Knjiga “Pustolovine baruna Münchhausena” prvi put je objavljena 1786. godine i otada je doživjela brojna izdanja. Njezin autor je Gottfried August Bürger, a knjiga govori o “nevjerojatnim” pustolovinama baruna Münchhausena koje ovaj prepričava svojim gostima, a zasniva se na stvarnom liku, barunu Hieronymusu von Münchhausenu koji je kao profesionalni vojnik sudjelovao u vojnim kampanjama po Rusiji, a koji je nakon odlaska u mirovinu postao “zvijezda” u njemačkim aristokratskim krugovima zbog svojih “neobičnih” dogodovština u ratu.
Fikcija
U popularnoj kulturi barun Münchhausen je postao sinonim za osobu koja napuhuje događaje koji su mu se dogodili do razmjere nevjerojatne fikcije. Čak je u medicini i jedan psihološki poremećaj nazvan njegovim imenom – Münchhausenov sindrom. Osobe s tim poremećajem preuveličavaju svoje zdravstvene probleme, bilo da se radi o stvarnim ili umišljenim bolestima. Čak i ako nemaju nikakvih zdravstvenih problema, one će ih izmisliti i odlaziti kod liječnika zahtijevajući liječenje. Poremećaj može dovesti čak i do smrtnog ishoda, kao posljedica samoozljeđivanja ili zbog brojnih terapija za nepostojeće bolesti.
Barun Münchhausen priča svojim gostima bestidne, bezazlene laži. Kao primjer ću navesti zgodu kada on dolazi zimi u jedan ruski gradić u kojem je napadao visoki snijeg. Pošto nije mogao dalje sa svojim konjem, barun Münchhausen je zavezao konja za “drvo” koje je virilo iz zemlje. Ujutro, kada se probudio, ugledao je konja kako visi s vrha crkve: snijeg je preko noći okopnio, a bio je toliko dubok da se barunu učinilo od vrška tornja crkve koji je virio iz snijega da je drvo.
Zgode baruna Münchhausena
Ili jedna druga zgoda, kada je barun jašući na svome konju upao u duboku vodu. Pošto su i on i konj bili neplivači, barun je uhvatio konja za grivu, te ih na taj način izvukao iz vode. Ono što je važno naglasiti, u tim pričama sve završava sretno, kao u crtanim filmovima: ljudi prežive i bez pola glave, kao i konji koji ostanu bez zadnjeg dijela tijela.
Zbog čega cijela ova priča? Predizborne “priče” koje ovih dana ispreda Bakir Izetbegović lobotomiziranoj SDA-ovoj stranačkoj mladunčadi neodoljivo podsjećaju na zgode baruna Münchhausena. Sedamdesetih, u vrijeme dok sam pohađao osnovnu školu, prilikom posebnih prigoda, dana škole ili općine, za osnovnoškolce su organizirani “sati povijesti” na koje su dolazili bivši partizani i prepričavali djeci svoje dogodovštine iz Drugog svjetskog rata. U popularnoj predratnoj “Audiciji” jedan od glumaca (Admir Glamočak) je sjajno ismijao tu tradiciju: “I tako ja, četerest treće, kaže, pa nabode onaj ćevap.”
Jedna od “epizoda” iz ove bizarne povijesti bošnjačkog baruna Münchhausena zaslužuje posebnu pozornost i u mnogome podsjeća na priče koje je moja generacija slušala u osnovnoj školi. Nazvat ćemo je “Bakir brani Sarajevo”: “Ja sam sebe iznenadio time koliko sam bio spreman riskirati za oca i koliko sam bio spreman poginuti za Sarajevo. Kada je Sarajevo bilo razarano bila je ideja da se moj otac, generalštab i sve ostalo izmjesti u Zenicu i skoro su ga nagovorili na tu stvar. Ja sam tad bio odlučio da ostanem”, izjavio je nedavno Izetbegović pobravši frenetični aplauz na otvorenoj sceni.
Jeste li znali da je Bakir Izetbegović osamdesetih bio politički disident? Niste? Poslušajte ovo: “Hvala Bogu da sam imao posao, jer da ga nisam imao, vjerojatno ga ne bih ni dobio. Bile su male plaće. Onda sam se ja potrudio da u toj firmi u kojoj sam radio budem nezamjenjiv. Potpuno sam svladao posao i već s 27 godina sam bio glavni inženjer na izgradnji hotela Zenit u Neumu. Potrudio sam se pohvatati sve konce i da me moraju imati, da ne mogu bez mene završiti zgradu. Za oca sam se uporno borio. Povezivao sam te konce emigracije, PEN-a, Amnesty Internationala. Na kraju je Munja Alibabić otišao mom ocu i kazao: ‘Čuješ, ti ćeš izaći iz ovog zatvora, ali će ti sin ući. Reci mu da to više ne radi’. Ja sam nastavio to raditi”, kaže Bakir pa nabode onaj ćevap. (Krajnje je vrijeme da naši “objektivni” povjesničari, kakvih na ovim prostorima nikada nije manjkalo, stave Bakira Izetbegovića uz bok najvećih političkih disidenata druge polovice dvadesetog stoljeća, rame uz rame s Vaclavom Havelom, Adamom Michnikom, Aleksandrom Solženjicinom ili Milovanom Đilasom.)
Kokoš ili jaje
S pravom se može postaviti pitanje je li Izetbegović izgubio svaku mjeru ili se radi o ozbiljnoj patologiji. “Ljudi su davali moje ime svojim sinovima da bi imali Bakira kao što ga je Alija imao”, izjavio je nedavno. Psiholozi bi ovo bez imalo sumnje okarakterizirali kao zabrinjavajući primjer narcisoidnog poremećaja koji je među političarima vrlo česta pojava, da bismo bez imalo krzmanja mogli postaviti onu dilemu o kokoši i jajetu, što je starije: Odlaze li pojedini ljudi u politiku zbog narcisoidnog poremećaja ili je taj poremećaj posljedica bavljenja politikom? Ili postoji, možda, neki treći razlog, stariji i od kokoši i jajeta?
U svojoj priči “Na lađi” Ivo Andrić opisuje jednog svog nametljivog suputnika koji bez prestanka priča o sebi: “Najpre je govorio polagano i isprekidano, preko zalogaja, ali njegova potreba da govori, da priča i izmišlja, rasla je neprestano. Mislio sam u sebi: kad bi bilo istina što kažu, da je svakom čoveku dosuđen samo određen broj reči koje ima da izgovori u životu, ovaj bi čovek sutra umro. To što je pričao, bili su nepovezani doživljaji iz njegovog života za vreme rata, iz posleratnih godina, ili prosto neke scene zamršene i burne, za koje se nije moglo odrediti iz kog vremena i iz kakvih prilika su izvađene. (…) Čovek je imao odlično pamćenje, ali je bilo očito da nije upravljao on pamćenjem, nego je ono radilo na svoju ruku.”
Bijeg od stvarnosti
Andrićev pripovjedač pokušava proniknuti u psihu svog suputnika, ali bez uspjeha: “Događaji su se gomilali, čudni, nemogućni, ali oštro ocrtani. Bilo je snage i — kako da kažem — istine u tim lažima.” Ipak, njegov suputnik na kraju ispriča kako putuje u Kladovo zbog istrage Ministarstva financija, jer je kao računovođa imao manjak u kasi. On, naravno tvrdi, kako nije kriv i kako će o svemu pisati novine.
Pripovjedač se rastaje sa svojim suputnikom i nakon izvjesnog vremena, nakon povratka s putovanja po Rumunjskoj i Turskoj, slučajno pred jednom “kafanicom na savskom pristaništu”, ugleda svog suputnika s lađe, kako se, pijan, raspravlja s drugim pijancem: “Jedan je naročito vikao. Poznao sam ga — bio je moj saputnik sa lađe. Bio je zapušten i otrcan kao ljudi koji nisu u redu sa društvom i zakonom, i koji vole da se drže periferije.”
Moguće je da su Izetbegovićeve laži neka vrsta iracionalnog bijega od stvarnosti zbog cijelog niza korupcijskih afera koje se vežu uz Stranku demokratske akcije od kada joj je na čelu Valter iz ulice Mehmeda Spahe broj 14, a koje bi mogle dobiti svoj sudski epilog u slučaju gubitka izbora. Gostujući nedavno na Face TV-u, u Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića, Dino Konaković je najavio nakon pobjede na izborima “sanaderizaciju” Bosne i Hercegovine. “Državni zatvor napunit ćemo sanaderima iz BiH”, izjavio je Konaković. Na Hadžifejzovićevo pitanje tko su sanaderi, Konaković je odgovorio da bi prvi među njima mogao biti upravo Bakir Izetbegović.
Josip Mlakić l bljesak.info
wpDiscuz
