Da je bio strpljiv, Bog je mogao postati Hrvat

Bog se utjelovljenjem usavršio s ljudskom esencijom te tako poslao poruku kako su Bog i čovjek ravnopravni. Boga se ne prepoznaje u uzvišenosti ili u ideji odijeljenoj od svijeta, Božja veličina se, dakle, ne očituje u nečemu iznad čovjeka.

Bog je velik po čovještvu. Biti kršćanin ne znači braniti Boga kao ideju, boriti se da drugi prihvate Boga, nego prvenstveno označava trajnu usmjerenost prema dobru svakog čovjeka, neovisno o njegovim svjetonazorskim odrednicama. Kršćani se ne trude da svijet postane više kršćanski, nego da naš svijet bude istinski ljudski svijet, dostojan čovjeka, a ne ideje o Bogu.

Ako je Bog postao čovjekom da bi bio čovjek među ljudima, onda taj put trebaju slijediti i kršćani – oni ne smiju biti bogovi među ljudima, oni ne smiju biti ni ljudi među bogovima, nego isključivo ljudi među ljudima. Bog se utjelovljenjem rodio kao čovjek, a ne kao kršćanin.

Zato je Božić, kako sam to na početku istaknuo, prvenstveno antropološka, a tek potom teološka datost. No ovoga nisu svjesni socijalni kršćani, oni se iz neznanja zalažu za to da kršćanski Bog bude iznad svih i svega, oni žele da on postane zakonodavac koji svima propisuje kako trebaju živjeti, u što trebaju vjerovati i uz koji moralni sustav trebaju pristati.

Socijalni kršćani ne razumiju bit utjelovljenja, oni Boga i dalje promatraju kao ideju koja ih pokreće da pokore svijet, zato se neprestano nalaze u pohodu na druge koji ne misle kao oni, koji ne vjeruju u što oni navodno vjeruju i koji promoviraju neku drugu sliku čovjeka, a ta slika ne mora nužno proizlaziti iz nekog religijskog sustava. Čovjek je racionalno biće – i to svaki čovjek, dok religioznost obilježava samo neke ljude.

Nema smisla da ponavljam što su sve socijalni kršćani učinili od ove države, ukratko – uništili su je i nastavljaju je uništavati. Oni se ove države ne misle ostaviti sve dok postoji i najmanja šansa da je mogu urediti po mjeri njihovog palog kršćanstva.

Uz mnoge stare i stalne teme, hrvatski socijalni kršćani su ovih dana pokazali i strast prema školskim udžbenicima iz povijesti.

Naime, na jednoj seansi, održanoj u Hrvatskom saboru, o Alojziju Stepincu, koju je organizirala saborska zastupnica Marijana Petir, svećenik Juraj Batelja potužio se na tretman kardinala Alojzija Stepinca u srednjoškolskom udžbeniku grupe autora među kojima je javnosti najpoznatiji Miljenko Hajdarović, profesor koji je otkrio aferu kako je međunarodna nagrada Global Teacher Award za najbolje učitelje obična prevara. Nagradu dobije svatko tko se prijavi, uz uvjet da je dođe osobno preuzeti u Indiji.

Na ovu prevaru nasjelo je i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ono je spremno nekim nastavnicima financiralo troškove putovanja kako bi se mogli dokopati ove nagrade.

Ovo isto Ministarstvo, koje je nasjelo na jednu običnu, lako utvrdivu prevaru, nasjelo je i na drugu prevaru, nastalu na spomenutoj seansi Marijane Petir, o jednom nepoćudnom srednjoškolskom udžbeniku iz povijesti koji, gle čuda, ne slijedi nacionalne mitove i tendenciozne religijske interpretacije povijesnih događaja.

Ministarstvo misli da povijest upravo tome služi – da promovira korisne mitove umjesto kritičkog mišljenja. Miljenko Hajdarović, naprotiv, zagovara kritičko mišljenje, i kada se pristupa našoj povijesti, ali i kada se prosuđuju događaji u sadašnjosti. A jedan od tih sadašnjih događaja je i nagrada za uspješni nastavnički rad – Global Teacher Award.

Možemo reći da su u slučaju nastalom oko ovog udžbenika bili dosljedni i Miljenko Hajdarović i Ministarstvo znanosti i obrazovanja – Hajdarović je promovirao kritičko mišljenje, a Ministarstvo je branilo mitsku svijest i religijsku pragmu.

Međutim, kako Ministarstvo odlučuje o udžbeniku, bilo je jasno da će ovaj udžbenik povijesti ući u povijest kao udžbenik koji je zabranjen u 21. stoljeću – i to zbog mitsko-bogoštovnih razloga. To je, dakle, udžbenik koji nije, poput mnogih drugih, pristao da povijest kapitulira pred mitskom sviješću.

Detaljnu analizu slučaja stavljanja udžbenika na naš preživjeli nacionalni mitsko-religijski index librorum prohibitorum, od kojega je, usput budi rečeno, 1966. godine odustala i Katolička Crkva, iznijela je povjesničarka i metodičarka Snježana Koren, stoga nema potrebe da ponavljam njezine argumente.

Dovoljno je istaknuti kako je hajka na udžbenik potaknuta na seansi Marijane Petir, na najprikladnijem mjestu za ovu temu – u Saboru. Hajku je pokrenuo, onako diskretno kako to samo naši klerici znaju, Juraj Batelja, svećenik zainteresiran za svetost Alojzija Stepinca, da bi se potom hajci pridružio portal vrijednosne trijaže Narod.hr, a tu se onda, sasvim slučajno, našao i povjesničar Ante Nazor, inače autor udžbenika povijesti istog razdoblja, napisanog za jednog drugog nakladnika.

Ekipa je, već na prvi pogled, oslobođena svake sumnje da bi mogla biti pristrana.

Kada već spominjem Antu Nazora, sjećam se da su mi, dok sam svojevremeno pohađao poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesori spominjali jednog angažiranog studenta, pravovjernog sljedbenika komunističkog režima koji je, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća studirao povijest, žestoko braneći komunizam. Taj student se, isto sasvim slučajno, prezivao Nazor, a izvan svake je sumnje da bi to mogao biti ovaj Ante Nazor.

Razlika je očita, onaj Nazor je branio tadašnji režim i njemu pripadajuću istinu dok, naprotiv, ovaj, nama poznati Nazor brani ovaj režim i njemu pripadajuću istinu. Dakle onaj Nazor, ma tko to bio, i ovaj Nazor, za kojega nam se čini da znamo tko je, razlikuju se po nazoru na svijet, a to, priznat ćete, nije mala stvar za jednog i drugog Nazora.

Nazor je Nazor, dok je nazor ipak nazor. Doduše, tada je djelovao i jedan pedagog i novinar, prezivao se Marijačić, on je također izgarao za komunističku ideologiju, dok sada, sasvim slučajno, djeluje jedan novinar, Ivica Marijačić, koji izgara za nacionalističku ideologiju. Jedan s drugim nemaju veze i izvan svake sumnje je da se ne radi o istoj osobi. To je naprosto nemoguće.

U ovakvom svijetu zakašnjelih antropologija, gdje svatko brani najnoviju verziju sebe samoga, napadajući druge da su sada ono što je netko s njihovim imenom i prezimenom prije bio, nije ni čudo da jedan udžbenik završi na popisu zabranjenih knjiga. Osim toga, nije čudno da je povijest u funkciji crkvene povijesti, iako crkvena povijest ne pripada povijesnoj znanosti nego teologiji. No to su već nijanse.

Bitno je da je zbog svetosti Alojzija Stepinca stradao jedan heretički udžbenik povijesti. Kada već zabranjujemo knjige, trebalo bi zabraniti i Bibliju iz jednostavnog razloga – zbog Božje nepristojnosti, prerano se utjelovio, davno prije nego što su Hrvati nastali. Da nije bio nestrpljiv, Bog je umjesto pravog čovjeka mogao postati pravi Hrvat. Tada bi Bog bio Hrvat, ovako su Hrvati prisiljeni sebe same promatrati kao bogove koji ne žele čitati heretičke udžbenike.