Danas je Dan žena: Prisjetimo se svih hrvatskih heroina koje su u vihoru rata pretrpile najveću bol

Hvalevrijedan upis spomenutog profila portal Vrisak.info prenosi u cijelosti kako bi što veća publika vidjela što su prave vrijednosti, što je istinski feminizam i kako se ove hrabre žene bore za svoja prava i za uspomene koje im se pokušavaju oduzeti.

Pročitajte i u nastavku se upoznajte s ovim hrabrim ženama.

Danas je Dan žena. Ovu priliku ćemo iskoristiti za prisjećanje na naše heroine. Majke, supruge, kćeri koje su svoju snagu i veličinu pokazale u teškim vremenima. Hvala im na tome, a ostalim ženama koje prate ovaj profil – sretan Dan žena.

Ovo je Ana Širić, Hrvatica iz sela Kiseljak kod Žepča koja je 16. kolovoza 1993. godine u pohodu snaga tzv. ARBiH izgubila kćer Ivanu (13), brata Florijana i roditelje Katu i Franu Krezića.

„Moje dijete, brata, roditelje ništa ne može vratiti. Ali da barem odgovaraju oni koji su to naredili i počinili. Zbog pravde, da drugi shvate da ne možeš Hrvatima napraviti što hoćeš, a da ti se ne sudi. Da dođe jednom dan da netko za to odgovara. Iako, sve manje u to vjerujem“.

Ovo je Sarafina Lauš, travnička Hrvatica, istjerana iz rodnog sela Čukle, u kojem je izgubila trojicu sinova Miroslava (1971), Fabijana (1961), Dragana (1959) i muža Ivu (1939). I sama je bila žrtva tzv. ARBiH, osim logora u Čuklama bila je zarobljena i u Zenici, 11 mjeseci.

Njezina obiteljska tragedija, tragedija je Hrvata Srednje Bosne. Nalogodavci i počinitelji poznati, uz stotine pisanih i usmenih iskaza – zločin bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haškim tribunalom.

“Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakav novac, samo pravda. Znam tko mi je pobio djecu, i oni znaju, čekaju da još i ja umrem.”

Sarafina Lauš neće dočekati istinu o ubojicama trojice sinova i muža. Da je postupak obustavljen, potvrdili su iz Tužiteljstva Srednjobosanske županije, koje je vodilo jednu od istraga.

Ovo je Anica Grebenar, majka Augustine i Velimira, koji su svoje živote, uz još šest prijatelja, izgubili 10. lipnja 1993. godine na igralištu u Vitezu.

“Slike svoje djece u kući nemam. Ne bismo preživjeli gledajući im lišca svaki dan na zidu. Trebala sam im gledati lica svakoga dana – živa lica! Ne postoji na svijetu nijedna nepravda osim ove. Roditelj ne smije sahraniti svoje dijete…”

 

Još jedna djevojčica nikada nije dočekala postati supruga, majka.. Njezino ime je Mladenka Zadro (1989). Najmlađa je to žrtva pokolja tzv. Armije RBiH u Grabovici, ubijena u naručju majke a za njezinim tijelom se i dalje traga.

Veliki je broj žena zaslužio naše poštovanje, ne samo danas. Žao nam je što nemamo potpunije podatke, ali ovo je samo dio onih koje trebamo izdvojiti na današnji dan i odati im počast. A pisati, pričati i tražiti istinu.. svaki dan!