Koronavirus (covid-19) već duže vrijeme jedina je tema naših života. Zbog pandemije, koju jedni smatraju najvećom krizom od Drugog svjetskog rata, a drugi osporavaju, gotovo cijela planeta je u izolaciji. Takvo stanje otvara mnogo pitanja i traži još više odgovora.
„Koronavirus nije“, piše za zagrebačke Novosti Saša Dragojlo, „agens revolucije kog je Marks zaboravio da pomene, niti tihi saveznik-ubica nemoćnih i obespravljenih, već bolest-dijagnostičar vremena u kom živimo“. Šta ova pandemija govori o nama i o ovom vremenu?
– Ne znam šta govori, ako išta govori. Ali, možda najprije to da smo preosjetljivi. Ponovit ću ono što sam rekao na početku epidemije, moleći epidemiologe da me demantiraju ako sam u krivu: da se covid-19 pojavio prije tridesetak godina, ostao bi neprimijećen, iako bi se, premda samo malo sporije, jednako raširio svijetom. Umrlo bi više ljudi nego što će ih umrijeti sad, ali ni to nitko ne bi primijetio, kao što se danas ne primjećuju i ne broje ljudi koji umru od gladi ili od nekih neatraktivnih, sirotinjskih bolesti, od kolere, recimo. Da se pojavio prije tridesetak godina, covid-19 bio bi tretiran kao neka tajanstvena viroza, od koje uglavnom ginu ljudi koji su i inače teško bolesni, a još su u pravilu i stari.
Danas, međutim, o njemu sve znamo, pred njim strahujemo, i živimo u srednjovjekovnim karantenama, iza čvrsto zatvorenih općinskih, sreskih i državnih granica, a ponegdje, bogme, vlada i policijski sat.
Plaši li Vas na bilo koji način situacija u kojoj se nalazimo?
– Naravno da me plaši. Ali me i dalje ne plaši covid-19, nego me plaše reakcije zapadne civilizacije i demokratskih društava na epidemiju. Osim što su godinama, a već i desetljećima, ignorirali koronaviruse, najprije sars-1, a potom i mers, uvjereni da je bavljenje koronavirusima neisplativo sa stanovišta kapitalističkog, tojest farmaceutskog profita, danas se ljudi na Zapadu oduševljavaju s kojom se efikasnošću antidemokratski i totalitarni režimi, ne samo onaj u Kini, nego recimo i u Vijetnamu, bore protiv epidemije.
Naravno da su totalitarni režimi u tome efikasniji. Totalitarni režimi su, zapravo, u svemu efikasniji. Demokracija ima smisla samo ako služi slobodi, i sloboda je jedini razlog za demokraciju. Za sve drugo, pa i za epidemiju covida-19, kao i za narodno zdravlje općenito, totalitarizam je bolji i efikasniji. Čudi me samo da se još nisu sjetili da zamisle s kakvim bi se uspjehom Adolf Hitler obračunao s koronavirusom. Ako je Kinezima trebalo dva mjeseca, Hitler bi, pretpostavljam, s epidemijom bio gotov za mjesec dana. Ali zar je to razlog da nam se Hitler počne sviđati? Zar je to razlog da krenemo hvaliti zastrašujući politički režim u Narodnoj Republici Kini, koji je spojio ono najgore u maoističko-staljinističkom komunizmu s onim najgorim u kapitalizmu?
A plaši me i još nešto: liječnici su postali heroji, medicina je postala kriterij ukupnog društvenog života, zdravlje nacije nešto je o čemu se svakodnevno govori kao o temeljnom i jedinom kriteriju opstanka i postojanja jedne zajednice. Sve to je, ali baš u dlaku tako, postojalo kao fetiš u fašističkoj Njemačkoj. Liječnici su određivali mjeru građanske i općenarodne slobode. Oni su određivali koliko je netko ,,bolestan” i koliko svojom ,,bolešću” ugrožava zajednicu. Liječnici su govorili o zdravlju nacije i propisivali su, zajedno s Führerom, što treba poduzeti da se zdravlje nacije zaštiti i poboljša. Razlika je samo što u Trećem Reichu nije postojala virusna epidemija.
Izazvaće pozornost Vaši stavovi…
– Pa, da ne bih bio pogrešno shvaćen, naročito od histerika koji su oduševljeni dnevnim konferencijama za medije ovdašnjih doktora i njihovih političkih pokrovitelja: ja vjerujem da je covid-19 opasan, jer je vrlo zarazan; opasan je najprije po zdravstveni sistem, a tek onda i po ljude koji od covida-19 obole (ako su pritom stari, bolesni od drugih bolesti, jako debeli i tome slično); isto tako mislim da karantena i izolacija imaju smisla kad već nema lijeka i cjepiva, a bilo bi i lijeka i cjepiva da su se zdravstveni sistemi i farmaceutske industrije bavili prethodnim koronavirusima (ali nisu jer im se to, ponovimo, nije isplatilo).
Međutim, ja isto tako mislim da se s epidemijom može izboriti bez radikalnog ugrožavanja građanskih sloboda, ljudskih prava i materijalnog statusa zajednice i pojedinaca. Umjesto kineskog, vijetnamskog, ili vučićevskog u Srbiji i plenkovićevskog u Hrvatskoj, postoje i neki drugi modeli borbe protiv epidemije: recimo njemački i austrijski, a o švedskom da i ne govorimo.
Koliko slobode su ljudi spremni da žrtvuju da bi se osjećali sigurno? Da li je izbor pred koji smo stavljeni – sloboda ili zdravlje – zapravo lažna dilema?
– Ljudi se ponašaju kao isprepadani magarci. Pristaju na to da ništa nije vrednije od zdravlja. A to je, opet, u najizvornijem obliku totalitaristička, hitlerovska parola. Sloboda je neusporedivo vrednija od zdravlja. Ali ne postoji razlog da se sloboda žrtvuje za zdravlje, osim ako nemamo želju da se pretvorimo u Kinu, u komunistički Vijetnam, u OrbanovuMađarsku, ili u nešto što podsjeća na Treći Reich.
Hoće li se zloupotrebe sloboda nastaviti i nakon okončanja pandemije? Koliko teško će biti vlastodršcima oduzeti moć koju su stekli u ovom periodu?
– Ne razumijem zašto bi itko mogao pomisliti da će se Orban, Vučić, Putin, ili neki predsjednik mjesne zajednice, odreći nečega što je stekao u vrijeme epidemije. Uostalom, kada je riječ o narodnom zdravlju, opreza nikad nije dovoljno. Čak i da covid-19 sasvim nestane, zar sad već nemamo dovoljno razloga da budemo oprezni pred nekim budućim virusom? Sloboda koju vam vaši vlastodršci jednom oduzmu nikad vam neće biti vraćena. Računajte na to.
Da li Vas, kao novinskog pisca, brine uloga medija u ovoj pandemiji? Čini li Vam se, katkad, da su daleko opasniji od koronavirusa?
– U Hrvatskoj se nadzornik radova na zdravstvenoj diktaturi, predsjednik Vlade Plenković, skupa s vršiocem dužnosti diktatora, ministrom unutrašnjih poslova Božinovićem, prije uvođenja vanrednih mjera sastao s urednicima svih medija koje drže pod kontrolom, kojima je tada rečeno kako se za vrijeme epidemije treba pisati. Sa sastanka su, koliko znam, izostala samo uredništva dva nezavisna informativna portala. I zaista, mediji o pandemiji pišu onako kako nadzornik radova i njegov diktator to očekuju. Disonantnih tonova gotovo da i nema.
Profesor Aleksandar Jerkov nedavno je u intervjuu za RTS, govoreći o simbolici Crnjanskijevih stihova iz Stražilova – „znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno“, rekao: „Ne mogu da kažem, delovaće nekome bezosećajno a nije tako i ne treba tako da bude, no ko se ovog proleća na današnji, pandemonijski način zakašlje ružno, videće ovaj svet mnogo bolje ako mu stihovi Radičevića i Crnjanskog budu izlazili iz bolesnih pluća zajedno sa poslednjim dahom“. Može li književnost u ovim i ovakvim danima biti utjeha?
– Književnost ne treba i ne smije biti utjeha. Književnost bi trebala biti istina o epohi.
Kako provodite vrijeme u izolaciji, pogoduje li ona književnom stvaralaštvu?
– Radim kao i inače. I mimo vanjskih diktata uglavnom živim u izolaciji.
Da li bi ovaj virus mogao da bude okidač neke katarze čovječanstva?
– Naravno da ne bi. Nema katarze ako nema cilja. Što je cilj borbe protiv covida-19: očuvanje vrijednosnog sustava na kojemu počiva zajednica – dakle ljudskih prava i demokracije – ili je cilj da u borbi protiv covida-19 pokažemo efikasnost Narodne Republike Kine? Ako su cilj ljudska prava i demokracija, nikad nećemo biti efikasni kao Kina. Ako je cilj da postanemo Kina, tada se već i na sam spomen ljudskih prava i demokracije ide u zatvor. To su nepomirljive krajnosti. Između takvih krajnosti nema mjesta za katarzu, kao što nema ni minimalnih zajedničkih zaključaka oko kojih bi se mogao ujediniti svijet. Nema ničega što je zajedničko slobodi i neslobodi, fašizmu i antifašizmu…
Prije desetak dana ste u jednom intervjuu kazali da imate dvije vizije svijeta nakon koronavirusa – pesimističnu i optimističnu. Kako one izgledaju i kojoj ste skloniji?
– Ne bih o tome govorio, jer sam pomalo i praznovjeran. Osim toga, zašto bih uznemiravao ljude svojim vizijama? Jedno je sigurno: nećemo pomrijeti u ovoj epidemiji, a slobode će, kao i uvijek, biti upravo onoliko koliko slobode budemo zaiskali. Ako vam je zdravlje važnije od ljudskih prava, onda je najbolje da više nikad niti ne izađete iz kuće. Sigurno ćete na taj način ostati zdravi. Pogotovo ako se s vladarom dogovorite na koji ćete mu način, tako neizlazeći, pružiti trajnu podršku. Njemu i njegovim doktorima. Ali i to je, vjerujem, izvedivo. Imamo digitalne platforme, a imamo i glasanje iz postelja i grobova.
„Koronavirus nije“, piše za zagrebačke Novosti Saša Dragojlo, „agens revolucije kog je Marks zaboravio da pomene, niti tihi saveznik-ubica nemoćnih i obespravljenih, već bolest-dijagnostičar vremena u kom živimo“. Šta ova pandemija govori o nama i o ovom vremenu?
– Ne znam šta govori, ako išta govori. Ali, možda najprije to da smo preosjetljivi. Ponovit ću ono što sam rekao na početku epidemije, moleći epidemiologe da me demantiraju ako sam u krivu: da se covid-19 pojavio prije tridesetak godina, ostao bi neprimijećen, iako bi se, premda samo malo sporije, jednako raširio svijetom. Umrlo bi više ljudi nego što će ih umrijeti sad, ali ni to nitko ne bi primijetio, kao što se danas ne primjećuju i ne broje ljudi koji umru od gladi ili od nekih neatraktivnih, sirotinjskih bolesti, od kolere, recimo. Da se pojavio prije tridesetak godina, covid-19 bio bi tretiran kao neka tajanstvena viroza, od koje uglavnom ginu ljudi koji su i inače teško bolesni, a još su u pravilu i stari.
Danas, međutim, o njemu sve znamo, pred njim strahujemo, i živimo u srednjovjekovnim karantenama, iza čvrsto zatvorenih općinskih, sreskih i državnih granica, a ponegdje, bogme, vlada i policijski sat.
Plaši li Vas na bilo koji način situacija u kojoj se nalazimo?
– Naravno da me plaši. Ali me i dalje ne plaši covid-19, nego me plaše reakcije zapadne civilizacije i demokratskih društava na epidemiju. Osim što su godinama, a već i desetljećima, ignorirali koronaviruse, najprije sars-1, a potom i mers, uvjereni da je bavljenje koronavirusima neisplativo sa stanovišta kapitalističkog, tojest farmaceutskog profita, danas se ljudi na Zapadu oduševljavaju s kojom se efikasnošću antidemokratski i totalitarni režimi, ne samo onaj u Kini, nego recimo i u Vijetnamu, bore protiv epidemije.
Naravno da su totalitarni režimi u tome efikasniji. Totalitarni režimi su, zapravo, u svemu efikasniji. Demokracija ima smisla samo ako služi slobodi, i sloboda je jedini razlog za demokraciju. Za sve drugo, pa i za epidemiju covida-19, kao i za narodno zdravlje općenito, totalitarizam je bolji i efikasniji. Čudi me samo da se još nisu sjetili da zamisle s kakvim bi se uspjehom Adolf Hitler obračunao s koronavirusom. Ako je Kinezima trebalo dva mjeseca, Hitler bi, pretpostavljam, s epidemijom bio gotov za mjesec dana. Ali zar je to razlog da nam se Hitler počne sviđati? Zar je to razlog da krenemo hvaliti zastrašujući politički režim u Narodnoj Republici Kini, koji je spojio ono najgore u maoističko-staljinističkom komunizmu s onim najgorim u kapitalizmu?
A plaši me i još nešto: liječnici su postali heroji, medicina je postala kriterij ukupnog društvenog života, zdravlje nacije nešto je o čemu se svakodnevno govori kao o temeljnom i jedinom kriteriju opstanka i postojanja jedne zajednice. Sve to je, ali baš u dlaku tako, postojalo kao fetiš u fašističkoj Njemačkoj. Liječnici su određivali mjeru građanske i općenarodne slobode. Oni su određivali koliko je netko ,,bolestan” i koliko svojom ,,bolešću” ugrožava zajednicu. Liječnici su govorili o zdravlju nacije i propisivali su, zajedno s Führerom, što treba poduzeti da se zdravlje nacije zaštiti i poboljša. Razlika je samo što u Trećem Reichu nije postojala virusna epidemija.
Izazvaće pozornost Vaši stavovi…
– Pa, da ne bih bio pogrešno shvaćen, naročito od histerika koji su oduševljeni dnevnim konferencijama za medije ovdašnjih doktora i njihovih političkih pokrovitelja: ja vjerujem da je covid-19 opasan, jer je vrlo zarazan; opasan je najprije po zdravstveni sistem, a tek onda i po ljude koji od covida-19 obole (ako su pritom stari, bolesni od drugih bolesti, jako debeli i tome slično); isto tako mislim da karantena i izolacija imaju smisla kad već nema lijeka i cjepiva, a bilo bi i lijeka i cjepiva da su se zdravstveni sistemi i farmaceutske industrije bavili prethodnim koronavirusima (ali nisu jer im se to, ponovimo, nije isplatilo).
Međutim, ja isto tako mislim da se s epidemijom može izboriti bez radikalnog ugrožavanja građanskih sloboda, ljudskih prava i materijalnog statusa zajednice i pojedinaca. Umjesto kineskog, vijetnamskog, ili vučićevskog u Srbiji i plenkovićevskog u Hrvatskoj, postoje i neki drugi modeli borbe protiv epidemije: recimo njemački i austrijski, a o švedskom da i ne govorimo.
Koliko slobode su ljudi spremni da žrtvuju da bi se osjećali sigurno? Da li je izbor pred koji smo stavljeni – sloboda ili zdravlje – zapravo lažna dilema?
– Ljudi se ponašaju kao isprepadani magarci. Pristaju na to da ništa nije vrednije od zdravlja. A to je, opet, u najizvornijem obliku totalitaristička, hitlerovska parola. Sloboda je neusporedivo vrednija od zdravlja. Ali ne postoji razlog da se sloboda žrtvuje za zdravlje, osim ako nemamo želju da se pretvorimo u Kinu, u komunistički Vijetnam, u OrbanovuMađarsku, ili u nešto što podsjeća na Treći Reich.
Hoće li se zloupotrebe sloboda nastaviti i nakon okončanja pandemije? Koliko teško će biti vlastodršcima oduzeti moć koju su stekli u ovom periodu?
– Ne razumijem zašto bi itko mogao pomisliti da će se Orban, Vučić, Putin, ili neki predsjednik mjesne zajednice, odreći nečega što je stekao u vrijeme epidemije. Uostalom, kada je riječ o narodnom zdravlju, opreza nikad nije dovoljno. Čak i da covid-19 sasvim nestane, zar sad već nemamo dovoljno razloga da budemo oprezni pred nekim budućim virusom? Sloboda koju vam vaši vlastodršci jednom oduzmu nikad vam neće biti vraćena. Računajte na to.
Da li Vas, kao novinskog pisca, brine uloga medija u ovoj pandemiji? Čini li Vam se, katkad, da su daleko opasniji od koronavirusa?
– U Hrvatskoj se nadzornik radova na zdravstvenoj diktaturi, predsjednik Vlade Plenković, skupa s vršiocem dužnosti diktatora, ministrom unutrašnjih poslova Božinovićem, prije uvođenja vanrednih mjera sastao s urednicima svih medija koje drže pod kontrolom, kojima je tada rečeno kako se za vrijeme epidemije treba pisati. Sa sastanka su, koliko znam, izostala samo uredništva dva nezavisna informativna portala. I zaista, mediji o pandemiji pišu onako kako nadzornik radova i njegov diktator to očekuju. Disonantnih tonova gotovo da i nema.
Profesor Aleksandar Jerkov nedavno je u intervjuu za RTS, govoreći o simbolici Crnjanskijevih stihova iz Stražilova – „znam da ću, ovog proleća, zakašljati ružno“, rekao: „Ne mogu da kažem, delovaće nekome bezosećajno a nije tako i ne treba tako da bude, no ko se ovog proleća na današnji, pandemonijski način zakašlje ružno, videće ovaj svet mnogo bolje ako mu stihovi Radičevića i Crnjanskog budu izlazili iz bolesnih pluća zajedno sa poslednjim dahom“. Može li književnost u ovim i ovakvim danima biti utjeha?
– Književnost ne treba i ne smije biti utjeha. Književnost bi trebala biti istina o epohi.
Kako provodite vrijeme u izolaciji, pogoduje li ona književnom stvaralaštvu?
– Radim kao i inače. I mimo vanjskih diktata uglavnom živim u izolaciji.
Da li bi ovaj virus mogao da bude okidač neke katarze čovječanstva?
– Naravno da ne bi. Nema katarze ako nema cilja. Što je cilj borbe protiv covida-19: očuvanje vrijednosnog sustava na kojemu počiva zajednica – dakle ljudskih prava i demokracije – ili je cilj da u borbi protiv covida-19 pokažemo efikasnost Narodne Republike Kine? Ako su cilj ljudska prava i demokracija, nikad nećemo biti efikasni kao Kina. Ako je cilj da postanemo Kina, tada se već i na sam spomen ljudskih prava i demokracije ide u zatvor. To su nepomirljive krajnosti. Između takvih krajnosti nema mjesta za katarzu, kao što nema ni minimalnih zajedničkih zaključaka oko kojih bi se mogao ujediniti svijet. Nema ničega što je zajedničko slobodi i neslobodi, fašizmu i antifašizmu…
Prije desetak dana ste u jednom intervjuu kazali da imate dvije vizije svijeta nakon koronavirusa – pesimističnu i optimističnu. Kako one izgledaju i kojoj ste skloniji?
– Ne bih o tome govorio, jer sam pomalo i praznovjeran. Osim toga, zašto bih uznemiravao ljude svojim vizijama? Jedno je sigurno: nećemo pomrijeti u ovoj epidemiji, a slobode će, kao i uvijek, biti upravo onoliko koliko slobode budemo zaiskali. Ako vam je zdravlje važnije od ljudskih prava, onda je najbolje da više nikad niti ne izađete iz kuće. Sigurno ćete na taj način ostati zdravi. Pogotovo ako se s vladarom dogovorite na koji ćete mu način, tako neizlazeći, pružiti trajnu podršku. Njemu i njegovim doktorima. Ali i to je, vjerujem, izvedivo. Imamo digitalne platforme, a imamo i glasanje iz postelja i grobova.
Šta čitate ovih dana i šta biste preporučili?
– Čitajte dobru, pravu, veliku književnost. Ako to niste u stanju, onda vam nema spasa. Ili vam spas nije ni potreban.
wpDiscuz
