Početkom 80-ih godina jedan se rovinjski mladić zaposlio u Tvornici duhana. Bilo mu je 20-ak godina. Za prosječnu je plaću održavao proizvodne strojeve. Nikakav osobito perspektivan posao.
Kada Adris Grupa za nešto više od mjesec dana isplati dividendu za prošlu godinu, bankovni će mu se račun podebljati za oko 400 tisuća kuna. Do danas je proslavio više od 50 rođendana i još uvijek radi u TDR-u. Dočekat će British American Tobacco koji kupuje njegovu tvornicu. On je mali dioničar Adrisa, jedan od oko četiri tisuće izvornih dioničara rovinjske tvornice duhana i jedan od njih 50-ak čije je bogatstvo u dionicama danas, 25 godina kasnije, vrednije od milijun eura.
Prema istraživanju Magazina temeljenom na povijesnim podacima Zagrebačke burze i svjedočanstvima malih dioničara, oko 200 izvornih dioničara još uvijek ima sve ili dio originalnih dionica vrijednih i do nekoliko milijuna kuna, a njih još oko 300 ima dionice koje danas vrijede nešto manje od milijun kuna.
Sve što je mali dioničar morao raditi osim svoga posla da bi se obogatio, jest vjerovati u isprva nevjerojatno – da će “neki papiri”, koje su samo radnici mogli kupiti u trenutku kad se nad Hrvatskom uz dolazak kapitalizma nadvijao i rat, jednom vrijediti puno, jako puno.
‘Vjerovao sam’
Radnik na održavanju strojeva, mali dioničar koji je s nama podijelio svoju priču, krajem 80-ih imao je desetak godina radnog staža i 30-ak godina života.
– Vjerovao sam. Bio sam malo mlađi od većine, gledao sam na to otvorenih očiju. Stariji su se više bojali i govorili da će se vratiti socijalizam i ponovno nam sve uzeti. Mogli smo dionice platiti na rate, skidalo nam se s plaće, a dobivali smo ih na osnovi sistematizacije radnih mjesta – počeo je svoju priču Magazinu Jutarnjeg lista mali dioničar Adrisa, zamolivši da mu ne otkrivamo identitet iako u Rovinju gotovo svatko za svakoga zna tko je. Za sve koji ih ne znaju, mali dioničari Adrisa žele ostati obični i anonimni, a uz to više ili manje bogati građani Rovinja.
Radnici su, ovisno o radnome mjestu, mogli kupiti pakete od 100, 200 ili 500 dionica. Običan radnik mogao je za desetak tisuća maraka kupiti 100 dionica.
– Koštale su me te dionice tada oko 20 tisuća maraka, otplaćivao sam ih na rate, uzimali su mi 20 do 25 posto plaće, gradio sam kuću, grcao u kreditima te razmišljao i o tome da odem raditi u Italiju – prisjeća se mali dioničar 90-ih godina. Plaće su jedno vrijeme rasle zbog inflacije pa se ni otplata dionica nije značajno osjetila. No, radnici nisu mogli percipirati njihovu vrijednost. Objektivno, i bila je neizvjesna.
Iako je TDR gotovo odmah počeo isplaćivati dividendu, bio je to simboličan iznos tijekom prvih deset godina obilježenih prvo Domovinskim ratom, a potom recesijskim poraćem.
Ništa značajno
Za TDR još i bitkom za tržište i poslovni opstanak te kasnije uzlet. Mnoge druge kompanije u tome nisu uspjele ili su uspjele, ali svoje izvorne dioničare nisu povele na taj put. Unikonzum, Arenaturist, Sunčani Hvar… popis je dug.
Između ostalog, Tisak, tada u vlasništvu kontroverznog tajkuna Miroslava Kutle, nije plaćao cigarete proizvođačima. To je iscrpilo financijski krvotok mnogo veće i značajnije Tvornice duhana Zagreb koju je do kraja desetljeća TDR i kupio. Rovinjski je pogon bio 14. po veličini od njih 18 na području bivše Jugoslavije. Ništa značajno.
Prve tri godine radnicima je bilo zabranjeno prodavati dionice, a onda su još dugo njima mogli trgovati samo međusobno.
Stroga pravila
Postojalo je, međutim, pravilo prema kojemu prvi dioničar nije smio steći udio veći od udjela drugog i trećeg dioničara zajedno, drugi od trećeg i četvrtog zajedno te tako do posljednjeg dioničara. I danas je to pravilo, iako više nije na snazi, vidljivo u količini dionica koje redom posjeduje deset najvećih dioničara redovne dionice Adrisa.
Iz Rovinja su se 90-ih usudili Tisku obustaviti isporuku cigareta ako ih ne plati. Radnici su u tom trenutku, svjedoči mali dioničar, iskrenije povjerovali da je menadžmentu doista stalo do kompanije i njih. Plaća je bila redovita i veća nego u njihovoj okolini.
Dionicom TDR-a trgovalo se među dioničarima 1993. po cijeni od 50 tadašnjih njemačkih maraka za dionicu, a 1994. po cijeni od 75 njemačkih maraka, zabilježila je Državna revizija 2002. godine. Kompanija je tijekom prve polovice 90-ih otkupljivala vlastite dionice, a dijelila ih je potom i svojim tadašnjim umirovljenicima.
U prosincu 1994. umro je Anton Cerin, direktor TDR-a kojem su radnici vjerovali.
– Tada je bilo dosta interne prodaje jer su se ljudi preplašili. Zadržao sam dionice. Kupio sam još. Malo, koliko sam mogao, drugi su mogli više. Kupovao sam od nevjernika – svjedoči danas mali dioničar Adrisa. Bilo je, kaže, i onih koji su sve prodali čim se otvorila interna trgovina. – Jedna je prodala sve da si kupi motorin – prisjeća se. Dionice su kupovali situiraniji ljudi, a osim nevjernika, prodavali su ih i oni koji su tada željeli imati novac umjesto vrijednosnog papira.
– Mogli smo birati hoćemo li kao nagradu za postignute rezultate u radu uzeti pet dionica ili novčani bonus – prisjeća se mali dioničar.
Financijska bajka
Između 1995. i 1996. dionicom se, prema podacima Državne revizije, među dioničarima trgovalo po cijeni od 100 do 200 njemačkih maraka. Tako je deset ili 20 tisuća njemačkih maraka nekima zvučalo primamljivije od vrijednosnog papira. Mnogi su dioničari zadržali dionice i TDR je dočekao kraj 2002. sa 703 dioničara, a najmanji paket od 100 dionica u internoj je trgovini vrijedio pola milijuna kuna jer se dionicom trgovalo za 5000 kuna po dionici. Samo godinu dana kasnije ta će se vrijednost povećati i do šest puta eksplozijom vrijednosti povlaštene dionice na Zagrebačkoj burzi.
U redovima dioničara sve do tog trenutka u kolovozu 2003. smjenjivalo se povjerenje i nepovjerenje prema vrijednosti njihove papirnate imovine, a mnogi su, prepričava mali dioničar Adrisa, u nekom trenutku prije burze ili odmah kad su dionice izlistane “htjeli živjeti sada”, a ne čekati.
TDR je na burzu istjerala zakonska regulativa koja je propisala da dionice na burzi moraju izlistati sve tvrtke s više od 100 dioničara. U prospektu u povodu uvrštenja dionica iz srpnja 2003. stoji kako samo dva dioničara imaju udjele veće od pet posto: Ante Vlahović 12,7 te Plinio Cuccurin 7,79 posto. Prva dva čovjeka TDR-ova menadžmenta najviše su i kupovala dionice u internoj prodaji prije burze. Vlahović danas ima neznatno manji udio od toga, a Cuccurin nešto veći. Cuccurin je lani prestao raditi u Adris Grupi u kojoj je bio član Uprave.
– Nisam prodavao dionice i moja financijska bajka je počela puno kasnije nego onima koji su ih prodavali netom uoči izlaska na burzu ili onima koji su ih prodali čim su izlistane. Dioničari koji su si tada mogli priuštiti skupe automobile i velike stanove, brodove i kuće jesu oni koji su prodali – prepričava izvorni mali dioničar Adrisa.
Prodati dionice TDR-a na kraju 2003. godine na Zagrebačkoj burzi bio je jedan od financijski najunosnijih poteza, a unosnije je bilo samo zadržati ih, što dokazuju aktualni podaci o vrijednosti Adrisa na burzi.
Mnogi su dioničari tada zapravo htjeli novac kako bi ga pretvorili u stanove, kuće, automobile ili uložili u neki privatni posao. Samo jedna dionica vrijedila je kao šest prosječnih hrvatskih plaća. U rekordnim trenucima trgovanja na burzi dosezala je i cijenu od 32.000 kuna, a počela se prodavati po 15.000 kuna.
Dvije opcije
Krajem 2003., kada je hrvatsko gospodarstvo nakon godina obilježenih stečajevima i rekordnom nezaposlenošću počelo rasti i oporavljati se, mnogim je dioničarima TDR-a bilo teško odoljeti izazovu.
Za osnovni paket od 100 dionica na burzi su mogli dobiti 2,8 milijuna kuna, svjedoče povijesni podaci Zagrebačke burze.
Riječ je o novcu koji nikad ne bi mogli zaraditi na poslovima skladištara, čistačica, recepcionerki ili motača duhana. Druga je opcija bila zadovoljiti se dividendom koja je te godine za osnovni paket donijela 30 tisuća kuna i bogatstvo zarobljeno na burzi. Tvornica cigareta tada je proizvela svoje prve opipljive milijunaše – one koji su dionice prodali. Već iduće godine dividenda je iznosila 45 tisuća kuna za najmanji izvorni paket. Oni koji su zadržali bogatstvo u dionicama imali su mnogo manje novca za trošenje.
– Svačega je bilo, kupovalo se svašta. Jedan je kupio skupi auto, razbio ga, a nije platio kasko osiguranje – prisjeća se dioničar koji je odolio prodaji, dodajući da su ljudi novac od dionica i pametno ulagali u novi stan za sebe ili djecu ili su si kupili nešto što su u mladosti htjeli, a nisu mogli. – Nekima je novac, nažalost, trebao za liječenje, a neki su sve prokockali – dodaje.
U burzovnoj eksploziji prije 12 godina, tjeranoj već tada špekulacijama o preuzimanju TDR-a, moglo se trgovati samo povlaštenom dionicom tvrtke, odnosno s 42 posto temeljnog kapitala kompanije, onim dionicama koje vlasnicima nisu davale pravo glasa o sudbini tvrtke za koju se vjerovalo da će je uskoro preuzeti neka duhanska multinacionalka. No, to se događa tek sada, 12 godina kasnije, kad je Adris spreman opstati i rasti i bez duhanskog biznisa.
Novac više nije briga
Pravo glasa osiguravala je samo redovna dionica, a njome se nije smjelo trgovati na burzi, nego samo interno među dioničarima još sljedeće četiri godine, sve do 2007. – posljednje godine velikih burzovnih dobitaka prije nego što se globalni financijski slom prelio i na Hrvatsku.
Vrijednost redovnih dionica Adrisa nikad nije toliko uzletjela na burzi kao vrijednost povlaštene dionice četiri godine ranije, iako je rast bio značajan. Međutim, apetiti njihovih vlasnika za prodaju većinom su se ispucali na prodaji povlaštenih dionica.
Izvorni dioničari TDR-a imali su, naime, na početku dio svog vlasništva u povlaštenim te dio u redovnim dionicama, a oni koji su htjeli sve pretvoriti u novac prije 12 godina mogli su se s drugim dioničarima mijenjati i dati im redovnu dionicu za povlaštenu koju su mogli prodati. Danas tako većina malih izvornih dioničara TDR-a koji su sačuvali dionice ima više redovnih, nego povlaštenih dionica.
– Ne doživljavam previše dividendu. Znam da je novac na računu, da ga ima. Dividenda mi je u proteklih nekoliko godina omogućila da dovršim kuću, da nikad ne brinem što ću ako mi se pokvari koji kućanski aparat, da mogu pomoći djeci ako žele pokrenuti neki svoj posao – nabraja mali Adrisov milijunaš te dodaje kako si je, naravno, kupio i auto, može kad poželi bez kredita kupiti novi, kao i djeci stanove, putovao je po svijetu i posjetio egzotična mjesta. Financijski je osiguran. – Nekoliko dioničarki penzionerki zbilja puno putuje, a ja još radim – kaže mali dioničar, odlučan da još jednom kao zaposlenik TDR-a kupi dionice Adrisa koje Uprava, kako je najavila, namjerava ponuditi novoj generaciji radnika. A neko drugo ulaganje? – Ako želite ulagati na burzi, morate znati nešto o tome, a ja ništa ne znam o dioničarstvu, poznajem samo svoju tvornicu – kaže uz smijeh radnik TDR-a koji bi, da u ponedjeljak proda dionice, bio bogatiji za oko 2,5 milijuna eura gotovine. Ali, on radije ne bi tako.
No, Rovinj je prepun najrazličitijih životnih priča dioničara. Kontaktirali smo ih 20-ak, a nekolicina je pristala, u zamjenu da im ne otkrivamo identitet, reći pokoju riječ o svojem životu malog dioničara Adrisa. – Što da vam kažem? Dioničar sam. Prije nekoliko godina, kada je dividenda počela dolaziti u ozbiljnijim iznosima, pogledao sam svoju krvnu sliku, mislim na onu financijsku, i zaključio da više ne moram, a i ne želim raditi. Imam malo imanje i malo zemlje, svakog srpnja čekam isplatu dividende koju zovem velikim udarcem i onda to treba rasporediti na 12 mjeseci do iduće dividende. Trenutačno pijem pivo u kafiću – uz smijeh kaže mali dioničar koji nam se javio na mobitel u tri sata poslijepodne u utorak. Ovi koji rade, zamolili su da ih zovemo izvan radnog vremena. – Red, rad i disciplina – bila je kratka poruka s radnog mjesta.
‘Moram pomoći djeci’
U srpnju će dioničar koji je odustao od svijeta rada dobiti oko 100 tisuća kuna dividende, zadržao je jedan osnovni paket od 100 dionica koje su se u međuvremenu dva puta umnožavale kada je smanjivana njihova nominalna vrijednost s 1000 kuna na 10 kuna i zbog toga povećavao njihov broj. Tako su i ljudi s manje novca dobili mogućnost kupiti manji broj dionica.
Ta dividenda malom dioničaru donosi oko osam tisuća kuna neto mjesečnog prihoda, i to mu je, kaže, dosta. – Možda bi bilo pravednije da se u podjeli dionica računao više staž, a manje pozicija, odnosno radno mjesto, ali to je sve na početku bilo praktično poklonjeno i sada nema smisla o tome razgovarati – kaže dioničar koji se u TDR-u 90-ih brinuo o rezervnim dijelovima za strojeve.
Još jedan dioničar koji danas ima nešto više dionica lani je iz TDR-a otišao u mirovinu. – Radničko dioničarstvo za nas je bilo dobro. Ljudi su prodavali dionice iz najrazličitijih razloga, neki su izgubili sve, neki imaju puno. Dividendu trošim na sve pomalo, treba početi i putovati, a kako mladi danas imaju sve manje prilika, moram pomoći djeci da se snađu jer, nažalost, ova naša neumoljiva država neće – kaže TDR-ov dioničar umirovljenik.
Nova runda
Suprug jedne dioničarke kojega smo, kad nam se javio na mobitel registriran na nju, zatekli u banci, rekao je kako je njegova supruga kao radnica dioničarka TDR-a bolje prošla od njega koji je radio u drugoj tvrtki. – Dionice koje sam ja imao danas ne vrijede ništa. Čim se moglo, kupio sam dionice TDR-a, iako nikad nisam tamo radio – sažeo je kratko. Neki su ipak bili manje razgovorljivi. – Nemojte mene, molim vas. Bavio sam se financijama i ja ništa ne pamtim. Imam dionice, nađite nekog drugog – ljubazno je poručio jedan mali dioničar, dok je drugi u istom tonu rekao: – Ja sam vam u nekim tijelima tamo, bolje da drugi o tome govore.
Danas, koliko smo uspjeli detektirati među malim dioničarima, samo 30-ak izvornih dioničara TDR-a radi u Tvornici duhana i bit će tamo kad je preuzme British American Tobacco za 550 milijuna eura, od čega će 45 milijuna eura biti utrošeno na plaćanje duga duhanskog biznisa. Dioničari su danas pretežno umirovljenici, a neke dionice izvornih vlasnika već pripadaju njihovim nasljednicima, između ostalih iAndrei Cerin, kćeri direktora TDR-a Antona Cerina koji je vodio kompaniju u prvoj fazi radničkog dioničarstva. U samom TDR-u je 1990. godine radilo, kako je zabilježila Državna revizija, 485 ljudi, a zajedno s povezanim tvrtkama njih 3289. Adris Grupa ima, pak, gotovo 4500 dioničara, većinom novih ulagača. Tri četvrtine vlasništva i dalje je u rukama sadašnjih i bivših zaposlenika te umirovljenika, no ono je koncentrirano u manje ruku nego na početku. Redovne dionice Adrisa, one koje daju pravo odlučivanja o kompaniji, ima oko 800 dioničara, dok su njih 3500 vlasnici povlaštene dionice koja – samo nosi dividendu.
U novoj rundi ponude dionica radnicima Adris ih pod vodstvom Ante Vlahovića, 25 godina nakon što je to prvi put učinio TDR pod Cerinovim vodstvom, izaziva da mu vjeruju. Ili da mu ne vjeruju. Da kupe, zadrže ili prodaju dionice biznisa koji se pozdravlja s duhanom, snažno je zakoračio u turbulentnu osiguravateljsku branšu sagradivši u međuvremenu turistički segment i proizvodnju ribe za izvoz, svojevrsno “poslovno uzemljenje”.
Veće dividende
– Vjerujem da će dividenda u godinama koje dolaze biti i veća – kaže naš dioničar koji je odustao od rada prije nekoliko godina, ali bolje živi nego neki drugi manje sretni ljudi koji su prije 25 godina radili u nekim drugim kompanijama, a danas ili ne rade uopće jer ne mogu naći posao ili rade po nekoliko poslova za hranu i režije. Pojedini mali dioničari Adrisa samo su jednom javno iznijeli svoje priče zabilježene u korporativnom izvješću Adris Grupe za 2011. godinu. Među njima je i jedna službenica na recepciji TDR-a. Rekla je: – Dobili smo dionice, neke papire… Ljudi su ih čuvali, bili su ponosni i bilo im je drago, ali mislim da nitko nije bio svjestan njihove prave vrijednosti sve dok nisu stigle prve dividende. Tek smo tada shvatili koliko vrijedi to što smo postigli i izgradili. I to nam danas omogućava da živimo bolje, lakše, da si možemo priuštiti neke stvari bez pretjeranog odricanja. Ne toliko sebi, nego našoj djeci.
wpDiscuz