Na pitanje Ivana Meštrovića, zašto je naredio pokolj na Bleiburgu Tito se pravda ovim riječima: “Morao sam zadovoljiti Srbe”. Nije dakle do njega. Ta kud bi on. Ne bi on to uradio. Natjerali ga..
No istovremeno u Beogradu i Vojvodini Titova vojska ubija i na tisuće Srba koji su se opirali komunističkoj ideji. Oko 45.000. Kako sad to? I radi koga?
Kako je istovremena ubojstva Srba u Srbiji, s ubojstvima stotina tisuća Hrvata i Bošnjaka na Bleiburgu Tito pravdao nekom srpskom Meštroviću? Možda identičnom rečenicom “Morao sam zadovoljiti Srbe?”.
Dakle tko su Srbi koje je Tito “morao” zadovoljiti na Bleiburgu ako je istovremeno u Srbiji ubijao Srbe?
Jedini Srbi za totalitarni um poput Titovog jesu oni koji su u Partiji. Samo Hrvat u Partiji je Hrvat. Ostalo je lovina.
Bleiburg je ideološki zločin Kominterne i OZNE. On nema nacionalni potpis nego potpis zla koje je pobijedilo drugo zlo.
Stoga je Srbima koji su u Partiji dozvoljeno ubijati kog žele. Pa tako i svoje Srbe ako nisu s njima.
Sve ostalo što nije u Partiji je niže rase, nedovoljno vrijedno da ga izvedeš pred sud. Takvom klasnom neprijatelju oduzima se svaka ljudskost. On nema naciju. On nema ime i prezime. Nema ljudska prava. On nije vrijedan razgovora. On je niže ljudsko biće. Ubijaš ga kao zeca. Ko pticu. Vježbaš se na njemu kao na lutki za pucanje.
To je fašizam. To nije antifašizam. Jer fašistička je doktrina dehumanizacija neprijatelja, pretpostavka da tamo, na drugoj strani, nema čovjeka.
Tito istovremeno s masovnim ubojstvima Hrvata, Bošnjaka i srpskih rojalista u Srbiji kreće i na potpuno čišćenje Njemaca iz Vojvodine. Za njima ostaju tek “švabski astali” o kojima pjeva Balašević.
„Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih jakih brigada, eventualno Krajišku. Potrebno mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika”, navodi Tito u pismu Peku Dapčeviću 16. listopada 1944.
Kako je stoga moguće da su današnji najveći romansijeri Josipa Broza, istovremeno najveći humanisti? Što humanizam ima s Titom? Ne bi li netko tko osuđuje etničko čišćenje automatski morao osuditi i preteču svih etničkih čistača 90-ih? Ne bi li netko tko poziva na suočavanje s prošlošću morao prestati preskatati suočavanje s ostavštinom Josipa Broznog.
Tito je dakle zločinac.
Tito je Zločinac.
Tito je bio ogroman zločinac.
Da, drugovi, Tito je etnički čistio, masovno streljao, i činio zločin. Ubio je mnoštvo djece, žena staraca. Ljudi. A to što su prije njega to isto činili fašisti, nije dokaz njegove nevinosti. On je nastavio s istom količinom zla s kojom su mu protivnici zaustavljeni. Iskompromitirao je do kraja ideju antifašizma. Sve one poštene, koji su stali u njegove redove s idejom pravde i slobode.
U ime borbe protiv fašizma, naturati današnjim generacijama fašističkog brata u zlu kao ideal, jednog ubojicu presvučenog u antifašističku koprenu što imamo od tog? I postoji li iti jedna postkomunistička zemlja osim ovih naših da slavi svoje diktatore?
Nemojte to više činiti. Ružno je. Smrdi do neba. Ljudi nam se smiju. Jer 21. je stoljeće.
Hrvatska:Uz već citirani Brozov ljubljanski govor, svaku dvojbu o njegovoj izravnoj umješanosti u ovaj poslijeratni zločin, otklanja i svjedočenje Ivana Meštrovića, koji je najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti posjetio 25. srpnja 1959. na Brijunima i kojemu je njegov domaćin na izravno pitanje o Bleiburgu kazao kako se Hrvate moralo pobiti da bi se zadovoljlio Srbe. U memoarskoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje, Meštrović navodi pismo koje je napisao Brozu poslije Drugog svjetskog rata kako bi mu objasnio zašto – na njegov poziv – nije u mogućnosti vratiti se kući. Umjetnik kaže kako politika nije njegov zanat, te kako ne zna što bi mogao reći kada bi se odazvao njegovu pozivu da se vrati, osim to, „da je bolje, da ih sto krivih i protivnih izbjegne kazni, nego trojica pravednih da pogine, jer će ovi mrtvi biti opasniji protivnici nego stotine krivih – koji umaknu“.
Kao da je, dakle, Meštrović već znao za pokolj. Ipak, potkraj pedesetih, odazvao se Brozovu pozivu i na Brijunima umjesto planiranog jednog, ostao osam dana. No, kada je čuo kako je ljubičica bijela ispunila srpsku želju, odletio je s Brijuna da se više nikada ne vrati u Hrvatsku, tj. SFRJ.
Bilo mu je jasno s kim ima posla, te kako se u konkretnom slučaju, vezanim za Brozovu boljševičku fazu, radilo o obračunu sa stvarnim i pretpostavljenim neprijateljima. I to ne samo u Bleiburgu! „Imati milosti i sažaljenja prema neprijatelju, značilo je iznevjeriti ono za što se dižeš u borbu“, govorio je Milovan Đilas, koji je, također, kad je shvatio kako Broz, ipak, nije(baš) ljubičica plava, utekao (od njega) glavom bez obzira. Josip Vričko l dnevnik.ba
Srbija: Prema dokumetima do kojih je došla Komisija streljnja su bila planska, po direktivama i odlukama tadašnjeg vojnog i partijskog vrha uz postojanje detaljnih spiskova političkih i klasnih neprijatelja koje treba likvidirati. Mnogi od tih spiskova streljanih su i pronađeni. Razlozi zbog kojih su partizanske jedinice, kako je Komisija utvrdila, bez suđenja streljale ljude i bacale tela u neobeležene grobnice uglavnom su bili ideološki. Međutim, kako pokazuje istorijska građa, koju su koristili i članovi Komisije žrtve su bile i oni za čiju su se imovinu interesovali tadašnji vojni i komunistički čelnici, čak i oni koji su nosili ista imena kao “narodni neprijatelji”, pa su ubijeni zbog zamene identiteta. Tako je, na primer, nastradao Radislav Radić rođen 1921. u selu Donja Mutnica, koji se zvao isto kao predsednik lokalnog ravnogorskog odbora. Iako su pripadnici Ozne (Odeljenja za zaštitu naroda) utvrdili da su Radića streljali greškom, samo su dopisali u spisak ubijenih, do koga je došla Komisija: “I on je bio neprijatelj današnjice”, što je bila formulacija za sve osobe streljane zbog zamene identiteta. (Centar za istraživačko novinarstvo – cins.rs)
Poskok.info
wpDiscuz