Nije dopušteno da se Hrvate iz BIH u Hrvatskoj percipira kroz Matu Rimca, Dejana Lovrena, Ljubu Jurčića, Đurđicu Čilić, Ivicu Đikića, Borisa Havela, Miljenka Jergovića, Dragana Markovinu, sve manje i kroz Ninu Raspudića ili Ivu Lučića.
Dapače mnogi od njih, osim možda potonja dva i Markovine, niti sami sebe odavno ne percipiraju tako.
Odavno su nadrasli sindrom provincijalaca. Neki i prezreli svoj provincijski heritage.
Malo tko zna pobrojati sve hercegovske i posavske kirurge na Rebru i na Svetom Duhu, na Firulama, koji su iz BIH a spasili su do sada na tisuće života bjeloputih arijevskih Hrvata u Lijepoj Njihovoj Pereciji.
Rijetko tko u RH zna pobrojati nogometne zvijezde koji igraju za RH a iz BIH su.
No svi u RH znaju tko je npr. dr. Ante Kvesić. Zbog viralnog videa koji je obišao svijet.
Svi znaju tko je Ljubo Ćesić Rojs. Ne zbog njegove ingenioznosti nego zbog položenog ispita za Noćnu moru.
Svi znaju tko je i odakle je rahmetli Jajan iz te iste noćne more. Malo tko u RH da ne zna za pokojnog Antu Kiropraktičara.
To su jedine dopuštene i poželjne medijske slike Hrvata iz BIH.
Novi ridikuli za prezentaciju hercegbosanskog primitivizma tek se traže. Iako ih je sve manje. A u nedostatku civila sve češće im se kao primitivci nude neki ridikulozni fratri.
Koji mediji u Hrvatskoj određuju sliku Hrvata u BIH?
U prvom redu strani mediji. I strani novinari. Na stranim plaćama. N1 TV, Index, ustaški ađutantDežulović, Ante Tomić, Viktor Ivančić i sl.
HRT kao nacionalna TV kuća pred tim medijima šuti.
Ona sve ove godine jeste prešutno sudjelovala u stvaranju propagnadne slike o Hrvatima u BIH. Slike primitivaca i šupljeglavih naiconalista.
Čak i sama emisija “Pogled preko granice” zvuči odvratno fašistički. Gore bi bilo samo “Pogled preko žice”.
Naslovljena baš kakav je cijeli perecijski fašizam prema nama, kao nekakav zgađeni pogled, na koji su eto primorani, pogled s puno gađenja i sve manje stida, pogled prema primitivnoj braći i sestrama, s novinarom koji iritira glasom, tako da prosječan Hrvat u RH odmah prebaci kanal.
Emisija je to s pogledom kroz blago otškrinute arijevske koltrine, prema morlačkoj tamnoputoj društvenoj skupini zaostaloj u vremenu i prostoru, neželjenoj retardiranoj braći iz nekakvog okrajka nekadašanjeg kalifata, na toj nekoj zemljici Humskoj, Lašvanskoj i Posavskoj, na kamenjaru, na kojem se eto nekim bizarnim nagonom, danas njima neshvatljivim čak i neprihvatljivim, krunila nekadašnja junačka hrvatska uljudba, tih drevnih dana, na prostoru na kojem su ubijani posljednji hrvatski kraljevi, obrednim odsjecanjem glave, na kojem je otpor dizala posljednja hrvatska kraljica, onomad kada je tu došlo najveće zlo po naš narod i po Hrvatsku.
Ne Srbi, dragi naši Pereci. Znamo da su vam oni ultimativni sinonim za svako zlo. Nama , vidite nisu. Nego Osmanlije.
Onomad kad su zatrpali i grobove i crkve i predkršćansku kulturu Hrvata na tim prostorima. Koja još nije bila iskorijenjena.
Onomad kad su mnoštvo našeg i srpskog naroda odveli u ropstvo ili preveli na Islam. A Hrvatsku i Srbiju gotovo uništili do nestanka.
Nanijevši čitav jedan genocid, kulturocid, elitocid, pa i grbovnikocid ako baš hoćete nakon fatalne Krbavske bitke kad bijaše pobijeno mnogo hrvatsko i bosansko i srpsko, no u svakom slučaju kršćansko plemstvo. Iz vremena kad su Hrvati, Srbi i Bosanci bili male no bratske europske kršćanske kraljevine. Dio Christodoma.
Onomad kada je opustošena jezgra hrvatske države a ostaci te iste države pretvoreni u austrijsku i ugarsku vojnu krajinu, koja je potom naseljavana pravoslavcima: Vlasima i Cincarima, koji su stoljećima nosili osovinu borbe protiv Turaka. I koje je sam Napoleon pohvalio rječima “Dajte mi 100.000 Hrvata i osvojit ću cijeli svijet”.
Ti ljudi kasnije će posredstvom SPC postati Srbi, legitimno, baš onako kako će neki latinizirani Srbi Hercegovine i Zagore postati Hrvati, potom će isti ti Srbi, nekad Vlasi, postati žrtve austronjemačkog nacizma u kojem će glupa pravašija služiti kao germanski psi, kada Austrijanci u strahu od rađajućeg novog državništva južnih slavenskih nacija pokreću prvi a potom i drugi svjetski rat, s namjerom da trajno unesu razdor među južnoslavensku braću a usput stvore alijansu protiv Rusije.
Pri čemu su koristili upravo zegejske naciste, frankovce, kao nosače svojih nacističkih jatagana protu svega vlaškog, romskog i židovskog. U konačnici i hrvatskog i slavenskog.
Praksa je jasna. Ono što je iz BIH a izvrsno je, čak i daleko iznad prosjeka u Hrvatskoj, to predstavljaj kao nativno RH-azijsko avnojevsko hrvatsko nacističko grlo. Ono što je iz BIH a ridikulozno je to predstavljaj kao paradigmu Hrvata iz BIH.
U toj sveopćoj medijskoj agresiji, tako će se i onaj izvrsni Hrvat iz BIH u svakom javnom obraćanju dehercegovizirati i debosnizirati.
Svojim outfitom, izričajem i dijalektom na sve moguće načine pokušat će dokazati da je njegovo porijeklo iz BIH ili puka slučajnost ili nesretan pradavni porođajni događaj koji nije bitno naglašavati.
Kada se jedan narod ridikulizira, kad se njegovog lidera predstavi kao hohštaplera, kad mu se narod paralelno predstavi kao skup fanatičnih molitvenih čobana na nekoliko ovećih pašnjaka onda i njegova krema, intelektualna i svaka druga, već poodavno asimilirana po zegej pločinicima, polako gubi osjećaj empatije prema njemu, prema svojoj djedovini, štoviše, polako i sami razvijaju sram, ne i susramlje, rečeno modernim neofašističkim hrvatskim, pa čak krenu artikulirati i najglasniji prijezir prema pradjedovini s čijeg su gliba utekli u želji da žive kao “sav normalan svijet” rekao bi uvaženi Ahdnamademik Kukić, i sam parafrazirajući fašističku ZG tezu uber-normalnog kojeg eto ovdje nema i nikad ga bilo nije.
Ti i takvi, iseljeni i izvrsni, će potom postati najgorljiviji kritičari hercegbosanskog primitivizma.
Prepoznat ćete ih tako što na NGO frontovima kuću svoje majke i oca nazivaju pripizdinom, vukojebinom, mjestom koje nikada nije trebalo niti postojati.
I to čine ne zato što te kuće to doista možda i jesu nego iz unutarnjeg kompleksa, potrebe dodvoravanja nekim bijeljim, višim i gizdavijim pripizdinama.
Ti ljudi , moderni janjičari Hercegbosne, su možda najveže žrtve modernog zegejskog, perecijskog fašizma. Autofašizma. Jer Zagreb je uz Sarajevo naravno, naprosto ostao pretposljednja nacistička metropola Europe iz 40-ih koja nikada nije prestala ispoljavati nacizam prema nekoj skupini. To je zavoljela i tog se ne želi odreći.
Nikada se nije do kraja denacifizirao taj beli grad Zagreb. Koji širom Hrvatske, u Splitu posebno ima svoje medijske akindžije. Hadži Tomiće. Stavljače crvene krpe na glavu.
Beč je bio pod prismotrom, Berlin Također. Tokio se dozvao redu. Rim je to uradio još 1943. A maleni kvislinški Adolfov Zagreb u nekim svojim katakombama uspio je sačuvati čisti arijevski nagon za progonstvom.
Kako je tim i takvima friško cijepljenima nacizmom, oduzeto pravo na daljnji progon Roma, Židova, Srba, Radićevaca i Mačekovaca, oni su svoju pseću krvosljedbeničku zadovoljštinu pronašli u autonacizmu.
Nekad su tako na odstrijelu bili Dalmatinci, nekad Bosanci, nekad Hercegovci, početkom 90-ih urbani Srbi i njihovi zg stanovi. No u svakom slučaju i svaki put na kraju su za nacističke marende ostajali obično Hrvati. Hrvati Morlaci.
Međutim, važno je naglasiti da OEM nacisti u Zagrebu, nisu ušli u desne strukture, nego su ostali u opciji koja i jeste dovela nacizam na vlast. U ljevici. U HNS-u. U “Podemosima” .
Desni fašisti, ustašoidi današnje Hrvatske, nisu pravi nacisti. To su debili. Retardirami relikti mračne prošlosti bez stvarne vlasti, ideje i inteligencije.
Ostaci Frankovske Hrvatske.
Istinski nacizam u Hrvata je onaj lijevi. I danas je to Autonacizam.
Doista što je drugo Mesićev narativ prema Hrvatima u BIH nego čisti nepatvoreni nacizam. Davno je to nacističko ustaško govedo nadišlo šovinističke razine.
Što su oni HNS-HSS spotovi s kraja 90-ih u kojima vidimo bijele čarape koje izlaze iz Livno busa , za koje se tvrdi da ih treba iskorijeniti, nego čista općeprihvaćena naracija nacizma?
Nije li prejadno da je upravo tadašnji HSS pod djelovanjem HNS-a i sam nekadašnja žrtva Hitlerovog nacizma preuzeo nacistički narativ prema jednom dijelu vlastitog naroda? Naroda kojeg veliki Radić i veliki Maček, dva najveća čovjeka hrvatske političke povijesti nikada nisu djelili.
Što je sveukupna RH indolencija na OHR-ovo i saracensko potiranje prava niže rase, Hrvata u BIH, sve ove godine nego beskarakterna suglasnost s fašizmom koje nad njima provodi Sarajevo te nekoliko globalističkih prijestolnica na arapskim plaćama, predvođenih vazda nadmenim Bečom, koji se od aneksija na ovamo nikada nije odrekao prava da kontrolira kaos među južnoslavenskim nacijama kako se nikad tu, ne bi stvorila jaka federacija država koja bi kontrolirala ovaj najvažniji svjetski most između Europe i Azije?
Ta šutnja je dvojakog korijena. Jedni šute jer nas mrze, drugi jer se boje napada NGO nacista.
Čemu cijeli ovaj globalni uvod o bečkoj konjušnici i njenom fašizmu?
O tome u sljedećem tekstu…
wpDiscuz
