Katolička Crkva u Hrvata vidjela je u HDZ-u 1989. priliku ostvarivanja neovisnosti i hrvatske državnosti. Tomu je svakako doprinijelo i prijateljstvo dvojice imenjaka, kako su se međusobno zvali, Franje Kuharića i Franje Tuđmana.
HDZ-ov program nije bio plod plastičnog sastančenja ljudi na što smo naviknuti danas. Program HDZ-a i mobilizacija početkom 1990-ih rezultat su dva desetljeća Tuđmanovog promišljanja ideoloških, nacionalnih i političkih kretanja u Hrvatskoj i Europi.
U tim “formativnim” desetljećima, Katolička Crkva je za Tuđmana imala izniman značaj. Za razliku od današnjih HDZ-ovih lidera, Tuđman je maksimalno uvažavao njene stavove, što se može uočiti čitajući njegove osobne dnevnike od 1973. do 1989. godine. Crkva Tuđmanu nije bila tek jedan simbol, već pokazatelj raspoloženja hrvatskog naroda. Držim da je to slučaj i danas, jer se ukupno raspoloženje i stavovi jednostavno nisu i ne mogu promijeniti u tek par desetljeća članstva u europskim organizacijama, ili ratifikacijom uglavnom tehnokratskih dokumenata.
________ piše: Ivan Pepić | vecernji.hr
Početkom 2000-ih, HDZ je odlučio uskladiti vlastitu strukturu sa zahtjevima modernih europskih pučkih stranaka. Modernizacija stranke značila je ušutkivanje veto aktera i usklađivanje stavova HDZ-a s tadašnjim načelima Europske pučke stranke (EPP). Međutim, zbog različitih iskustava europskih demokršćanskih i pučkih stranaka, tradicija EPP-a vrlo je šarolika. Zbog toga, EPP ne njeguje u potpunosti demokršćansku tradiciju. Ta grupacija nije ostala imuna na ideologije progresivističkih pokreta, čija su stajališta u potpunosti suprotna s kršćanskim načelima.
Prema njemačkoj politologinji Tanji A. Börzel (2011), ali i većini teoretičara “europeizacije”, konsenzus u strankama i parlamentima dovodi do efikasnijeg preuzimanja europske pravne stečevine. Tako Börzel tvrdi kako je “unutarnji konsenzus o ‘povratku Europi’ omogućio državama Srednje i Istočne Europe da ušute veto aktere”. To se nije odnosilo samo na pitanje članstva, već i na smjerove stranaka i izvršnih vlasti. Europeizacija država je “u velikoj mjeri plitka te je dovela do formalističkih, kratkoročnih i tehnokratskih reformi”.
I HDZ i većina europskih pučkih stranaka udaljile su se od nauka jednog od “europskih očeva”, Konrada Adenauera. Taj njemački kancelar i predsjednik CDU-a nije se sramio javno iznijeti kako treba razmišljati “o pitanju hoće li Europa ostati kršćanska ili postati poganska” (1952.)
Takvo pitanje nije bezazleno uzmu li se u obzir brze promjene okolnosti nakon članstva Hrvatske u EU. Europa i hrvatsko okruženje se mijenjaju: Srednja Europa zauzima konzervativnija stajališta, migrantska kriza doprinosi ponovnom oživljavanju kršćanske tradicije, a europske institucije predlažu politike koje često nisu u skladu s kulturnim posebnostima država članica.
Međutim, kao i za vrijeme “europeizacije” stranke, čini se kako je jedina uloga današnjeg HDZ-a implementacija politika iz Bruxellesa i Strasbourga. Stranka želi biti “transformativna snaga” u svakom segmentu društva, makar činila to marksističkim mehanizmima, ušutkavanjem intelektualaca i vlastite baze te odricanjem stranačke tradicije:
Prvo, stranka i HDZ-ovi stručnjaci koji su sudjelovali u pisanju Istanbulske konvencije, trebali bi znati da su nekad Karl Marx i Friedrich Engels u Komunističkom manifestu vrlo marljivo brinuli o odgoju djece: “nisu komunisti ti koji pronalaze utjecaj društva na odgoj; oni samo mijenjaju njegov karakter, oni otimaju odgoj utjecaju vladajuće klase”.
Prema HDZ-ovim liderima, koji se redovito obraćaju katolicima, građani bi trebali prihvatiti “mijenjanje odgojnog karaktera” te ga podrediti članku 14. Istanbulske konvencije. Prema tom članku države moraju poduzeti nužne korake da se, pored ostalog, obrazovanje uskladi s “rodnim zahtjevima” Istanbulske konvencije. Pritom treba imati na umu kako pojavljivanje “roda” u Istanbulskoj konvenciji znači da “određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko'”, što je definirano u pojašnjenjima konvencije (točka 53).
Drugo, Istanbulska konvencija nije samo puko društveno pitanje, već test kojim se mjeri sposobnost HDZ-a u provođenju obećanja i donošenju originalnih rješenja za ukupni napredak Hrvatske. HDZ-ov sramežljiv odnos prema kršćanstvu reflektira se i u stranačkom odnosu prema tehnokratima. Očito im se HDZ-ovi lideri srame reći “ne”. Jandrokovićeva maksima “prvo razum, a onda srce” jasno oslikava kako je liderstvo te stranke gubitničko, jer nije u stanju provoditi važna obećanja, a kamoli zadržati demokršćanski pravac. Ovakav HDZ ostaje zauvijek u sjeni stranačkog života Europe, jer se radi o neoriginalnoj copy-paste stranci bez vizije o glavnim društvenim pitanjima. Postojeći HDZ u javnosti gazi đonom, a ne razvojem argumenata. Stranka koja se srami reći “ne” nema što ponuditi Europi. Obrana progresivističkih ideologija porazan je odraz HDZ-ove slabosti, jer je stranka dala do znanja da je rob jedne tehnokratske klike, a stavovi intelektualaca i baze ne zanimaju njene lidere.
Usto, to je dokaz kako je vodstvo te stranke neoriginalno u pronalasku ne samo moralnih, nego i svih drugih korisnih rješenja. HDZ-ovi lideri ne vole originalnost, a to se neizravno reflektira i na ne provođenje reformi, što rezultira činjenicom da je Hrvatska po BDP-u na samom europskom dnu. Članovi su jedina garancija opstanka ovakvog HDZ-a, a ne ideje, promišljanje i provođenje politika u skladu sa zahtjevima većine hrvatskih i europskih građana.
Treće, kršćanski predznak u ovakvom HDZ-u ne postoji. Glavni eksponenti jedne kršćanske stranke mogu dati svoj doprinos, u skladu s naukom Katoličke Crkve, ne samo u privatnoj, nego i u javnoj sferi. Javno podržavanje rodne ideologije koju sadrži Istanbulska konvencija, kako su to već učinile HDZ-ove zastupnice u Europskom parlamentu, jednostavno nije u skladu s katoličkim naukom i stavovima Crkve kojoj pripada većina hrvatskih građana.
Rodna ideologija jednostavno nije u skladu s kršćanstvom. Pripadnici jedne stranke s navodno kršćanskim predznakom trebali bi uzeti u obzir da ni Stari zavjet (npr. Post 1,27; Pnz 22,5) ni Novi zavjet ne prihvaćaju “rodni identitet”. S druge strane, kršćani vjeruju da svi ljudi – ne samo “heteroseksualci”, već i “homoseksualci”, “transeksualci”, “transvestiti” i dr. – mogu biti spašeni traženjem oprosta, vjerom i priznanjem Krista (Kor 6,11). Kršćani smatraju da je to način na koji se dostiže “ravnopravnost” među svim ljudima, neovisno o spolu i grijehu.
Zanemari li se potpuno HDZ-ovo udaljavanje od kršćanstva, što Hrvatska ekonomski i politički postiže ratifikacijom Istanbulske konvencije? Osim milijunskih troškova zbog financiranja udruga, npr. B.a.b.e., te dodatnog ispiranja mozgova ljudima u formativnim godinama, ništa se ne bi postiglo.
Najbolji svjedok tomu je da nakon ratifikacije u gradovima Francuske, Njemačke, Nizozemske i Švedske i dalje postoje “no go” kvartovi u kojima vlada bezvlašće. Bit će zanimljivo vidjeti kako će u tim kvartovima policija uvesti rodni šerijat.
wpDiscuz