? JESTE LI MISLILI NA RUSKI UTICAJ NA BALKANU TE DA POUKE TREBAMO TRAŽITI I IZ NEUSPJELE OFANZIVE HRVATSKIH PARLAMENTARACA U EVROPSKOM PARLAMENTU?

– Hrvatska politika prema BiH zasad nije veliki problem za Ameriku, odnosno za Zapad. Kao što smo vidjeli, kad je Hrvatska malo ofanzivnije nastupila u odnosu na deklaraciju NATO-a, taj problem je vrlo brzo riješen. Ali, ako bi se otvorila ozbiljnija priča o BiH i ako bi bilo neke opozicije od Zagreba, onda bi to stvarno mogao biti ozbiljniji problem, jer Zapad ne želi da se poremeti eventualni dogovor SAD-a i EU. Hrvatska riskira da zbog odnosa prema BiH oslabi svoju poziciju unutar zapadnog bloka, a to je protivno interesima same Hrvatske.

SMATRATE LI DA SE DOLASKOM BIDENA AMERIKA PONOVO VRATILA NA VELIKU SCENU I ČEMU SE BALKANSKE ZEMLJE SMIJU NADATI?

– Amerika treba EU kao saveznika u globalnom natjecanju koje ima i s Kinom i s Rusijom. To je priča u okviru koje treba promatrati i odnos prema zapadnom Balkanu, koji je Biden uvrstio među svoje prioritete. Šteta je što Balkan EU nije u potpunosti uključila i nije ponudila svim zemljama regije članstvo, bez obzira na njihove brojne nesavršenosti. Biden dobro poznaje situaciju na Zapadnom Balkanu, izgleda da je donekle lično zainteresiran, da ima tim suradnika koji imaju volju i interes da se SAD tu pojave kao važan i odlučujući faktor. Ne očekujem neke radikalne poteze kao što bi bili neki novi Dayton ili ukidanje RS-a, ali mislim da ćemo vidjeti stalne pokušaje da se postignu postupne promjene koje idu u smjeru daljnje integracije BiH i njenog privlačenja euroatlantskim integracijama.

KOJE SU TO ČOVIĆEVE I DODIKOVE ŽELJE PO PITANJU UNUTRAŠNJIH ODNOSA U BIH, KOJE PODRŽAVA I PREDSJEDNIK HRVATSKE ZORAN MILANOVIĆ, JER JE ČAK POMINJAO I BLOKADU NATO-A, AKO SE NE UDOVOLJI TIM ZAHTJEVIMA? INAČE, KAKO BISTE OCIJENILI MILANOVIĆEVU POLITIKU PREMA BIH?

– Čovićeve i Dodikove želje su, prije svega, povezane s očuvanjem dejtonske strukture. Zanimljivo je da su se pojavili kao čuvari statusa quo i svakako nijedan ni drugi ne žele prihvatiti da se dovede u pitanje koncept konstitutivnih naroda. Rekao bih da to ima veze i s novim okolnostima u BiH, u kojoj su Bošnjaci sada većina, prvi put ikad. Srbi i Hrvati, njihovi lideri, strahuju da ta dva naroda ne postanu manjina, pa se protive svakom jačanju tzv. građanske opcije u BiH. Međutim, zanemaruje se da građansko i nacionalno nisu nespojivi. Također, zanemaruje se da je građansko sad u BiH jako potisnuto, a etničko izrazito prenaglašeno. To svi na Zapadu vide i smatraju da nije najbolje da BiH ostane etnokracija, kao što je sada. Premijer Plenković kaže da želi da se Hrvatska u potpunosti integrira u EU i da bude aktivna u NATO-u, ali ministar Grlić Radman, kao i predsjednik Milanović zapravo kao da, braneći Čovićevu i Dodikovu poziciju u BiH, rade nešto sasvim drugo. Općenito, mislim da nije uputno da se jedna zemlja bavi unutarnjim pitanjima druge zemlje i da bi posebno Beograd i Zagreb trebali u tom smislu biti vrlo oprezni. Ni Hrvatska ne bi blagonaklono gledala da se neka susjedna zemlja upliće u njenu unutarnju politiku po takvim pitanjima.

ZBOG VAŠIH IZJAVA SU VAS NAZIVALI I RADIKALNIM BOŠNJAČKIM UNITARISTOM. KAKO GLEDATE NA SVE TO?

– Navikao sam na svakakve nazive i diskvalifikacije, pa se na to ne obazirem. Iznosim mišljenje neovisno i dobronamjerno, u skladu sa svojim saznanjima iz politologije međunarodnih odnosa. Nisam ni unitarista, ni separatista i općenito ne smatram da je moj posao, kao politologa, odlučivati o tome kakva će biti neka zemlja. Moje je da je interpretiram, da govorim ono što zaključujem po svom znanju i savjesti, pa sad svidjelo se to nekome ili ne. Znam da je moguće napraviti kompromise, samo je potrebno imati dobru volju i imaginacije za neka diplomatska rješenja koja se danas čine “nemogućim”, a zapravo to nisu. Ako u BiH jedni smatraju da ne treba koristiti pojam “manjina”, a drugi pojam “konstitutivni narodi”, onda je moguće naći rješenja koje neće koristiti ni jedno ni drugo, nego će se poslužiti manje politiziranim i spornim pojmovima. Takvih rješenja ima, samo je pitanje da li se želi postići stabilnost i napraviti temelji za trajni mir ili se to ne želi, nego se priželjkuje raspad države, odnosno neki novi sukob u budućnosti.

RADIKALNI PREKID

Gurati sve ljude u neke etničke kuće da bi se zadržalo nešto sa čim su, izgleda, svi nezadovoljni, besmisleno je i pogrešno. Kao prijatelj BiH, volio bih da bude prosperitetna i stabilna, demokratska i nadasve mirna.

MOŽE LI SE I KADA OČEKIVATI JAČI OTPOR POLITICI HDZ-A? ZAGREB JE DOČEKAO PROMJENE, A NEKIH MANJIH POKUŠAJA IMA I U DIJELOVIMA HERCEGOVINE GDJE JE DOSAD ČOVIĆ BIO APSOLUTNI VLADAR?

– HDZ kao najjača stranka u Hrvatskoj je ipak evoluirao prema centru i time pomogao normalizaciji politike i društva u samoj Hrvatskoj. No, po pitanju odnosa prema BiH, druge stranke nemaju nikakvu alternativnu politiku. Ne iznenađuje me što HDZ Hrvatske stoji uz HDZBiH, ali sam iznenađen kada vidim da ljudi koji nisu u HDZ-u Hrvatske i koji su kritičari te stranke stoje uz HDZBiH. U Europskom parlamentu i ovi iz SDP-a glasaju za iste stvari za koje glasa i HDZ. Posebno tu mislim na predsjednika Milanovića koji u unutrašnjoj politici izrazito kritizira HDZ i kad treba i ne treba, a onda istovremeno ponavlja, zagovara i promovira politiku HDZ-a BiH. To mi se ne čini logičnim.

KO JE NAJVEĆI KRIVAC ZA TO ŠTO JE BIH, KAKO STE JEDNOM PRILIKOM IZJAVILI, “ZAROBLJENA” U 1995?

– Ti ratovi iz devedesetih se, nažalost, nastavljaju verbalno, kao da nismo u stanju generalno u regionu napraviti radikalni prekid i reći da su ratovi bili tragedija, a ne neki uzor, moment ujedinjenja ili najsvjetlija točka naše povijesti, nema dovoljno empatije za žrtve. Također se provodi revizionistička politika koja počinitelje zločina ili oslobađa ikakve krivice ili čak tretira kao heroje. To je sramotno i nedopustivo. U samoj BiH mislim da treba odgovorno i daleko od javnosti razgovarati o mnogim strahovima koji su proizvedeni, što u ratu, a što nakon, a ne da se osjetljive teme ignoriraju. Potrebno je na neki način razvezati taj paket koji sputava mnoge ljude koji se ne žele samo svesti na nacionalno, nego imaju tu građansku bh. dimenziju, da se slobodnije izraze. Treba uvjeriti Zapad u to da se mora ponašati tako da je rat gotov. Samo jedna stvar ima o kojoj su se svi lideri u Daytonu i oni koji nisu bili dogovorili, a to je da postoje tri naroda, da se cijela struktura BiH zapravo organizira na tom principu tronacionalnosti. Zbog toga je Zapad pristao na to, premda nevoljko, nikad do kraja uvjeren.