Čudo u Prijedoru

U BiH se u netom okončanoj godini dogodilo toliko lošega da nije nikakav problem sastaviti dugačku listu negativnih događaja. Nasuprot tome, na pozitivnom popisu “konkurencija” je vrlo tanka.

Meni osobno najpozitivniji je događaj godine u BiH performans Jelene Topić izveden prošle jeseni u Prijedoru, kao dokaz da je, unatoč materijalnoj i moralnoj bijedi većine društva, živa suvremena umjetnost u BiH i te kako moguća. Semiotika, znanost o znakovima, uči nas da znakovi dobivaju značenje ovisno o kontekstu. To da netko tijekom mjesec dana stoji i šuti po tri sata dnevno na trgu u Amsterdamu ili Kasselu nije isto kao izvesti stvar u Prijedoru, sredini donedavno, najblaže rečeno, nenavikloj na postupke suvremene umjetnosti. Nakon ovog “šutljivog krštenja” javnost zbunjena performansom (pri čemu su upravo ta isprovocirana zbunjenost i svakojake interpretacije bile njegov integralni dio), će u nekom budućem sličnom pokušaju vrlo brzo prepoznati o čemu se radi. Ovaj performans je za društvo u kojem je izveden bio prvi takve vrste i stoga je neponovljiv. Jednostavnost rada, činjenica da se, široj javnosti dotad nepoznata djevojka, trideset i jedan dan penjala na kutiju u javnom prostoru, dakle, dovodila se u poziciju istaknutosti, kao na govornici, da bi onda satima nepomično šutjela izazivala je čuđenje i frustraciju. Osim osnovne ideje, koja se pokazala genijalnom, uspjehu performansa pridonijela je i uzorna izvedba. Zahtijevala je silnu fizičku i mentalnu kondiciju. Umjetnica je performans izvela maestralno, od početka do kraja.

Nino Raspudić l nezavisne.com

Budući da sam svojevremeno stekao ponešto iskustva s tom vrstom umjetnosti, čim je vijest o neobičnoj djevojci koja nepomično šuti na prijedorskom trgu počela kolati, bilo mi je jasno o čemu je riječ. No to što sam zaključio da se radi o nadarenoj umjetnici, a ne nekoj nijemoj isposnici, misterioznoj strankinji ili očajnoj prosvjednici nije ništa oduzelo snazi kojom me pogodio njen performans, jednako kao što naš doživljaj igranog filma ili kazališne predstave nije umanjen sviješću da glumci glume i da to nije “za pravo”.

Prolaznici na prijedorskom trgu, potom i lokalni mediji, a na koncu i čitava javnost u BiH pa i šire, grozničavo su tražili objašnjenje toga što se događa, projicirajući u njenu šutnju i nepokretnost ono što njih tišti.

Što je mladu, lijepu ženu moglo natjerati na tako neuobičajeno ponašanje? Prvo medijsko tumačenje na koje sam naišao “rješavalo” je misterij svodeći ga na uobičajenu žalopojku: Prijedorčanka prosvjeduje zbog nezaposlenosti – završila je dva fakulteta, a nema posla, dok bahati političari… itd.

Ubrzo se iz komentara javnosti mogao iščitati duboki strah od bilo čega što nema do kraja definiran, zaokružen smisao, po mogućnosti unutar već postojećih, općeprihvaćenih vrijednosnih koordinata. Jelena Topić im je simbolički pred nos stavila prazan list papira koji su ispunjavali svojim željama, frustracijama, nadanjima. I sama je u kasnijem pisanom osvrtu na performans istaknula kako su se u “medijima nerijetko pojavljivali krivi navodi o njemu kao štrajku, protestu ili nacionalno-politički motiviranom djelovanju”.

Nakon prvog čuđenja uslijedile su reakcije tipa: “Znamo da te plaćaju za to” , “Ako te niko ne plaća, siđi odatle” i sl. Dakle, “objašnjenje” da se zbunjujuća stvar događa zbog toga što joj netko iz nekog razloga plaća da stoji na trgu i šuti, jer zašto bi itko išta u ovoj zemlji radio bez financijskog interesa? Iako je očito jedini početni interes mogao biti dobra ocjena diplomskog rada, na kraju je autorica stekla golemi simbolički kapital. Preko noći je postala umjetnička zvijezda, a “profitirao” je i Prijedor, jer je njegov glavni trg od “ne-mjesta” postao “mjesto”, dakle prostor na kojem se nešto važno dogodilo i koji je postao šire prepoznatljiv.

Ako nije plaćena za to i ako nije riječ o nekom prosvjedu (zbog nezaposlenosti ili nečeg drugog), dio komentatora je zaključio da je luda. Iz njihove uske definicije “normalnosti”, ona to naizgled i jeste. No ako je poželjna normalnost današnja svakodnevnica u njenom gradu i državi, onda biti proglašen “ludim”, tj. nekim tko odudara od takvih normi prije zvuči kao kompliment.

“Pričala ili ćutala, niko te ne čuje”, najdublji je komentar upućen od jedne gospođe u prolazu. “Čemu sve to kad ne mogu ništa promijeniti?!”, dobacivali su joj neki, pomireni sa sudbinom, ali s čudnom potrebom da se predaju i u ime drugih.

Najzanimljiviji su komentatori koji su pokušavali normalizirati stranu im situaciju tako što su pretpostavljali da je protagonistkinja strankinja pa su joj se obraćali na engleskom i pitali međusobno: “Je l’ ona naša?” “Vjerovatno jeste, vidiš da nije zdrava s glavom!” Dakle, ili je strankinja pa je normalno da “čudinja”, ili je “naša” pa je to što radi apsolutno nenormalno.

Uznemirenost zbog nerazumijevanja šutljive poruke rađala je i pseudopragmatičkom kritikom poput: “Bolje ti je ići na selo kupiti šljive i musti krave nego stajati tu!” Takvima bi se moglo replicirati: “Bolje vam je ići na selo kupiti šljive i musti krave nego se usred radnog dana smucati po trgu u Prijedoru i istresali se na djevojci koja nepomično stoji na kutiji i šuti”.

Taj neispisani papir, šutnja, otvorenost, u konačnosti sloboda mogućih intrepretacija očekivano je privlačila simpatije djece, dok je, kako svjedoči sama autorica u dnevniku performansa, odrasli… “nerijetko sažalijevaju i oplakuju.”

Nakon 31. dana performans je okončan humanitarnom gestom, ispisivanjem ispred kutije broja čijim se pozivanjem prikupljala pomoć oboljelom dječaku, čime je umjetnica, odlazeći definitivno s trga, dala prvi ustupak “normalizaciji” svog čina. Nakon nekoliko tjedana dala je objašnjenje u videu i na internetskoj stranici posvećenoj svom radu, u kojem daje školsko tumačenje za neupućene: “Koristila sam vlastito tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta – autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike”.

Obavijestila je javnost kako će rezultat svega biti dokumentarni film, multimedijalna izložba i stručni rad iz područja masovne komunikacije. Kao poštovatelj njenog rada, priznajem da sam se u tom trenutku pobojao da će se učinak “glasne šutnje” umrtviti u banalnoj udžbeničkoj eksplikaciji, jer ovakvu stvar ne treba previše objašnjavati, kao što ne treba objašnjavati ironiju ili vic. Ali srećom, prevario sam se – upravo u fazi kada se činilo da se umjetnica do kraja “normalizira”, to jest da svoj provokativni čin jezikom teorije “prevodi” u normalnost, čiji je vrhunac trebao da bude intervju za dnevnik državne televizije, stigao je šećer na kraju. Urednik i voditelj su valjda očekivali da će umjetnica lijepo objasnit što je htjela, iznijeti “temu i ideju”, i to što je mjesec dana svrbjela javnost počešati frazama o širenju svijesti, humanitarnosti, suočavanju s ovim ili onim… No ona je na pitanje voditelja odgovorila šutnjom. Nastao je mali TV skandal, uštogljeni voditelj je ponavljao pitanje misleći da nešto ne funkcionira na vezama, na koncu se nakon gotovo minute šutnje Jelene Topić predao i rekao kako “nažalost, nećemo moći realizirati uključenje”. Ta dragocjena minuta šutnje u Dnevniku 3 BHRT na koncu se pokazala kao sjajna završnica rada.

Jelena Topić, meni nepoznata žena, čiji glas još nikada nisam čuo, stala je na kutiju i zašutjela u teško vrijeme u neveseloj, preopterećenoj zemlji. Začudila je, ganula, naljutila, nadahnula, potaknula na razmišljanje, ohrabrila mnoge ljude. Njen performans je odavno prerastao prvobitnu intenciju i postao mit. Ne bi bilo dobro iscrpiti mu snagu samo u moralizirajućem, društveno ili kulturno “pozitivnom” značenju i posljedicama. Koliko god ga teorijski naknadno interpretirali ne može se do kraja iscrpiti sav njegov značenjski potencijal. Preostaje uvijek ono nešto magično, kao što i nakon najiscrpnije metričke i retoričke analize antologijske lirske pjesme ostaje nešto neuhvaćeno, jer inače bismo sve mogli napraviti prozno i racionalno. Upravo to nedohvatljivo, neizrecivo onoga što se događalo mjesec dana od 10 do 13 h na prijedorskom trgu ostaje visjeti u zraku i ne može ga pokvariti, čak ni kad bi htjela, ni sama umjetnica naknadnim interpretacijama i sužavanjima značenja. Jer nakon što ga je izvela, više ni ona nije apsolutna gospodarica interpretacija svog djela.

Nije bit u tome da se šuti, već kada i gdje se šuti. Šutnja između vlastita četiri zida ne znači ništa. Za razliku od nje, šutnja na gradskom trgu, ili u udarnom terminu u dnevniku javne televizije, govori upravo tako što otvara sluh za ono neizrečeno pa time osjećaj za ono neizrecivo.

Veliki filozof 20. stoljeća Ludwig Wittgenstein ističe: “O čemu se ne može govoriti o tome treba šutjeti”. Možda sam kolumnu o veličanstvenom performansu Jelene Topić trebao samo nasloviti, a onda ostaviti prazne stranice, no tada bih se osjećao kao puki plagijator. Ovako sam barem pokušao mucajući izraziti joj duboku zahvalnost za malo darovanog smisla u općem kaosu koji nas okružuje.