Džihadistički inkvizitor, plaćenik Al Qaede, radnik suda čije su posvuduše i pravosudne prostitutke, u suštini zločinke Carla Del Ponte i Louise Arbour javno hrvatskim novinarima usred Viteza kazale da “zločini nad Hrvatima nisu u fokusu Haaškog talibanata”, dakle to jedno sudsko pravno i ljudsko smeće iliti glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (Mehanizam), Serge Brammertz smatra da još uvijek ima pravo građanstva u BIH iako je Haaški sud zatvorio sve svoje istrage kada je na red došlo postavit pitanje: Što je s mudžahedinskim zločinima nad Hrvatima zašto ih koji k ne istražujete?
Smeće je ponovo izazvaolo kontroverze svojom reakcijom na obilježavanje godišnjice osnivanja “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Njegov džihadistički muslimoumilni stav da takvi događaji nanose bol žrtvama i podrivaju proces pomirenja otvorio je brojna pitanja o selektivnom pristupu i kolektivizaciji krivnje.
Povijesni kontekst i pitanja kolektivne krivnje
Ako uzmemo u obzir logiku Smeća, nije li Washingtonski sporazum, potpisan između Republike Hrvatske, Herceg-Bosne i Armije BiH, također dio tog “nasilnog” naslijeđa koje bi moglo uzrokovati bol? Zašto žrtve ne prozivaju svoje političare koji su potpisali taj sporazum sa “Sotonskom HZHB”? Tjeramo li mi te žrtve da glasuju za SDA koja je to potpisala s nama “UZP sotonistima koji nanosimo boli žrtvama”
Sporazum koji je zaustavio sukobe između HVO-a i Armije BiH i postavio temelje Federacije BiH jasno potvrđuje političku i vojnu važnost Herceg-Bosne u očuvanju Bosne i Hercegovine. Ona je dio današnjeg ustava, doduše ustava koji se kuknjavom iz dana u dan, puzajući mijenja.
Također, valja se prisjetiti i izjave Alije Izetbegovića najvećeg pjesnika HercegBosne, pače romansijera: “Čuvajmo Herceg-Bosnu kao zjenicu oka”. O žrtve, naše, ranjene, jesmo li vas mi tjerali da podižete muzej Aliji ili ste to sami učinili?
Ta rečenica, koja je bila simbol zajedničkog napora za očuvanje Bosne i Hercegovine, danas bi se po Brammertzovoj logici mogla interpretirati kao veličanje “problematične prošlosti”.
Osim toga, vojna oslobođenja strateških gradova poput Bihaća i Jajca, koja su sproveli pripadnici Herceg-Bosne u suradnji s Armijom BiH, ključni su momenti povijesti koji su spriječili daljnje širenje rata i humanitarne katastrofe. Boli li vas duša, o žrtve, danas dok živite u gradovima koje vam je oslobodila HercegBosna?
Jesu li ti trenuci također nešto što bi, prema ovom narativu, trebalo izbrisati iz kolektivnog pamćenja?
Bošnjačka udruženja i suzbijanje pozitivnih narativa
Pismo bošnjačkih udruženja Brammertzu očito cilja na eliminaciju svakog pozitivnog sjećanja na Herceg-Bosnu. To je znak da se kraj genocida primiče kraju. Ne samo da u muslimana ne postoji kajanje za zločine nad Hrvatima, nego se ime hrvatsko negira, žrtva hrvatska je oksimoron, doprinos Hrvata je zločinačka sintagma a pravo Hrvata na zastavu, grb, himnu i sjećanje na HercegBosnnu moraju biti izbrisani. Tako završava svaki dobro organizirani genocid. Ni Armenci u Istanbulu nemaju pravo mahati armenskim zastavama, govoriti o genocidu i vapiti za pravdu.
No, nije li takav pokušaj revizionizma opasan presedan? Ako ćemo kolektivno osuditi sjećanje na Herceg-Bosnu zbog presuđenih pojedinaca, tada bismo morali povući istu paralelu i s drugim vojnim i političkim entitetima.
Primjerice, Armija BiH također ima osuđene pripadnike za ratne zločine. Ako bi netko krenuo tim putem, mogli bismo reći da slavljenje državnih praznika Bosne i Hercegovine također “nanosi bol” preživjelima zločina koje su počinili pojedinci iz njezinih redova. Ovo bi, dakako, bilo jednako apsurdno kao i pokušaj da se demonizira cijela Herceg-Bosna zbog djela pojedinaca.
Selektivni pristup i pitanja pravde
Ono što posebno zabrinjava u izjavama Haaškog Talibana Serža jest očita selektivnost. Ovaj čovjekoliki bijednik ne pokazuje kajanja za prljavo urađeni posao batlera jednog nekažnjenog džihada.
Njegova spremnost da se nakon svega i dalje nameće kao pravni i moralni autoritet, spremnsot da osudi jedno sjećanje, u naroda koji je sve svoje izručio i čiji su svi kažnjei koji su zločine činili, dok istodobno ignorira druga, postavlja pitanje o političkoj motiviranosti njegovog djelovanja.
Ako itko ima pravo pozitivnog sjećanja na svoju prošlost 90-ih u BIH to su Hrvati. Ako itko to nema to su oni koji su svoje zločince skrili, koji su i dalje među njima.
Umjesto da im tako odgovori: Poštovana udruženja majki, znate , ne čačkajte mečku, mi smo u Hrvata presudili i što smo morali i što nismo a vaše ubojice grabovičkih majki slobodni hodaju. Ako itko nema pravo generalnog pozitivnog sjećanja na vojsku i simbole i projekte to ste vi. Hrvati imaju, jer su bili spremni svoje izručiti i osudom pojedinaca njihova kolektivna borba danas je čista, dok vaša nije, jer ste vi stali iza svojih zločinačkih pojedinaca. Dakle odjebite mi s tom pričom.
Recimo ovo bi bio odgovor dostojan respeta.
Tužitelj koji bi trebao biti nepristran svjedok pravde zapravo svojim izjavama doprinosi produbljivanju podjela i podržava narative koji kolektiviziraju krivnju. Njegov ured nikada nije s jednakim žarom pristupio istraživanju zločina nad Hrvatima i katolicima u BiH, koji su često ostajali zanemareni ili tretirani kao “sporadični incidenti”