Još prekjučer javio se stari prijatelj kojeg je život nanio u Dohu:
– Slušaj, znam sve, ali ako ti netko na cesti počne nuditi karte, javi. Cijena nije problem…
Nije bio jedini. Od ulaska Hrvatske u finale, taj je papirić postao najposebnija stvar u državi. Upravo je i stoga poziv glavnog urednika nakon pobjede nad Englezima bio malo drugačiji od uobičajenih.
– Spremajte se, vraćate se u Moskvu!
Zanos je, međutim, svakim satom postajao sve jači. Jer, više od 20 poziva imalo je samo jedno pitanje:
– Čuj, jesi dobro, što ima, blablabla… Nego, jel’ možeš nekako nabaviti kartu?
Nažalost, ne mogu. Da možemo, cijela ova hrvatska novinarska enklava, siguran sam, na Lužnjiki bi sutra najradije pospremila sve. Jer, jest, ovo je nešto što se događa jednom u životu. Shvatite to na svakom koraku.
– Gdje idete, na finale? Uh, ljubomoran sam. Ali, kako ste odigrali turnir, pa to je čudesno! Igrate sjajno, nema čovjeka koji ne navija za vas. Cijela je Mađarska u nedjelju uz “vatrene” – poručio mi je policijski službenik pri pregledavanju putovnice u zrakoplovnoj luci u Budimpešti, iz koje smo jučer ujutro odletjeli prema poprištu najveće sportske priče otkad je Hrvata. I gdje je priča o navijačima i ulaznicama svakim trenom poprimala nove obrise.
– Ej, vi ste Hrvati? Idete na utakmicu? Imate ulaznicu? – pitalo nas je društvo uoči polijetanja za Šeremetjevo.
– Blago vama… Ma mi nemamo, idemo na slijepo, nadamo se da ćemo tamo uspjeti nešto piknuti. Što misliš, kolike će biti cijene, hoće li netko prodavati na crno? – tražili su utjehu. I nadu.
Mislim da će cijene kod tapkaroša otići u nebo. Tisuću, dvije, tko zna koliko eura, odvratio sam.
Snuždili su se. No svejedno su potrpali nadu u Boeing i odletjeli prema Crvenom trgu. Za ovo sutra nada umire posljednja. Bila ona znate već što ili ne.
No ni u Moskvi nije bilo drugačije. I tamo već danima, naime, baulja skupina kockastih dresova sa samo jednom željom, da se nekako, ma bilo kako, utrpa na pozornicu gdje će se Hrvati i Francuzi razračunati oko konačne pobjede.
Do nedjelje ovdje, ali i ne samo ovdje, jer čujemo da će tijekom današnjeg dana u Moskvu doletjeti hrpa kockica, nitko ne želi odustati od ulaska među 78 tisuća i jedanaest sretnika, koliko službeno prima Lužnjiki.
Pod šifrom: “Halo, Bing, kako brat? Slušaj… Cijena je prava sitnica…”