Zadnji dan mandata sada već bivši predsjednik RH Ivo Josipović, odgovarajući na novinarsko pitanje o političkoj budućnosti, izjavio je: “Nema smisla da ulazim u SDP kako bih statirao politici koja nije dobra” i time definitivno zatvorio vrata mogućeg povratka u matičnu stranku, barem dok joj je Milanović na čelu.
Udarac je nizak jer je mandat dobio zahvaljujući SDP-u, stranka je puno uložila u njegovu dugu, gubitničku kampanju, a najviše od svega bode oči to što za mandata nije ničim dao naslutiti kako Vladina politika “nije dobra”, a trebao je, i mogao je, biti u javnosti korektiv te politike. Čak ni tijekom kampanje nije se od nje distancirao, očito kalkulirajući s glasačima SDP-a, premda bi mu bilo racionalnije da se odmaknuo od neuspješne vlade. Sada se pokazuje da tu nije bilo riječi o lojalnosti, nego o pogrešnoj računici. Zašto nije ranije reagirao ako smatra da je SDP-ova politika pogrešna? Što o njemu govori to što tijekom mandata na to nije upozorio, a sada je odjednom “progledao”?
Nino Raspudić l vecernji.hr
Prema onoj “kad drvo padne, svi skoče na njega”, odjednom mu i mediji s kojima je imao idiličan odnos počinju okretati leđa. Iako poneki krakovi medijske hobotnice kao da još nisu shvatili da glave više nema na Pantovčaku pa se još naslijepo batrgaju, premda je priča završena. Tako se u nekim medijima rasprava o sramotnom prijenosu inauguracije nove predsjednice na javnoj televiziji nastoji prikazati ne kao sukob profesionalizma i neprofesionalizma, građanske pristojnosti i primitivnog gubitničkog politikantstva, nego kao sukob desnih i lijevih novinara. Pa ako nisi za Elizabetu Gojan, onda si za ustašku zmiju. Nema trećeg. Josipović je eksplicitno rekao da želi ostati u politici, a zadnjom izjavom poručio je da taj okvir nije ovaj SDP. Špekulira se da želi oformiti Novi put, iako su svi elementi tog mozaika koji se spominju ustvari otpaci Kukuriku koalicije. Špekulira se da bi u novi pokret ušli Čačić, Linić, Nikica Gabrić, pa čak i opadajući Laburisti i Mirela Holy. Posebno je zanimljivo hoće li se u tom kolu naći i njegovi “protukandidati” s pretprošlih izbora Bandić i Primorac, kojeg je zadnjeg odlikovao prije odlaska s Pantovčaka. Ljubo Jurčić lani je osnovao Novi val, a ovdje se spominje ime Novi put, iako su svi akteri stari, zalutali i prilično rashodovani. Kao što svaki muškarac za sebe misli da je frajer, tako očito svaki političar misli da upravo on ima neodoljivu političku karizmu i da će kad-tad masovno privući birače. Odvjetnik Nobilo najavljuje osnivanje stranke, čak tvrdi da će to biti naš Podemos, stranka obespravljenih. To da će socijalno obespravljeni u Nobilu prepoznati svojeg vođu, otprilike je jednako ozbiljno kao da Budimir Lončar osniva i vodi Stranku mladih. Josipović, Čačić, Linić i Gabrić podsjećaju na glazbeni projekt Četiri asa. Ovi asovi također imaju posrnule karijere pa se ujedinjuju ne bi li umnožili političku publiku. Projekt Četiri (u ovom slučaju možda i šest-sedam) asa siguran je znak da je svakome pojedinačno karijera propala.
Već smo vidjeli probne pokušaje Trećeg puta koji su djelovali pomalo komično, od pretpotopnih funkcionera socijalističke omladine do SDP-ovca koji su “zglajzali” poput Holy, a koji su medijski i rejtinški pumpani od istih agencija koje su nabildavale Josipovićev rejting. Treći put može biti od koristi SDP-u ako bude funkcionirao, svjesno ili ne, kao košara za prikupljanje glasova razočaranih partijskih birača s prošlih izbora, koja će na koncu opet koalirati sa SDP-om, tako da ništa ne propadne. No sve skupa već se prilično usitnilo i moglo bi im se dogoditi da se, ako ne uspiju staviti sve pod jedan kišobran i dobro upakirati, glasovi podijele između ORaH-a, Novog puta, Živog zida, Radniče fronte, lokalnih inicijativa tako da nitko od njih u većini izbornih jedinica ne prijeđe prag, čime bi se otvorila vrata premoćnoj pobjedi HDZ-a.
SDP je prije pet godina namjestio Josipovića da puca penal i to bez vratara. “Ukomirani”HDZ čije se biračko tijelo tada dijelilo na četiri kandidata i partijski disident Bandić bili su vrlo lak plijen. Nakon što je postao predsjednik, Josipović se brzo “oteo” i formirao o partiji neovisno središte moći na Pantovčaku. Trzavice s Milanovićem povremeno su dopirale do javnosti, ali nije se činilo da će do prekida doći ovako brzo.
Što Josipović novo može ponuditi biračkom tijelu? Desno nema što tražiti, a s lijeva ga sve više napadaju za “nezamjeranje” desnici, što donekle čudi jer je, unatoč formalnoj pristojnosti i spremnosti na dijalog, Josipović ideološki puno više zasijecao od Milanovića. Od izbora savjetnika, među kojima je bilo puno tipova taman po mjeri ovih koji mu sada zamjeraju “nezamjeranje”, do neprihvatljivog partikularnog svrstavanja kada je riječ o referendumu o braku. U nekim stvarima Josipović je za mandata evoluirao. Na početku mandata otišao je u BiH ispričati se za negativne aspekte uloge Hrvatske u ratu, a bošnjački politički vrh umjesto kao pruženu ruku i poziv da učine isto, interpretirali su to kao krunski argument za validnost vlastitih mitova i nastavak političkog desubjektiviranja Hrvata u BiH. Nakon te početne naivnosti Josipović je pokazivao sve bolju upućenost u situaciju u BiH i radio sve više državnički po tom pitanju. Pomogao je Hrvatima u BiH i nitko upućen tu mu zaslugu neće osporiti. Na žalost, nije evoluirao po pitanju “ustaške zmije” i nemogućnosti da se odmakne od titoizma, osudi totalitarni sustav i proširi obzor djeteta elite tog razdoblja. Priča o ustaškoj zmiji već poprima razmjere paranoje. Jesu li u partizanskim obiteljima komunističkih funkcionara plašili time djecu koja nisu bila dobra? Katastrofalna odluka Vlade da ukine saborsko pokroviteljstvo nad obilježavanjem Bleiburga iskopala je i dovela u prvi plan već odavno apsolviranu temu. Nešto što je nakon sedamdeset godina već bilo ritualizirano kroz obilježavanje žrtava oba totalitarizma, narušeno je i postalo top tema. Josipović nije smogao snage da iz demokratske perspektive osudi oba totalitarizma te razdvoji demokratski europski antifašizam od komunističkog totalitarizma koji je zločinom i represijom došao i cijelo vrijeme se održavao na vlasti. Ako su bili općenarodni pokret, zašto nisu provjerili tu potporu na slobodnim višestranačkim izborima? Relativiziranje zločina komunističkog totalitarizma ostat će mu sjena pri pokušaju zahvaćanja u biračko tijelo onoga što se naziva “centar” i za što je sam izjavio da mu je ciljana publika.
Lijevo biračko tijelo nezadovoljno postojećim stanjem teško će uvjeriti da nudi nešto novo nakon što je pet godina bio na vlasti, pogotovo ako okupi oko sebe stare, reciklirane kadrove. Ostaje zaključak da bi mu bilo najbolje postupiti po onoj “odmori se, zaslužio si”. Vratiti se profesorskom poslu i glazbi, umjesto Sizifova posla uz pomoć”Četiri asa”. Jer ako nije uspio 2015. uz potporu vladajuće stranke i pet godina sklapane medijske mašinerije, upitno je što Josipović može ubuduće učiniti bez ta dva faktora.
wpDiscuz