Tih kolovozskih dana 1995. godine Markale su još vidale rane od stravičnog masakra koji se desio u veljači 1994. Započela je četvrta godina opsade, a Sarajlije gajile sve manju nadu da će vidjeti kraj rata. Krv, suze i glad postale su dio svakodnevice polumilionskog grada, čiji su stanovnici, unatoč svemu, pokušavali ostvariti privid normalnog života.
Centralna gradska pijaca za vrijeme opsade predstavljala je jednu od rijetkih lokacija gdje je moguće nabaviti hranu. Tako su i tog 28. kolovoza 1995. Markale bile mjesto koje je mnogima značilo opstanak. U 11 sati začulo se pet snažnih detonacija. Markale su doživjele svoju drugu Apokalipsu.
Minobacačka granata koja je ispaljena s Trebevića, tog je dana ubila 43 osobe, a teško ranila još 84.
Povodom osamnaeste obljetnice ovog tragičnog događaja, na ovom mjestu danas je upriličeno polaganje cvijeća i odavanje pošte žrtvama.
“Oni koji su ubili građane Sarajeva, neka znaju da su ubili puno bolje ljude od sebe”, rečeno je tim povodom.
Na mjestu pogibije okupile su se obitelji poginulih, te predstavnici županijske i državne vlasti. Cvijeće su, između ostalih, položili predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić, kao i delegacija Kantona Sarajevo.
Nemiña Crnčalo koji je još kao dijete u ovom masakru izgubio majku, kroz suze govori: Sjećam se svaki dan, svakog ponedjeljka proživljavam istu bol, bol i tuga su stalno prisutni i svojoj majci se želim zahvaliti za sve što mi je pružila dok je bila živa “.
Kako je izjavio Emir Turkušić, svjedok obrane na suđenju Ratku Mladiću koje se trenutno vodi u Haagu, minobacačka granata koja je ispred tržnice Markale u kolovozu 1995. ubila i ranila desetine građana Sarajeva bila je proizvedena u tvornici “Krušik” u Valjevu (Srbija) dvije godine ranije. Istu oznaku su imale još četiri granate koje su istog dana eksplodirale u blizini Markala – nekoliko stotina metara dalje.