Kad nam je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prošle godine došla u posjet, pitao sam je koliko Hrvati imaju gradonačelnika. Odgovorila je: “128”. Odmah sam je ispravio i rekao: “Imate ih 129, i ja sam tu”, nasmijao se Claudio Radonich Jiménez (45), gradonačelnik Punta Arenasa, grada gotovo 14.000 kilometara udaljenog od Hrvatske i BiH, kojem tepaju da je “na kraju svijeta”.
Radonicheva je priča jedna od brojnih među Hrvatima koji su od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, u nekoliko valova, dolazili u taj lučki grad i regiju Magallanes na jugu Čilea u potrazi za boljim životom. Velika većina njih bili su Dalmatinci, posebice Bračani, Hvarani i Korčulani. Gradonačelnikovi su korijeni iz Starog Grada na Hvaru.
– Moji su pradjedovi došli iz Hrvatske u Punta Arenas 1895. godine. Tri godine poslije preselili su se u Ognjenu zemlju, u grad Porvenir. Osnovali su i prvi hotel koji je bio na Ognjenoj zemlji, hotel Comercio. Kad dolazite u Porvenir, odmah primijetite kuću mojih pradjedova. Imali su dvoje djece – otkrio je za 24sata Radonich, po struci odvjetnik, svojevremeno i sveučilišni profesor, a gradonačelnik je od 2016. godine.
– Moj djed Tomás bio je izvanredna osoba: gradonačelnik Porvenira, guverner Ognjene zemlje, pravi doseljenik. Radnik, ljubazna i dobra osoba. Djedov brat Antonio bio je osnivač prvog kina u Čileu 1917. godine. Utemeljio je tvrtku “Magallanic Films” ovdje, u Ognjenoj zemlji. Bio je i dokumentarist. Nije samo kupovao prava na komercijalne filmove, nego ih je snimao i tako zarađivao kruh, ali je i informirao ljude. Već godinu dana potom puštao je vijesti između filmova koje su trajale dvije, tri minute. Autor je prvoga čileanskog filma koji je pušten u predsjedničkoj palači 1921. godine – ponosno ističe Radonich.
Djed mu se oženio Škotkinjom Katie Morrison i dobio četvero djece: oca mu Mikea, nekadašnjeg trgovca koji je sad u mirovini, strica Tomása koji je, kako kaže Claudio, “spektakularan ginekolog”, te braću blizance Ronnieja i Nickyja. Oni su bili profesionalni nogometaši, a igrali su i za košarkašku selekciju regije Magallanes.
– Četrnaestero nas je unučadi, ja sam najstariji i ponosan sam što sam gradonačelnik ovoga velikog grada, a prije šest godina bio sam i guverner cijele regije – kaže Claudio Radonich, koji je novinare portala 24sata ugostio u uredu u centru Punta Arenasa.
Foto: Josip Tolić/24sata
Taj je grad, koji gleda na Magellanov prolaz i Ognjenu zemlju, bio na jedinom morskom prometnom pravcu s Atlantika prema zapadnoj obali Južne i Sjeverne Amerike do izgradnje Panamskog kanala 1914. godine.
– Osim Hrvata, dolazili su i Škoti, Nijemci, Švicarci, Rusi, Norvežani… Oni su se izmiješali s domaćim ljudima, tako da su naši sugrađani uvijek bili posebni. Imamo lijepu mješavinu svega najboljeg i to nas čini drugačijim društvom koje je ponosno na svoje korijene – rekao je Radonich, koji se prisjetio nezaboravnog ruskog ljeta za sve Hrvate, pa tako i njihove potomke na drugom kraju svijeta:
– To se najbolje vidjelo kad je hrvatska nogometna reprezentacija daleko dogurala na Svjetskom prvenstvu. Ljudi su izlazili iz auta i slavili. Oni imaju čileanska prezimena, ali su porijeklom Hrvati. Osim Hrvatskog doma (Club croata), ovdje postoji i Dalmatinsko dobrotvorno društvo, sportsko društvo Hrvatski sokol… Održava se hrvatski identitet na svim poljima.
Iako je pripadnik treće generacije hrvatskih doseljenika, ni on nije zaboravio korijene. Štoviše, ima i hrvatsku putovnicu, građanin je RH i, kaže, glasovao je na izborima kad je boravio u glavnom gradu Santiagu, gdje se nalazi hrvatsko veleposlanstvo.
– Hrvata ima više izvan domovine nego unutar nje, a njeni su najbolji veleposlanici sportaši. Sad svi govore o Hrvatskoj nakon sjajnog Svjetskog prvenstva u nogometu. Ali poznati su i košarkaši, tenisači, vaterpolisti… Imamo čudesnu državu od 4,5 milijuna stanovnika koja ima toliko puno sportskih veleposlanika. To je dovelo do rasta osjećaja ponosa kod Hrvata. Nakon 1991. godine i nezavisnosti Hrvatske, ovdje su se mijenjala brojna imena ulica i trgova… Mladi potomci hrvatskih doseljenika više se zanimaju za povijest domovine, žele je posjetiti i jer je predivna. Hrvatske sportaše odlikuje ustrajnost i karakter da pobjeđuju i to se prelilo i na ovdašnje ljude koji imaju hrvatsko porijeklo – rekao je.
Foto: Josip Tolić/24sata
Što Punta Arenas razlikuje od ostalih gradova na svijetu?
– Mi smo najzabačeniji grad na svijetu. Na toj paraleli nema velikih gradova. Samo mi, Ognjena zemlja i Antarktika. Na jedan sat i 15 minuta leta smo od Anktartike i na tri sata od Santiaga. Grad smo u kojem su se ljudi naučili sami preživljavati. Kad nam zatreba nekakva pomoć, moramo pričekati da nam dođe letom za tri sata i moramo se naučiti rješavati probleme i bez toga – rekao je Radonich za 24sata.
-Na zastavi regije Magallanes nalazi se zviježđe Južni križ, kao i na zastavama Australije i Novog Zelanda. Predstavlja naše planine kao Torres del Paine i naše prekrasno nebo. Žuta boja predstavlja patagonijsku pampu. To nas izdvaja od ostalih. Zbog geografske dužine imamo drugačije svjetlo, duge noći zimi i duge dane ljeti, stalnu hladnoću i stalan vjetar. Četvrti smo najvjetrovitiji grad na svijetu i kad puhne vjetar od 120 km/h, ništa se ne dogodi. Pomislite što bi bilo u Zagrebu, uništilo bi pola grada – nasmijao se.
Zbog neobičnog geografskog položaja, Punta Arenas magnet je za turiste. Njih 10.000 godišnje posjećuje taj grad kako bi posjetilo Antarktiku, na kojoj Čile ima bazu i dio njena teritorija, jer postoje stalni letovi. Brodom, odnosno velikim kruzerima, dolazi 120.000 ljudi godišnje, kaže Radonich.
– Drugačiji smo grad i regija gdje su se ukorijenili i Hrvati. Ponosni smo Čileanci, ali drugačiji. Ponosni Hrvati, ali drugačiji. Mi smo Magallanci.
Foto: Josip Tolić/24sata
Od današnjih 150.000 stanovnika Punta Arenasa, vjeruje se kako petina njih ima hrvatsko porijeklo. No autohtonih Hrvata ostalo je samo 18, a toliko je otprilike i osoba koje znaju govoriti hrvatski. Iako ga se prije podučavalo u Punta Arenasu, iako tamo postoji i osnovna škola koja nosi naziv “Škola Republike Hrvatske”, i to u Hrvatskoj ulici, danas u Punta Arenasu ne postoji mjesto gdje možete učiti hrvatski.
Ministarstvo obrazovanja RH u studenom 2017., nakon višegodišnjeg napora i truda Bračanina Petra Ivelića Goića i Sergija Núñeza, potpisalo je ugovor s lokalnim sveučilištem Magallanes o pokretanju Katedre hrvatskog jezika. Zanimljivo, ministarstvo je poslalo profesoricu u Punta Arenas u listopadu prošle godine – usred drugog semestra koji završava u prosincu! Katedra zbog toga nije zaživjela i profesorica se vratila u Hrvatsku, na razočaranje hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka.
Oni iščekuju da se po tom pitanju doista nešto pokrene. Postoje najave da će profesorica ovaj put doći u Punta Arenas na vrijeme, u ožujku, za početak nove akademske godine.
– Otvaranje Katedre hrvatskog jezika temeljno je za jezik koji će izumrijeti, tako jednostavno. Koliko ljudi danas u Punta Arenasu govore hrvatski? Samo izvorni Hrvati. Republika Hrvatska ima obvezu očuvati kulturu, a jedan je od načina očuvanje jezika. To je pitanje preživljavanja – kaže gradonačelnik Radonich, koji predlaže i drugi vid suradnje s domovinom:
– Uveo bih stipendije za mlade Čileance s hrvatskom putovnicom, da provedu semestar u Hrvatskoj i nauče jezik. Ne radi se samo o govoru, nego o prenošenju kulture koja je jako ugrožena zbog globalizacije. Mi smo jako daleko, imamo duge Ande i Antarktiku koja nas izolira. Na kraju smo svijeta, ali Hrvatska je u središtu Europe. Hrvatska bi morala imati politiku očuvanja kulture. Da pruži priliku čileanskim Hrvatima da upoznaju domovinu.
Foto: Josip Tolić/24sata
I sam je Radonich u posljednjih 15 godina intenzivirao veze s Hrvatskom, u travnju će, kaže, doći treći put. Želi znati više o svojim korijenima, a zasad ne zna puno.
– Imao sam sreću otputovati na Hvar 2004. godine, a bio sam i u Splitu i Zagrebu. Išao sam i prije dvije godine i ići ću opet. Kad sam bio na Hvaru, bilo je sedam obitelji Radonić u Starom Gradu, želim znati koja je moja. Htio bih malo bolje upoznati odakle potječem – kazao je gradonačelnik Punta Arenasa i nastavio:
– Kad su moji pradjedovi došli ovdje, nisu imali ništa. Baš ništa! Padalo je po metar snijega zimi, što je totalno drugačije u odnosu na mediteransku klimu gdje ne uspijeva krumpir ni povrće, nego se mora uzgajati u stakleniku, gdje sunce sija, ali ne grije, haha. Kad se zapitaš zašto su ti ljudi došli na kraj svijeta, pomisliš da su imali avanturistički duh.
Veze između potomcima hrvatskih iseljenika u Punta Arenasu i njihove matice ne održavaju se same od sebe, smatra Radonich i za kraj poručuje:
– Trebamo izvući koristi od globalizacije, a ne da nam našteti. Velik pozdrav Hrvatskoj i nadam se da će Čile i Hrvatska nastaviti ulagati – ne trošiti novac u održavanje hrvatske kulture ovdje i da će Čileanci na ovom kraju svijeta biti ne samo veleposlanici jezika, nego i hrvatske kulture.
/HMS/
wpDiscuz