Danas je dan kada penzioneri u Federaciji BiH dišu zajedno, svi kao jedan, noseći težinu godina i borbe na svojim leđima. Čekaju. U sjeni ogromnih zgrada, pod nebom Sarajeva, današnji sastanak s Vladom FBiH odlučit će hoće li 3. listopada biti njihov dan protesta. Mirnog, ali glasnog, onog kojeg bi trebalo čuti do zadnjeg kutka Federacije.
Jer, od svojih zahtjeva ne odstupaju. Na izvanrednoj sjednici, subotu ranije, Savez udruženja penzionera pažljivo je analizirao sve – poput starog vojnika koji prevrće svaki kamen, svaku kartu prije konačne bitke. Traže ono što je njihovo pravo: da mirovine budu usklađene. Da više ne budu brojevi na margini statistike BDP-a, već da budu ogledalo svakodnevnog života, onog života koji teče u ritmu poskupljenja, računa, cijene kruha i litre ulja.
Sedam posto. Toliko traže, toliko im je potrebno da bi barem djelomično ublažili svakodnevnu borbu. I ne staju na tome – traže izmjene Zakona o PIO/MIO, traže da se mirovine usklađuju s rastom plaća, s potrošačkom košarom, a ne s nekim apstraktnim ekonomskim pokazateljima. Traže ono što bi trebalo biti pravda – jer su dali svoje za ovu zemlju, i sada traže da zemlja da barem nešto njima.
Umirovljenici nisu bespomoćni. Redžo Mehić, predsjednik Saveza, glas im je i suza i nada. Naglašava da je Vlada obećala jednokratne novčane pomoći, koje možda ne rješavaju ništa dugoročno, ali su tračak olakšanja. Traže pomoć u liječenju i rehabilitaciji, jer tijela stara i bolesna zaslužuju više od čekanja.
Haso Halilović, zamjenik predsjednika, glasno je rekao ono što svi penzioneri osjećaju – da su svi dobili nešto osim njih. Da je zima pred vratima, a penzioneri je dočekuju s neizvjesnošću, s brigom kako preživjeti.
Danas je njihov glas jači, jer znaju da zaslužuju dio kolača. I ako ih Vlada ne čuje danas, čut će ih 3. listopada pred njenim vratima. Jer penzioneri ne traže luksuz. Oni traže dostojanstvo.