U Biskupskom ordinarijatu Banjolučke biskupije, u glavnome gradu Republike Srpske, u Ulici Kralja Petra I. 80, monsinjor Ivo Tomašević, generalni tajnik i glasnogovornik Biskupske konferencije BiH i najbliži suradnik kardinala Vinka Puljića, dočekao me vrlo zabrinuto. Tema o kojoj smo trebali razgovarati nije bila nimalo ugodna. Atmosfera u kojoj smo razgovarali još manje.
Pred nama, tu na sofi prostorije za sastanke, prostrte su dvije međusobno sučeljene karte Bosne i Hercegovine. Jedna od njih izišla je u Večernjem listu u petak 10. veljače, dan uoči mog dolaska u Banju Luku. To je karta tzv. trećeg entiteta, iliti hrvatske federalne jedinice u (Federaciji) BiH, uz koju se, u Večernjaku, kočio naslov “U hrvatsku federalnu jedinicu u BiH ušlo bi do 83 posto Hrvata”. Iza te karte stoje zagovornici i promotori hrvatskog entiteta u BiH, bliski čelnicima HDZ-a BiH u Mostaru, odnosno predsjedniku HDZ-a BiH i hrvatskom članu u Predsjedništvu BiH Draganu Čoviću.
Druga je bila karta bosanskohercegovačkih biskupa (koju su oni, po riječima mons. Tomaševića, bili dali u javnost još 29. listopada 2005). Njihov prijedlog političko-teritorijalnoga ustrojstva Bosne i Hercegovine i vizualno i po sadržaju čista je suprotnost HDZ-ovu pogledu na BiH i na položaj tamošnjih Hrvata.
Hrvati katolici koji žive u Bosni i Hercegovini podijelili su se u dvije linije s različitim vizijama na unutarnje uređenje države.
Jednu liniju sačinjavaju – pretežitim dijelom – vodeći hrvatski političari u BiH, najvećim dijelom koncentrirani u HDZ-u BiH, kojemu je sjedište u Mostaru.
Druga liniju predstavljaju oni koji zagovaraju viziju bosanskohercegovačkih biskupa, a to su njih šestorica: predsjednik BK i nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, dopredsjednik BK i vojni biskup mons. Tomo Vukšić, banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić, pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar i pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Hrvatski političari, mahom HDZ-ovci, ali i veći dio ostale hrvatske “političke elite” u BiH, zagovaraju striktno nacionalnu ili entitetsku podjelu Bosne i Hercegovine, oslanjajući se pritom na činjenicu da logika ili evolucija političkih događanja ili političke realnosti u BiH – od rata iz devedesetih naovamo – neizbježno ide u smjeru stvaranja etnički potpuno čistih i homogenih teritorija te da se s tom objektivnom činjenicom ili s tim trendom jednostavno treba pomiriti i verificirati ga odgovarajućom “troentitetskom” političko-teritorijalnom podjelom Bosne i Hercegovine, pri čemu bi i Hrvati napokon dobili svoju, hrvatsku “republiku”. To jest, hrvatski entitet.
Bosanskohercegovački biskupi, međutim, razmišljaju sasvim drugačije, oni idu za revizijom ili ukidanjem Daytonskoga sporazuma i nude sasvim drugačiju, regionalnu (dakle, ne po nacionalnom ključu) podjelu, po kojoj bi BiH – koju oni i dalje vide kao cjelovitu – bila podijeljena u četiri regije, formirane po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i sl. naravi, a čiji bi glavni gradovi bili Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla. Ono, dakle što se danas mnogima, ili čak većini, čini kao glavni ili jedini kriterij podjele BiH, a to je nacionalni element, to bosanskohercegovački biskupi stavljaju u drugi ili treći plan.
“U prijedlogu Biskupske konferencije BiH jako je važno da nijedan narod nema u svakoj od te četiri regije više od 40 posto, a nijedan manje od 30 posto udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. To je važno zbog toga kako nijedan narod ne bi mogao majorizirati druga dva”, upozorava mons. Tomašević…
Jutarnji list
wpDiscuz