Priča o izmjeni Ustava Bosne i Hercegovine – projekat nazvan „Dayton 2“ – prema kojem bi se uređenje naše zemlje moglo mijenjati po principu ukidanja entiteta i uvođenja pet regija, ponovno je aktuelizirana proteklih dana.
Pet regija bile bi sjeverozapadna sa sjedištem u Banjoj Luci, sjeveroistočna (Tuzla), hercegovačka (Mostar), središnja (Zenica)sarajevska regija (Sarajevo) + Distrikt Brčko.
Prema pojedinim izvorima, glavni zagovarači izmjene Ustava su Sjedinjene Američke Države i Njemačka, a cijeli projekat podsjeća na onaj od prije desetak godina koji je pripremljen u Evropskoj Uniji. Treba podsjetiti da se o „slučaju Dayton2“ govorilo i na ljeto prošle godine kada se ponovno aktualizirao taj plan regionalizacije BiH iz 2003. godine, poznatiji kao Projekat EU za regionalni ekonomski razvoj (EURED). O ovome su ljetos vrlo otvoreno govorila dva potpredsjednika Republike Srpske Adil Osmanović i Emil Vlajki – iako je Vlada ovog entiteta projekat EURED-a odbacila još 2004, a sigurno ga ni danas ne bi dočekala ništa pozitivnije…
I dok dio javnosti smatra da se u ovoj ideji nalazi rješenje za zemlju koja ima više od deset različitih vlada, više od 200 ministara – svaki ima najmanje dva savjetnika, itd…drugi cijene da ovaj plan u ovoj formi nije provodiv. Pogotovo jer je pitanje koja bi to vladajuća struja u RS-u podržala ovaj projekat i odrekla se ovog entiteta.
Srđan Puhalo, psiholog i kolumnista iz Banja Luke za Radiosarajevo.ba rekao je kako Dayton 2 nije realan plan, prvenstveno jer nije dobro koncipiran. On smatra da od „sastančenja nema ništa“, te da promjena koja je potrebna mora doći kroz institucije sistema:
„Nama danas treba dogovor, nešto se mora mijenjati, ali to se ne može mijenjati ‘preko koljena’, nego se prosto moraju ispoštovati interesi, volja i želje svih konstituivnih naroda jer oni su ti koji donose odluke. Koliko god to možda izgledalo dobro, trenutno ne vidim nijednu političku opciju iz Republike Srpske koja bi na to pristala ili nekog političara koji bi se tako lako odrekao RS-a.“
Puhalo je mišljenja da prvo treba doći do korjenitih promjena u Federaciji BiH: „Generalno gledajući, u BiH imamo Hrvate nezadovoljne svojim statusom, ostale koji su diskriminisani, Srbe koji se plaše za opstanak RS-a i Bošnjake od kojih u principu sve zavisi. Takva situacija dovodi do posebno nefunkcionalne države, što znači da se nešto mora mijenjati, ali je pitanje šta i kako. Potpuno je nerealno da se pet-šest vodećih političara sastane sa predstavnicima nekih stranih institucija i da oni nešto urade. Ono što mislim da bi bilo logično je da se prvo sredi stanje unutar Federacije, prije svega položaj Hrvata kojim su oni nezadovoljni, a onda bi trebalo iznaći rješenje za kantone. Dakle, FBiH učiniti funkcionalnom, a nakon toga razmišljati šta dalje sa BiH.“
Ni profesor Slavo Kukić nije siguran da je u ovom momentu ideja podjele na regije ostvariva u ovoj formi, iako je, kako kaže, taj tip decentralizacije izvjesna bosankohercegovačka budućnost.
„Plan slijedi neka povijesna iskustva, primjera radi, podjelu BiH na sedam privrednih komora ili podjele na srezove, koja su ispitana u prethodih stotinu godina. S druge strane, ovakva podjela čuva BiH kao multietničku dimenziju. To je svakako tip decentralizacije koji će postati aktuelan i prihvaćen u sljedećih deset-petnaest godina. Koliko postoji politička volja za njega, nisam baš siguran, osim pod pretpostavkom da domaći političari budu izloženi snažnom međunarodnom pritisku po principu ‘ili ćete ovo riješenje prihvatiti, ili ćemo mi povući adute koje imamo u vezi s vama.“
Kukić je, također, stava da srpski političari nisu spremni odreći se entiteta, dok bi ta forma decentralizacije bila prihvaćenija kod političara koji nastupaju uime hrvatskog naroda. „To bi značilo definitivno kapitulaciju iz srpske pozicije u odnosu na ono što je već ostvareno i čime je Srbija ‘prešla preko Drine’. Nisam siguran da je implementacija plana moguća dok na sceni djeluje ovakav Dodik i ovako snažan SDS.“
Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka, u izjavi za naš portal je ocijenio kako su predložena mapa i način podjele racionalni. Međutim, dodao je da živimo u zemlji u kojoj je racionalno marginalizirano i odbačeno kao nemoguće.
„Bez obzira koliko god racionalni elementi išli u prilog takvoj jednoj opciji, bojim se da tu, kada je u pitanju moć i vlast, racionalni argumenti igraju marginalnu ulogu. Još uvijek su odnosi takvi da se zasnivaju na etnonacionalističkom svjetonazaru dominantnih, a bojim se da ni kod predstavnika međunarodne zajednice, koji bi eventualno u takvom jednom slučaju mogli imati značajnu ulogu, ne preovladava opredjeljenje da je ovakva iracionalna zemlja koja se temelji na antisemitizmu, šovinizmu i diskriminaciji nešto neprihvatljivo. Sve dok je njima prihvatljivo da u susjedstvu imaju jednu zemlju u kojoj se otvoreno gaze individualna prava i prava Jevreja i Roma, dotle će te te iracionalne snage preovladavati i ovakva rješenja će biti pusta utopija.“
Mujkić je podvukao i da spominjanje mape podjele u ovom trenutku može poslužiti za dizanje tenzija, te da se opravdani bunt građana pokuša etnizirati, što može dovesti do daljeg zaoštravanja na etnonacionalnom principu.
Miloš Šolaja sa banjalučkog Fakulteta političkih nauka je također podsjetio kako je priča stara nekoliko desetina godina.
„Bila je jako aktuelna uoči raspada Jugoslavije i definisanja novih država. Drugi put je, koliko me sjećanje služi, bila aktuelizovana 2004. godine u okviru projekta evropske stabilizacione inicijative. Tada ta podjela nije prošla iz dva razloga: zbog nepostojanja unutrašnje saglasnosti u BiH oko te podjele; sasvim je sigurno da RS neće biti saglasna, i drugo ne postoji međunarodna saglasnost jer bi to značilo raspakivanje međunarodnog mirovnog sporazuma. Prema tome, to je više jedan pokušaj da se pred izbore otvori ta rasprava. Pogotovo sada, u vrijeme kada je potrebno razgovarati o socijalnim prilikama u BiH jer je činjenica da neke institucije nisu radile svoj posao.“
„Preslaganje BiH bi za mnoge političke stranke značilo kupovinu novog dodatnog dužeg vremena. Bolje se baviti realnim problemima života, funkcionisanja institucija i njihov odgovornosti, a onda ako sve to bude uspjelo da kažemo da to ima smisla. Vrlo je indikativno da se reorganizacija BiH uvijek traži pred nekakve izbore. To je više u svrhu političke manipulacije i svima to odgovara, svim elitama na vlasti koje trenutno postoji“, Šolajine su riječi.
Direktor ureda State Departmenta za Jugoistočnu Evropu Johnatan Moore u potpunosti je pak odbacio ideju o Daytonu 2: „Mi ne možemo niti želimo nametati novi mirovni sporazum, neće biti Daytona 2, jer su uslovi potpuno drugačiji u odnosu na 1995. Ponavljam, može biti amandmana na Ustav BiH, ali to zahtijeva odluku Parlamenta. Mi možemo predložiti, pomoći i dati ideje, ali niti mi niti Visoki predstavnik, ne možemo nametnuti novi Ustav.”
On je poručio i: „”Dejtonska struktura BiH s dva entiteta i Brčko Distriktom je vrlo fiksna i čvrsta. Ipak, amandmana na Ustav mora biti i biti će ih da bi se zemlja pokrenula naprijed. Kako te amandmane uvesti i do koje mjere, to ovisi od toga šta su politički lideri BiH sposobni uraditi. To isto tako ovisi o glasačima u BiH. Uskoro će imati priliku da izaberu lidere koji će nastaviti voditi zemlju. Nažalost, mnogi glasači u BiH odlaze na biračka mjesta kako bi glasali za nekog na osnovu etničke pripadnosti. Glasovi bi se međutim morali zasnivati na tome koji su to lideri koji će postići kompromise koji će odvesti BiH u Evropsku Uniju. BiH je zaostala za svima. Ponavljam, nemamo nekog posebnog plana, nećemo ništa nametati izvana, jer Ustav može promijeniti samo narod BiH, njegovi izabrani lideri, a mi možemo pomoći savjetima.”
Postojao Dayton 2 u „međunarodnim ladicama“ ili ne, činjenica je da će svako mijenjanje Ustava u ovoj zemlji biti izuzetno teško provodiv potez. Jer, Ustav propisuje da ga može promijeniti dvotrećinska većina delegata u državnoj skupštini, ali tek nakon što stigne saglasnost iz parlamenata oba entiteta. Znajući raspoloženje RS-a, i dodajući na to glomazno uređenje u Federaciji BiH (čitaj: aparat za uhljebljenje stranačkih pulena), pitanje je koliko će politička „elita“ – bilo koja, i ova koja je na vlasti, i ona koju ćemo dočekati nakon ovogodišnjih izbora – biti raspoložena ili hrabra za neophodne promjene Ustava, pa makar i one najmanje.